|
|
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
Čitala sam upravo post najbolje prijateljice...
I pisala je o očima, o tome kako nađeš srodnu dušu preko očiju...
Ja se bojim...
Da sam je pronašla...
Ali to ne želim...
Znate kako je u nekim knjigama opisano... Pogledate se i znate da je to to, osjećate nešto čudno u srcu i želudcu, osjećate kao da je vrijeme stalo i da postojite samo vas dvoje...
To sam ja osjetila...
Pogledao me je u oči i ja sam uzvratila pogled i osjetila sam nešto čudno, što nikada prije nisam osjetila...
Bojim se...
Neželim ovo osjećati...
Znam da ću samo patiti...
Jer sam takva rođena... Pod nesretnom zvijezdom koja mi pruža samo tugu...
Moje srce je pobjeglo od mene, on je usisao moju dušu u svoje oči...
Barbara je napisala da neke oči neprestano sjaje i da sliče očima anđelu...
Njegove smeđe oči su takve...
Oči u koje sam se zaljubila...
Dok sam voljela jednog dečka, prije nekoliko mjeseci, mislila sam da je to ljubav, no ono što sam prema njemu osjećala pola godine nije ni upola jako ovoliko koliko osjećam za nekoliko dana...
Te Njegove smeđe oči sam vidjela više puta već prije, no taj dan su posebno sjale...
Ima anđeoski osmjeh, anđeosko lice i oči...
Pitam se dali je on sišao s nebesa da lomi srca?
Bojim se da neslomi i moje...
Sada ću prepisati nešto što sam napisala u dnevnik 20. trećeg, nešto što sam maloprije pročitala i što je izmamilo suzu na moj obraz i vratilo tugu koja je pomalo iščezavala...
Nemogu više... Nemogu bez tebe, tata, više ni trenutka... Nemogu živjeti s ovom tugom više... Upadam u njene ralje svaki dan sve više, svaki dan se bol povećava... Koliko sam samo plakala sada.. Sjećanja njega u bolnici, u kući i na sprovodu su mi navrle na oči... Kako ga samo trebam! Zadnji put sam ga vidjela, čula i zagrlila prije 3 godine! Toliko je prošlo i toliko će puno više proći a ja neću nikada preboljeti njegov odlazak... Gledam slike i vidim kako je sretan, kako smo svi sretni... No vratim se iz uspomena u ovu okrutnu sadašnjost i osjetim nepodnošljivu bol u prsima... Da barem ta tuga nestane na trenutak, da se prisjetim kako je kada ti je duša kompletna i kako je kada si sretan i potpun! Ali nemože nestati, nemogu biti sretna i nikada neću biti sretna kao prije... Kako glasno poželim zavikati TATA! Želim da me on može čuti i da mi može uzvratiti... Želim znati jel me sada gleda sa neba i dali plače zajedno sa mnom! TATA! Žagrli me, utješi me, zaštiti me! Trebaš mi više nego išta na ovom svijetu, trebaš mi da mi dokažeš da ima i dobrote u ovoj okrutnoj zajednici ljudi! Mislila sam i nadala sam se da će bol i tuga nestati, a zapravo ona nije nestala niti se smanjila nego se povećala i povećava se iz dana u dan i guši sve jače i više! Ne mogu više živjeti u stalnoj borbi! Poželim na trenutak odustati da vidim što bi bilo, no u zadnji tren shvatim da ako odustanem povratka više nema... Izgubila sam oca, najboljeg prijatelja, osobu koja mi sve znači i neželim izgubiti i svoj život jer mi ga je on dao, mada mi svaki dan sve više bježi iz ruku i otima se više mojoj kontroli nad njim! Koliko samo sretnih ljudi i obitelji vidim svaki dan.. Poželim da i ja mogu biti dio te sreće, ali ne... Bog jednostavno nema takve planove sa mnom! On izgleda, želi da ja samo patim i izgleda da će tako i biti cijeli moj život... A ne tražim puno.. Samo malo sreće i mali tračak nade koji će mi dati snege.. Divim se ljudima koji su nešto postigli u svom životu, a zapravo se sebi trebam diviti jer sam u zadnje 3 godine odrasla onoliko koliko neki ne odrastu ni u 20 godina! Svaki dan sam sve zrelija i svaki dan naučim novi potez koji pokušavam iskoristiti u borbi sa životom... Ali bezuspješno... Svaki dan mi sve više pucaju konci kojima upravljam svojim životom.. Nemogu ih svezati, padaju u ponor... Moji osjećaji kad da blijede, kao da sva blijedim, postat ću izgubljena duša koja luta svijetom tražeći sreću i ljubav... No nikada ih neću pronači... Tako sam tužna, pretužna i umorna od života... Gubim vjeru u ljubav i sve dobro... Osoba s kojom sam mislila pronaći sreću pronalazi svoju sreću daleko od mene... A ta okrutna činjenica stvarno previše boli... Svira mi tužna muzika i želim trenutno da sve stane i da zadnji put u životu mom se dogodi nešto zbog čega ću biti sretna bar na trenutak...
Upravo me prijateljica mog života pitala što je za mene najbolji prijatelj...
Evo mog odgovora..
Zaista iskreno...
najbolji prijatelj za mene je osoba koja me neće osuđivati kada pogriješim, koja će me shvaćati u svakom trenutku, koja će biti uz mene u svakom trenutku moje tuge ili ludosti, osoba kojoj je stalo do mojih osjećaja i koja me poznaje bolje od mene.. koja može prepoznati i po mom pogledu ili riječi kada sam loše a kada sretna.. osoba koja je uz mene uvijek...
Barbara volim te...
Jako jako...
Hvala što postojiš, i što si uz mene!
Hvala Aki...
Hvala Mia...
Hvala Josipa..
Hvala Kate...
Hvala Igore...
Hvala Janjo...
:(((((((
Nakon ne pamtim koliko vremena ja sam tužna.
Neznam šta mi je, sve je bilo dobro do prije pola sata. Slušam crvenu jabuku - nekako s proljeća i samo što ne zaplačem. Stvarno ne znam šta mi je. Skupilo mi se nešto... Neznam... Tužna sam jako. Kao da je sva ona sreća što sam osjećala proteklih dana isčezla iz mene i ostavila tamu i tugu. Zaista ne znam zašto se ovako osjećam... Jedina stvar koju znam je da neke osobe volim previše i da bih sve dala za njih. Mama, brat, sestre, Janja, Aki, Mia, Barbara, Igor... Ljudi, neznam šta bih bez vas... Stvarno vas volim. :((((
Samo da bar pored mama mogu napisati i tata, da je bar i on tu da me tješi...
I opet se sjećam nekih događaja iz prošlosti... Sjećam se koliko me je puta on znao nasmijati, koliko puta naživcirati, koliko puta smo se svađali tko će igrati igre na kompu... Kako je sjedio za stolom i gledao televiziju i onda zaspao... Kako je volio slušati me dok čitam. Kako bi mi udjelio pogled pun ljubavi...
Nekako s proljeća uvijek meni doluta neka čežnja daljna...
Sjećam se njegovog zagrljaja i sigurnosti koju mi je pružao... Kao da je na dan njegove smrti ta sigurnost otišla u nepovrat... Želim čuti njegov glas, želim vidjeti njegove oči pune topline... Zanima me dal će ova bol ikada nestati ili se bar smanjiti?
Tako želim to... :(
Ali kao da Bog to neželi... Poštujem njegovu odluku, no ipak ga molim da mi pomogne... Polovica moje duše je otišla s tatom i nikada je neću dobiti natrag. Dobit ću je jedino kada opet budem sa njim a to će biti za još dugo vremena... Nadam se da ću proživiti život dobro kao i on...
Moram zahvaliti Bogu što mi je dao neke ljude...
Janju - divim joj se kako me može trpiti svaki dan, moje perverzarije i moje depresije, moje ludosti i provale, i moja živciranja...
Aki - osoba koja me uvijek nasmije, i bez koje bi moj život bio prazan... Osoba koju stvarno jako volim i nadam se da će naše prijateljstvo potrajati koliko i moj život...
Barbara - moja seka, cura jako slična meni po nekim stvarima, no opet različita i to nas jako veže... Neznam što bih bez nje, toliko puta me je tješila i dizala mi raspoloženja...
Igor - moj splićanin kojeg obožavam. :) Mislim da bolju osobu nikada neću više upoznati. Željan pomoći svakome u svakom trenutku, pun dobrote i ljubavi kojom usrećuje druge...
I za kraj...
Mia - moja mala perverznjakuša koju jako volim. Toliko me puta nasmije da mi suze idu na oči, i kad sam loše volje ona pronađe način da me oraspoloži...
Ove ljude nebih mjenjala ni za što... Jednostavno, zahvalna sam Bogu što ih imam i nadam se da ću ih uvijek imati... Oni su prijatelji koje netko samo može poželjeti... Aki, Barbara, Janja, Igor i Mia... VOLIM VAS! Jako, jako... I vaša imena će zauvijek biti urezana u moje srce!
Opet ja...
Ljudovi, nisam baš naj naj volje jer moram prati suđe. Da da, vidite kak iam okrutnu obitelj da moram u 9 sati navečer prat suđe. A sigurno ću ih prat još sat vremena. Daj e, crknit ću. :(
Ovaj naslov? Hm, pa ono... Nema neki poseban razlog, sam neznam više šta je to. Prije sam mislila da znam, ali sada stvarno ne znam i mislim da je ovako bolje. :D
Ovoga, za sve koi misle suprotno, JA NISAM EMO, samo volim boje. oke? -.-'ccc sramite se, ja vako milo čeljade i pristojno a vi mislite da sam emo. :D
Da vidimo, šta još kod mene ima?
Danas sam Janju učila šta je 69, peting i oral sex. Hahahaha. Znam, znam, mislite da sam LUDA! Ali znate šta? NISAM! Beeeeeeeeeeeelj. xDDD
Onda, šta još kod mene? Hm... Nisam pisala test iz latinskog al zato u petak pišem test iz biologije, latinskog, matematike i pita kemiju. Užas. Četvrtak mi je dan za štrebačinu.
Mada znam da ništa od toga.
S moim 'anđelom' se opet nisam dugo čula. Al i bolje mu je, jer ću ga killat. xD
Da vidimo, šta ima još u mom životu? Khm...
Ništa? :S
Trenutno sam na onom debilnom chatu. -.-'Msn mi neš neće da radi. GEEEEJ!Al proradit će on kad ga puknem, majke mi. xD
Neznam, baš mi se neda neš pisat... Javim se ja sutra il prekosutra.
Uživajte, bye kiss. :D