|
|
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
Stojim u ulici u pola noci, cujem samo zvuk neke udaljene muzike, gdje se ljudi vesele, gdje ne mare sto jedna dusa pored njih propada do kraja. Kisa lagano pada, jedna mala, vrela kap mi padne na lice i podsjeti me na suze koje sam lila, koje jos uvijek lijem. Spustim glavu i vidim veliku lokvu, lokvu mojih suza koje i sada teku mojim licem no ja ih nisam svjesna... Sjecam se mojih mastanja o buducnosti o buducem zivotu i svemu sto me ceka tada... Mozda sam ipak bila u krivu, mozda mi jednostavno nije sudeno da budem sretna... Patnja je moje srednje ime po kojem me svi prepoznaju. Izdana sam opet, po vec nebrojivi put, izdana od najblize osobe. Spustene glave vidim svoju sjenu i tjesim se sto se na njoj nemogu vidjeti suze... Na trenutak mi se ucini da vidim jos jednu sjenu pored sebe, no shvacam da je to nemoguce, da su me svi napustili, da je nemoguce da je tu jos jedna sjena, sjena koja me cuva. Imaju li svi svog andjela, cak i ja ili svi osim mene? Na rubu emocija sam, gutam svoju bol kao da mi to jednino preostaje. Da li da nastavim tako, odvajati se od svijeta koji me i ne primjecuje? NE! Nesmijem to dopustiti, trebam samo vratiti taj osmjeh na lice koji boli kao zar, koji ostavlja oziljak na meni ako ga napravim... Upijam tudu srecu i zamisljam se u njihovim zivotima, s osmjehom na licu koji ne pece, zivim od tude srece. Nemogu si priznati da su me napustili, izdali, pobjegli kao kukavice bez srca. Imam nekog tko me prati gdje god idem, to je andjeo krvavih krila s trnom u srcu koji lebdeci iznad mene dopusta da zivim jos barem malo, cuva me od smrti, o kojoj razmisljam previse, no koje se ipak bojim. Puna sam gorcine jer nemogu zamisliti kako netko moze biti takav, tako proziran, jadan, tako 'nesvoj', jedna sugava kopija prepuna tudih emocije i tude srece. No moram shvatiti to jer sam upravo takva ja, kopija necije srece, necije obitelji, sve samo ne svoja. Stojim na rubu ponora u samo dno zla, samo maleni korak me djeli do konacnog cilja, nanijeti bol sama sebi nadajuci se da ce me to osvjestiti iz ovih snova o tudini, o tugi. Imala sam te, imala sam nekoga kome sam mogla sve reci, no i ti si pobjegao zbog straha od mojih misli i mojih mastanja. Zivjela sam za te dvije rijeci kojima si mi stavljao osmjeh na lice koji ne pece, no kad si otisao tog osmjeha na mom licu nije bilo, niti ce ga vise ikada biti. Sanjala sam tunel, no zar nije logicno da na kraju tog tunela postoji svjetlo? U mom snu ga nije bilo, samo tvoj lik i one dvije rijeci koje su ostale neizgovorene za sve vjekove. Nisi rekao ni zbogom samo pobjegao u tamu noci prepunoj zla i boli za mene koja me izjeda polako. Gubim dusu i pokusavam je pronaci, pokusavam otkriti gdje sam je izgubila. Izgubljena i izblijedena tako da je nikada ne mogu pronaci i vratiti tamo gdje mora biti. Znam da samo ti mozes moju dusu vratiti na mjesto, no znam i to da nezelis me vise vidjeti. Samo sam zeljela biti voljena onoliko koliko ja volim, koliko voljeti mogu no mislim da je to nemoguce. Pruzam ruku malenome stvorenju sto me mami na dno provalije, na dno zla i vise nema zvukova, samo tisina koja me je smirila do kraja i umirala moje boli i tuge. Osjecam svjetlo pored sebe, mozda mi se dusa polako vraca, ipak prelazim na drugi svijet, trebamo preci zajedno. Pokusavam otvoriti oci no nesto mi pritisce kapke, samo krv potece iz rubova mojih ociju kao nevidiljiva sila koja me grije i crpi moju preostalu malobrojnu srecu kroz pore mog lica i zjenice ociju. Neosjecam nista, samo blagi osjecaj mirnoce i taj trenutak u kojem su uspomene navrle na oci u kojim te vidim kao svog spasitelja od ovih zloba koje svijet pruza, bez kojih je zivot nezamisljiv. Pokusavam se zamisliti kao druga osoba, no i takva bih bila drugacija od svih, nedovoljno lijepa, pametna i zabavna za neko drustvo, ostala bih sama i izbubljena od svih, bez identiteta kojeg je zamijenilo ime patnja, moja vjerna prijateljica kao i andjeo krvavih krila s trnom u srcu... Odgadas svoje vracanje u moj zivot i moje spasenje zbog straha od mojih osjecaja. Koliko se trudim zatomiti te osjecaje kao da oni jos vise rastu, sama pomisao na tebe povecava moju ljubav koja je pocela gusiti kao nikada prije. Pokusavam udahnuti zrak no kao da nezeli uci, kao da je to sve vec proslost, da nema smisla pokusavati udahnuti. I napokon uspjesno otvorim oci. Ugledam tamno nebo i zvjezde te cujem hujanje zraka pored uha. Pocela sam padati u jamu, jamu tuge, bola i bjesa. Mogu samo cekati trenutak kada cu doci do kraja, kada ce prestati moje postojanje, kada ce netko drugi uzeti moj identitet i pokusati ispraviti moje greske koje sam toliko uspjesno pokusala skriti i baciti u proslost....
Došao je i taj dan, dan ludih priprema za sutrašnji dan, jer ipak sve mora biti savršeno, svaka čaša mora biti na svome mjestu, a da ne govorim o hrani i piću... Jedva čekam večeras na polnoćku, slušat Božje riječi s osobama koje volim, jedva čekam sutrašnji zajednički ručak, onu toplinu i ljubav koja svaki blagdan intenzivnije isijava iz očiju mojim najmilijih, moje obitelji... Okupit ćemo se nas 5 i sjesti za stol, ali jedna stolica će biti prazna, na žalost cijele moje obitelji... No možda moj otac neće biti tu tijelom, ali znam da će biti duhom sa nama, da će gledati i on nas predivnim pogledima, osjećat ćemo ga... Njegovi dodiri po našim licima činit će nam se kao blagi topli povjetarac, no znamo da to nije vjetar, to su njegove tople ruke kojima nas čuva... Otići ćemo i na groblje, posjetiti njegovo tijelo dok će tada njegov duh biti sa nama, sa svojom obitelji koju znam da voli više od ičega na svijetu, a i dalje... U svakoj zapaljenoj svijeći na grobu dio je naše duše kojom mu dajemo do znanja da se naša ljubav nikada neće izbrisati iz naših srca, da naše misli će uvijek biti puna njega, pune onih sretnih uspomena na zajedničke Božiće i na zajedničke Dočeke Nove godine... I sada, dok ih gledam, njih pet kako ukrašavaju bor i jaslice u kojima je maleni Isus, osjećam kako se ispunjavam srećom, nekim zadovoljstvom jer ih imam... Suze radosnice mi teku niz lice jer ih imam, imam obitelj koja je savršena, na žalost s jednim članom manje nego što bi trebalo biti... Koliko god da mi imali svađa, smatram moju obitelj jednom od najljepših i s najboljim odnosima međusobno... Svako ima uspone i padove pa tako i mi, ali mi nastojimo što brže se uspeti prema vrhu kada padnemo... Slušam milozvučni smjeh mojih najmilijih i shvaćam da sretnija ne mogu biti nikako... Imam sve što mi treba a to su oni... Majka, Ivan, Josipa, Katarina i otac koji nije tijelom tu ali duhom je... I što mi na ovaj dan treba više osim njih i naše ljubavi koja je naizmjeriva?
SRETAN I BOŽIĆ I NOVA GODINA SVIMA... Uživajte i cjenite ono što imate jer možda baš sutra to nestane...
......... Zelim biti jedna od velikih djevojki ...
.................... ... Zelim biti jedna od velikih djevojki ...
...................................... ... Zelim biti jedna od velikih djevojki ...
Jos uvijek zivim od tih uspomena na trenutke s tobom, ti trenutci koji, cini mi se, nikako da izblijede i izbrisu se polako iz mojih sjecanja… Borila sam se s tim osjecajima, borila sam se s patnjom koja me je sve vise iz dana u dan povlacila na dno, kao da me ogromna hobotnica vuce na dno oceana i polako se gusim… Nastojim zaboraviti sve slatke, ali lazljive rijeci koje si mi upucivao tih mjeseci, sve te uspomene koje me i danas bole, kojih se i danas sjecam kao da je bilo jucer, a ne tako davno… tako daleko u proslosti… Iako je toliko proslo od toga moje srce kao da jos uvijek ne zeli prihvatiti da ti vise nisi pored mene, da me vise tvoje ruke nece grijati, da me vise tvoje usne nece ljubiti… Otisao si usred noci, kao neka kukavica, kao lopov koji se boji pogledati pravdi u oci… Iako sam znala da je kraj, nadala sam se da ces mi se vratiti, da ce sve biti kao prije… Ali nije tako bilo; tvoje srce je pripalo drugoj djevojci, tvoji pogledi sada su na drugoj, tvoje ruke sada griju drugu i te tvoje usne koje su donedavno ljubile mene sada ljube drugu… Tek sada shvacam da me zapravo nikada nisi ni volio, samo si pricao ono sto zelim cuti, samo da ti pruzim ono sto zelis i sto trebas… I sada se kajem sto sam bila tako naivna i glupa… Sve to shvacam no jedno mi nije jasno i to jedno nikada moje srce nece shvatiti… U moj ionako tuzni zivot donio si patnju, bol i suze, ali mada ja znam kakva se osoba krije ispod te ljusture, moje srce i dalje pripada tebi i cini mi se kao da ce zauvijek ti i pripadati… Sklopim li oci vidim tvoj lik, vidim tvoje usne kako postaju jedno s mojima, vidim nas… Nasu srecu, nase sretne dane… Da li je mozda nama ipak sudeno da budemo zajedno, dali nam je sudeno da tvoje usne ljube moje i da me nikada vise ne napustis? Ja se nadam da je jer ne mogu prihvatiti cinjenicu da nikada vise necu osjetiti tvoje usne na sebi i tvoj blagi pogled pun njeznosti… Kako li si samo dobar bio… I tjesim se jos uvijek i nemogu se pomiriti sa tim da me nisi volio… Jer znam da jesi, nemoguce je da si uspio tako dobro glumiti, jer svi glumci ovog svijeta takvu ljubav koja je isijala iz tvojih ociju nebi mogli odglumiti… Da mi dodes sada s molbom da ti oprostim, oprostila bih ti, jer moje srce je u tvojim rukama, ako ja tebe povrijedim samo ces ispustiti moje srce koje ce se slomiti u tisuce komadica bez mogucnosti ponovnog zacjeljenja… Dok ovo pisem osjecam da je polako svemu dosao kraj, da se moram pomiriti sa svojom sudbinom, no ipak nisam toliko hrabra ni jaka da to uspijem, ipak sam samo jedan andeo vec previse puta lomljenih krila… I tebi sam dopustila da mi slomis krila, no tebi sam dopustila da mi slomis nesto sto nitko nikada prije nije uspio… Ti si mi slomio srce, odnio si moju srecu u nepovrat…
....................................... ... Zaboravit cu te i preboljeti ...
...................... ... Zaboravit cu te i preboljeti ...
........... Zaboravit cu te i preboljeti ...
Evo... vratih se sa frame upravo.. glava mi se raspada... užasno raspoloženje... uzrokovano jednom budalom... no što se tu može.. bit će bolje... mora... kad što se dalo zaključiti po komentarima u prošlom postu pomirila sam se sa ljubom :)). jedna od rijetkih dobrih vjesti ovih dana. I da... čula sam danas da dosta kninjana posjećuje moj blog... sad ko će znati jeli to istina... Ni pisati mi se neda... Znam samo da želim leći u krevet i samo da sutra nestane sve ovo što me guši :S... ni sama neznam što mi je... ali eto.. tako je i rado bi to promijenila da mogu... jedno prijateljstvo od pola godine ovih dana se sve više i više gasi... no iskreno neda mi se boriti više da sve ispadne u redu.. nemam snage a ni volje... i nije me briga više ni za što.. samo znam da jedva čekam ovaj petak i ovaj vikend... i već znam što ču napraviti... pošto sam samo s bratom jedno popodne ću otići na groblje i samo provesti to vrijeme s tatom... samo mi to treba, da budem sama.. da mogu razmisliti o svemu... možda napokon dokučim i neke stvari koje me već duže vrijeme muče i nadam se da ću uspjeti... Sada idem nešto s myspaceom radit... www.myspace.com/antonijaknin je :D malo reklame ... i moram zahvaliti jednoj osobi.. vjerujem da će ona znati tko je... hvala ti za sve što si napravio i što si uvijek tu kad te trebam... FDLO ! sada ćeš znati :) bok svima... nadam se da će moj sljedeći post biti u nešto veselijem ugođaju... voli vas.. tonka...