|
|
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
Tmurni su se oblaci nadvili na maleni gradić podno Dinare. Nasip uz rijeku Krku je potpuno prazan, samo netko sjedi s fotoaparatom na stepenicama. Svako malo bljesak svjetlosti se prolomi tip područjem; što od bljeskalice fotoaparata, što od munja koje šaraju nebom.
Ispod potpuno mokre kose naziru se nebesko plave oči, uokvirene razmazanom crnom maskarom. Bjeloočnice su joj crvene od suza koje se nevide zbog kapljica što udaraju po njenome licu.
Ustaje se i počinje šetati po kiši, raširenih ruku voljeći kišu svim srcem...
Na kraju nasipa ugleda starca, šeta na kiši i smiješi se, vjerojatno razmišljajući o uspomenama. Ugledao je i on nju, promatra je svojim starim, mudrim očima. Polako prilaze jedno drugome.
Stali su udaljeni nekoliko metara i promatraju se, osjećajući kako se među njima stvara nekakva veza, neodređena veza.
Krenuo je prema klupi pokazujući joj gestom ruke da mu se pridruži. Krenula je za njim i sjela pored njega, gledajući ga u oči iščekivajući što će se dogoditi.
"Tko te je tako povrijedio?" - bile su prve riječi starca grubog glasa i malenih, mudrih očiju. Ostala je zatečena i šokirana tim pitanjem jer je jedan starac kojeg prvi put vidi znao da je povrijeđena, a osobe s kojima je provodila dane to nisu primjećivale. Očito je bila dobra glumica, koja je skinula masku ovog trenutka i potpuno svoja i potpuno otvorenog srca sjedi na klupi pored starca.
"Svi..." - tiho i tužno je izustila spuštajući pogled i puštajući da joj suze opet poteku.
"Pričaj mi." - jednostavno je rekao i nastavio je gledati prodornim ali nježnim pogledom.
"Otac... Nemam ga već 4 godine, umro je. Nedostaje mi i toliko puta poželim otići kod njega, ali se predomislim u zadnji tren jer ne želim da bude razočaran u mene. Majka... Osoba koja kao da me i ne primjećuje, kao da je zaboravila da postojim... Prijatelji... Koji preolako upotrebljavaju tu riječ, kao da ništa ne znači. Svi pravi prijatelji su negdje otišli, napustili me... Sama sam. Okružena uvijek ljudima, ali tako sama." - počela je pričati sve što joj je u tom trenutku bilo na pameti, na srcu, što ju je gušilo. Vodila je monolog u kojem je govorila o svom životu, o životu svojih najdražih dovoljno dugo da na starčevom licu osmjeh zamjene suze. Zagrlio ju je i pustio da plače na njegovom ramenu sve dok se njezini jecaji i drhtaji tijela nisu ugasili.
"Nisi sama. Možda ti se sada čini da su sve lađe koje te čine sretnom potonule, no nije tako. Vidjet ćeš, jednog dana shvatit ćeš koliko si usrećila svoju obitelj, svoje prijatelje svojim postojanjem i to će te učiniti sretnom. Jer osobu poput tebe se mora voljeti, ti si anđeo koji hoda po Zemlji, i svaka tvoja suza boli i tvoje najmilije." - rekao joj je riječi koje nikada nije čula, riječi pune hvale i nekakve čudne ljubavi. Čudno se osjećala. Riječi 'osobu poput tebe se mora voljeti' je već čula, nekoliko dana prije smrti rekao joj je otac i te riječi su joj u srcu duboko. Pogledala je te oči i shvatila da su joj poznate... Takve oči je imao njezin otac... Samo to nije on.
Opet joj se nasmiješio.
"Jesi li shvatila tko sam ja? Nikada me nisi vidjela, no ja tebe jesam, gledam te svaki dan i čuvam te." - zbunio ju je. Nije znala tko bi to mogao biti.
"Ja sam tvoj djed..." - te četiri riječi su joj odzvanjale u ušima i stvarale bol u glavi. To ne može biti njen djed jer su njena oba djeda mrtva, umrla su prije nego se ona rodila.
"Tvoj otac me je poslao da te čuvam. No mislim da nema smisla, anđeo ne čuva anđela. Otac je veoma ponosan na tebe, i on te čuva, samo s neba. Ja sada moram poći, moram reći tvom ocu kakav anđeo hoda Zemljom." - ustao se s klupe i još jednom drhtavim rukama je zagrlio.
"Voli te." - rekao je i krenuo prema mjestu gdje ga je prvi put ugledala. Ostala je sjediti na klupi i spustila kapke samo da otjera suze koje su ponovno navrle, ali kada je otvorila oči starca više nije bilo.
Tko je voli? Želi li njen otac da promjeni nešto? Želi li njen otac da prenese nešto svojoj obitelji? Toliko pitanja ga je trebala pitati...
Voli li je njen otac? Ili je voli njena majka? Ili je voli Dino, osoba kojoj je poklonila svoje srce... Tko je voli?
Polaganim korakom vratila se kući i presvukla mokru odjeću sa sebe te legla u krevet. Zaspala je i sanjala Dina, kako joj govori da je voli i da želi da zauvijek bude s njom.
Probudila se s osmjehom na licu znajući da nije sama, znajući da je voljena i da je njezin otac ponosan na nju.
Imala sam potrebu napisati nešto ovako... Bez ikakvog razloga... U ovu priču sam unijela svoj život, zapravo mi je moj život bio inspiracija...
Volim te, oče. Volim te, majko. Volim vas, sestre. Volim vas, prijatelji. Volim te, Dino...
<3