Još jedan lik kojeg nisam puno slušao, a o kojem sam čuo priča i priča od frendova. Andre je stari frajer, jebač, soul-šarmer u crvenom odijelu koji je odgovoran za nastajanje genijalnih porno hitova poput „Proud Mary“ (ne, to nisu Creedenci, nego ovaj deda) , „Let Me Put It In“ , „Bacon Fat“, i još tonu drugih. Čičica Andre jedan je od onih nepravedno zapostavljenih likova koji su napisali more hitova po kojima su drugi postali poznati, drugi tipa Tina Turner. Dok je mala Tina pjevala, Andre (pravo jebačko ime, baš kao HorHe iz neke sapunice) je zajedno s Ikeom Turnerom udarao po kokainu, i karao sve što hoda na dvije noge. Tijekom sedamdesetih radio je isto to samo malo više i ne više s Iketom nego s drugim poznatima. Pa je tako protrajbao sve što je imao, živio na ulici, kao beskućnik, sve dok ga Mick Collins, frontmen legendarnih Goriesa nije pokupio s ulice, očistio od droga (dobro, o tome bi se još dalo raspravljati) i ponovo ga postavio na noge.
Njegov se nastup može opisati kao šarmantno-perverzna zajebancija na temu seksa koja je još uz to praćena genijalnim soulom. Tako je to trebalo izgledati.
Predgripa je neki bend sastavljen od tri Nizozemaca i jednog Amerikanca za klavijaturama, koji su svirali bezlični, dosadni hard rock s previše činela. Deda je za to vrijeme bio u hotelu vjerojatno lamentirajući nad danima ponosa i slave, dok su oni kao zagrijavali publiku. Pošto ja kao član te publike imam pravo na svoje mišljenje, reći ću da ih uopće nisam doživio. Toliko da se sad pitam jel'to stvarno bila neka predgrupa ili mi se samo činilo?
Kad je Andre ušao u salu, publika je zagrajala. Amerikanac ga je gromoglasno najavio kao „Black Godfather“, „Godfather“ ovaj-onaj ili šta već. Imao je bitnih problema dok se penjao na stage i izgledao je stvarno, al stvarno staro. Bolje reći matoro. Mršavi dedica u crvenom odijelu koje mu je stajalo kao da visi na vješalici. Lakijev kalibar. Za početak, „Proud Mary“. Stojim u prvom redu i ne čujem čovjeka. Čujem neke glasove iz daljine, nekakve samoglasnike što sam ih čuo sto puta kad bih čuo „Proud Mary“ na radiju. Odjednom u pola pjesme, čovjek odlazi sa stagea! Prođe nekoliko trenutaka, Andre se vraća, opet se jedva popne na stage i nastavlja s nečujnim pjevanjem. Pa čovjek je pijan ko turska guzica, toliko je namazan da jedva na nogama stoji! I sad je upravo išao u backstage po gutljajčić. Neće ovo dobro završiti, predosjećam katastrofu.
Čitav koncert je sadržavao samo trinaest pjesama, svaku je otpjevao ni dopola, jer je konstantno išao u backstage da se malo udozira. Najjaču stvar „Pussy Stank (But So Does Marijuana)“ uopće nije otpjevao on, nego taj glupi nikakvi bend kojem su kaubojske čizme i odijela stajali kao gorili špilhozne i koji je izgledao zbunjenije od bilokojeg svatovskog sastava. Mislim, u redu, stvar ima samo jedan stih koji se više izvikuje nego što se pjeva i on je sadržan u naslovu, al daj čovječe, došao sam vidjet Crnog Kuma ili kojeg kurca već, a ne bend za svirku na američkim roštiljima. U rijetkim trenucima, kad bi glazba stala i kad bi gospodin Williams počeo pričati, stvarno bi zasjao kao iskusni stari lafac iz nekog doba koji je prošao štošta, koji je svojedobno bio veliki zavodnik osebujnog stila. Jedan je od onih interpretatora kojima pričanje s publikom tako dobro stoji, da svaka riječ koju izgovori zvuči drugačije i mudro, a opet smješno i nenadjebivo. Kad je Andre pjevao „I Can't Get It In“ onda mi je bio najbolji, najbolje se čuo, i odjednom mu se na jedan malecni trenutak vratila ona ludost i vrckavost iz mladosti. A onda je naravno sve pokvario odlaskom po gutljaj.
Nakon koncerta je ostao gorak okus u ustima. Ne onog razvodnjenog piva iz KSET-a nego gorak okus onih kolača kojih kad ih vidiš izgledaju slatko i jestivo a kad se probaju budu bljutavi ko lanjski paradajz. Došlo mi nekako žao čovjeka, koji je nekad bio a danas više nije. Još kad sam saznao da se posro u bekstejdžu, onda mi je stvarno došlo ono „ejebigasad“. Koliko to moraš bit pijan da ne kontroliraš sfinktere. Al nema veze, sad moram reći ono što sam oduvijek mrzio kad bih išao na koncerte nekih neizumrlih dinosaura a to je ono nesretno „Aj, nek sam i to vidio“. Samo da ublažim gorko nezadovoljstvo. To znači da mi nije ni trebalo, ali što bi Slaven Bilić rekao: „Najbolja hrvatska riječ je jebiga“
Post je objavljen 10.10.2006. u 18:44 sati.