Sada ću prepisati nešto što sam napisala u dnevnik 20. trećeg, nešto što sam maloprije pročitala i što je izmamilo suzu na moj obraz i vratilo tugu koja je pomalo iščezavala...
Nemogu više... Nemogu bez tebe, tata, više ni trenutka... Nemogu živjeti s ovom tugom više... Upadam u njene ralje svaki dan sve više, svaki dan se bol povećava... Koliko sam samo plakala sada.. Sjećanja njega u bolnici, u kući i na sprovodu su mi navrle na oči... Kako ga samo trebam! Zadnji put sam ga vidjela, čula i zagrlila prije 3 godine! Toliko je prošlo i toliko će puno više proći a ja neću nikada preboljeti njegov odlazak... Gledam slike i vidim kako je sretan, kako smo svi sretni... No vratim se iz uspomena u ovu okrutnu sadašnjost i osjetim nepodnošljivu bol u prsima... Da barem ta tuga nestane na trenutak, da se prisjetim kako je kada ti je duša kompletna i kako je kada si sretan i potpun! Ali nemože nestati, nemogu biti sretna i nikada neću biti sretna kao prije... Kako glasno poželim zavikati TATA! Želim da me on može čuti i da mi može uzvratiti... Želim znati jel me sada gleda sa neba i dali plače zajedno sa mnom! TATA! Žagrli me, utješi me, zaštiti me! Trebaš mi više nego išta na ovom svijetu, trebaš mi da mi dokažeš da ima i dobrote u ovoj okrutnoj zajednici ljudi! Mislila sam i nadala sam se da će bol i tuga nestati, a zapravo ona nije nestala niti se smanjila nego se povećala i povećava se iz dana u dan i guši sve jače i više! Ne mogu više živjeti u stalnoj borbi! Poželim na trenutak odustati da vidim što bi bilo, no u zadnji tren shvatim da ako odustanem povratka više nema... Izgubila sam oca, najboljeg prijatelja, osobu koja mi sve znači i neželim izgubiti i svoj život jer mi ga je on dao, mada mi svaki dan sve više bježi iz ruku i otima se više mojoj kontroli nad njim! Koliko samo sretnih ljudi i obitelji vidim svaki dan.. Poželim da i ja mogu biti dio te sreće, ali ne... Bog jednostavno nema takve planove sa mnom! On izgleda, želi da ja samo patim i izgleda da će tako i biti cijeli moj život... A ne tražim puno.. Samo malo sreće i mali tračak nade koji će mi dati snege.. Divim se ljudima koji su nešto postigli u svom životu, a zapravo se sebi trebam diviti jer sam u zadnje 3 godine odrasla onoliko koliko neki ne odrastu ni u 20 godina! Svaki dan sam sve zrelija i svaki dan naučim novi potez koji pokušavam iskoristiti u borbi sa životom... Ali bezuspješno... Svaki dan mi sve više pucaju konci kojima upravljam svojim životom.. Nemogu ih svezati, padaju u ponor... Moji osjećaji kad da blijede, kao da sva blijedim, postat ću izgubljena duša koja luta svijetom tražeći sreću i ljubav... No nikada ih neću pronači... Tako sam tužna, pretužna i umorna od života... Gubim vjeru u ljubav i sve dobro... Osoba s kojom sam mislila pronaći sreću pronalazi svoju sreću daleko od mene... A ta okrutna činjenica stvarno previše boli... Svira mi tužna muzika i želim trenutno da sve stane i da zadnji put u životu mom se dogodi nešto zbog čega ću biti sretna bar na trenutak...
Upravo me prijateljica mog života pitala što je za mene najbolji prijatelj...
Evo mog odgovora..
Zaista iskreno...
najbolji prijatelj za mene je osoba koja me neće osuđivati kada pogriješim, koja će me shvaćati u svakom trenutku, koja će biti uz mene u svakom trenutku moje tuge ili ludosti, osoba kojoj je stalo do mojih osjećaja i koja me poznaje bolje od mene.. koja može prepoznati i po mom pogledu ili riječi kada sam loše a kada sretna.. osoba koja je uz mene uvijek...
Barbara volim te...
Jako jako...
Hvala što postojiš, i što si uz mene!
Hvala Aki...
Hvala Mia...
Hvala Josipa..
Hvala Kate...
Hvala Igore...
Hvala Janjo...
Post je objavljen 23.04.2008. u 20:42 sati.