:(((((((
Nakon ne pamtim koliko vremena ja sam tužna.
Neznam šta mi je, sve je bilo dobro do prije pola sata. Slušam crvenu jabuku - nekako s proljeća i samo što ne zaplačem. Stvarno ne znam šta mi je. Skupilo mi se nešto... Neznam... Tužna sam jako. Kao da je sva ona sreća što sam osjećala proteklih dana isčezla iz mene i ostavila tamu i tugu. Zaista ne znam zašto se ovako osjećam... Jedina stvar koju znam je da neke osobe volim previše i da bih sve dala za njih. Mama, brat, sestre, Janja, Aki, Mia, Barbara, Igor... Ljudi, neznam šta bih bez vas... Stvarno vas volim. :((((
Samo da bar pored mama mogu napisati i tata, da je bar i on tu da me tješi...
I opet se sjećam nekih događaja iz prošlosti... Sjećam se koliko me je puta on znao nasmijati, koliko puta naživcirati, koliko puta smo se svađali tko će igrati igre na kompu... Kako je sjedio za stolom i gledao televiziju i onda zaspao... Kako je volio slušati me dok čitam. Kako bi mi udjelio pogled pun ljubavi...
Nekako s proljeća uvijek meni doluta neka čežnja daljna...
Sjećam se njegovog zagrljaja i sigurnosti koju mi je pružao... Kao da je na dan njegove smrti ta sigurnost otišla u nepovrat... Želim čuti njegov glas, želim vidjeti njegove oči pune topline... Zanima me dal će ova bol ikada nestati ili se bar smanjiti?
Tako želim to... :(
Ali kao da Bog to neželi... Poštujem njegovu odluku, no ipak ga molim da mi pomogne... Polovica moje duše je otišla s tatom i nikada je neću dobiti natrag. Dobit ću je jedino kada opet budem sa njim a to će biti za još dugo vremena... Nadam se da ću proživiti život dobro kao i on...
Moram zahvaliti Bogu što mi je dao neke ljude...
Janju - divim joj se kako me može trpiti svaki dan, moje perverzarije i moje depresije, moje ludosti i provale, i moja živciranja...
Aki - osoba koja me uvijek nasmije, i bez koje bi moj život bio prazan... Osoba koju stvarno jako volim i nadam se da će naše prijateljstvo potrajati koliko i moj život...
Barbara - moja seka, cura jako slična meni po nekim stvarima, no opet različita i to nas jako veže... Neznam što bih bez nje, toliko puta me je tješila i dizala mi raspoloženja...
Igor - moj splićanin kojeg obožavam. :) Mislim da bolju osobu nikada neću više upoznati. Željan pomoći svakome u svakom trenutku, pun dobrote i ljubavi kojom usrećuje druge...
I za kraj...
Mia - moja mala perverznjakuša koju jako volim. Toliko me puta nasmije da mi suze idu na oči, i kad sam loše volje ona pronađe način da me oraspoloži...
Ove ljude nebih mjenjala ni za što... Jednostavno, zahvalna sam Bogu što ih imam i nadam se da ću ih uvijek imati... Oni su prijatelji koje netko samo može poželjeti... Aki, Barbara, Janja, Igor i Mia... VOLIM VAS! Jako, jako... I vaša imena će zauvijek biti urezana u moje srce!
Post je objavljen 07.04.2008. u 22:05 sati.