Čitala sam upravo post najbolje prijateljice...
I pisala je o očima, o tome kako nađeš srodnu dušu preko očiju...
Ja se bojim...
Da sam je pronašla...
Ali to ne želim...
Znate kako je u nekim knjigama opisano... Pogledate se i znate da je to to, osjećate nešto čudno u srcu i želudcu, osjećate kao da je vrijeme stalo i da postojite samo vas dvoje...
To sam ja osjetila...
Pogledao me je u oči i ja sam uzvratila pogled i osjetila sam nešto čudno, što nikada prije nisam osjetila...
Bojim se...
Neželim ovo osjećati...
Znam da ću samo patiti...
Jer sam takva rođena... Pod nesretnom zvijezdom koja mi pruža samo tugu...
Moje srce je pobjeglo od mene, on je usisao moju dušu u svoje oči...
Barbara je napisala da neke oči neprestano sjaje i da sliče očima anđelu...
Njegove smeđe oči su takve...
Oči u koje sam se zaljubila...
Dok sam voljela jednog dečka, prije nekoliko mjeseci, mislila sam da je to ljubav, no ono što sam prema njemu osjećala pola godine nije ni upola jako ovoliko koliko osjećam za nekoliko dana...
Te Njegove smeđe oči sam vidjela više puta već prije, no taj dan su posebno sjale...
Ima anđeoski osmjeh, anđeosko lice i oči...
Pitam se dali je on sišao s nebesa da lomi srca?
Bojim se da neslomi i moje...
Post je objavljen 28.04.2008. u 14:59 sati.