Još jedan bizaran koncert koji se već dogodio u KSET-u prije 5 godina, u vremenu kad sam ja bio u desetom filmu. Tog se filma jako slabo sjećam, pa kad bih o tome počeo pisati morao bih izmišljati i rekonstruirati ali to ću kad već toliko zagorim da budem spreman pisati svoje memoare. Lakše je pisati o tome što se odigralo prošle subote, nego o tome šta se desilo prije pet godina. Al jebo sad to.
Ima jedna stvar koju iz dna duše mrzim u muzici. Nije truba, niti harmonika, niti pjevač koji reve ko prehlađena krava. Ja mrzim klavijature. To je instrument koji se najčešće nalazi po svatovima u selima koja se ne mogu otkriti niti uz pomoć rašlja i kompasa zajedno, a koja najčešće proizvodi takve pod milim bogom kretenske zvukove da svaku ionako već idiotsku pjesmu koja se svira u svatovima učine nenametljivomA to je po meni još gore nego da je pjesma grozna. Mrzim nenametljivo, jebemti nenametljivo. . A još kad krenu Perkovićevi biseri tipa „Kreni Kreni Kameni“(btw. Kameni je nadimak onog velikog iz Kolonije) pa kad frajer upali program 25 (fanfare)...Daj rakije!Smrt klavijaturama! I elektronskim bubnjevima, ali o tome drugom prilikom.
No, svako može pogriješiti pa i ja kad se uhvatim nekontroliranog pljuvanja bez razloga. Uvijek se nađe netko ili nešto što te razuvjeri. Recimo, pojavi se tamo nekakav Quintron, frenetični pankerčina-orguljaš iz druge galaksije (koja se zove New Orleans), koji sa svoje dvije ruke radi na tim klavijaturama što netko ne bi mogao niti sa 100 ruku. Kad smo ušli dočekala nas je opičena lutkarska predstava s lutkama čiji bih izgled mogao predočiti kad bih spomenuo Happy Tree Friends koji su jeli puno tripova (HTF ionako izgledaju kao da su jeli puno tripova). Luđak im je pomoću svoje elektroničke opreme izdistorzirao i pojačao glasove, i još ubacio svoje frizirane psihodelične zvukove iz šok sobe u Jankomiru. Taman kad je počeo ići na živac, predstava je završila i psiho-lutke su konačno osnovale bend (jer se o tome predstava radila).
A onda je budala iz New Orleansa aktivirao svoju opremu za lansiranje rakete. Radi se o klavijaturama s otprilike milijun kablova na koje je prikeljena maska nekog oldsmobilea, naprave s rotirajućim bubnjem načičkanom optičkim senzorima s pomoću kojeg Quintron skreča, i žarulja obješena između nekakvih cijevi koja proizvodi vrraaaaauuummm zvukove kad se po njoj prođe rukom. Ako je netko nekad čuo Aphex Twina, onda će znati o čemu se radi, s tim što je Quintron puno artikuliraniji i plesniji od njega. Pored Quintrona, sva u šarenom, pleše njegova pratilja lutkarica Miss Pussycat, i pjeva back vokale. No, iako je sva šarena i kričava ko Božićno drvce, pogled vam stalno bježi na mušku polovicu, dakle Quintrona, koji se ponaša kao da je utrpao u sebe trinaest Red-Bulova i kilogram speeda.
Kad je započeo show, pao mi napamet prastari Suicide i njihova elektro-boleština „Ghost Rider“, i nabrijani cyber-punk klinci Atari Teenage Riot, ali po samom pristupu prije bih rekao da je netko Hivesima dao distorzirani sintisajzer. I od svih 5 napravio jedno jedino čudovište. Ritam je standardno pankerski, negdje brži, negdje sporiji, ali zvukovi koje ovaj luđak slaže na njega, djeluju kao da su izvučeni iz crne rupe, i još pritom na svoj čudan način uspjevaju biti melodični. Quintron, osim što skače po svoj toj opremi, uspjeva i pjevati takve stvari kao što su „Drug Problem“ i „Grandfather nešto“. Bilo mi je drago vidjeti kad je čopor kritične mase djece u prvim redovima započeo pogo, jer to je nešto što već dugo nisam vidio ni na jednom iole modernijem koncertu. Mislim, na Organiziranom Kaosu( i možda još na ponekom koncerata budala s brčinama-kurčinama) to se redovito može vidjeti, ali tek kad su se svi brutalno napili zajedno s bendom koji čine njihovih četiri prijatelja iz razreda, koji sviraju razdrndane gitaru-bas-bubanj i pjevaju o tome kako će jebat mater policiji.
A Quintron, dosljedan svojoj ludosti, je skočio među djecu i pjevao-skakao zajedno s njima. I eto ti tulumčine na šestu potenciju. A ja, sasvim nevino izašao da popijem koje pivo i da kao pravovjerni protivnik klavijatura dam istima još jednu šansu, kao sve mislim možda i bude valjalo.. Krasno. Quintron je prolijevao znoj, divljao i skakao, a mi smo se neočekivano uredno podnapili. Onda je majstor klavijaturist izašao na bis i odsvirao neku garažnu pržionu i stvorio još veći kaos među djecom. Nemoguće da samo jedan čovjek može svoriti toliku energiju i to na tako beskrvnom, svatovskom instrumentu kao što su klavijature. Da se kojim slučajem ne vidi stage, rekao bih da se radi o nekom bendu od pet članova, a ne o jednom jedinom čovjeku. Svaka čast Kvintrončino!
Post je objavljen 12.10.2006. u 14:23 sati.