Najbolja djela svjetske književnosti nastala su ili na otocima ili u zatvorima. Znam da bi mnogi, osobito insulani tipa 24/7/365 na takvu konstataciju odgovorili kako između otoka i zatvora i nema suštinske razlike. Mi ostali, trajno ukopnjeni na terrafirmi im naravno - ne vjerujemo i na njihove tlapnje odmahujemo rukom. Ti otočani su oduvijek bili čudna zvjerad. Oprezni, nepovjerljivi, škrti i na riječima i u gestama, posebno prema došljacima, dok su između sebe povezani u tajna zavjerenička društva za vremena bura i bonaca, a posvađani na mrtvo ime čim zapuše jugo.

Inšoma, kad ti u goste dolazi vrli pjesnik s otoka, duhovit, tugaljiv i sanjiv, razbarušeni meštar od pera, ali i kuhače, po vlastitom priznanju nesvršeni filozof, čovjek kojega je neke davne godine štufao ritam velikog grada pa je svoju sreću ili nesreću odlučio potražiti na dalekom otoku svojih predaka, onda je to dovoljan razlog da se u pravo vrijeme nacrtaš u književnom klubu pa slušaš, upijaš, uživaš i pomalo propitkuješ i sebe i njega ne bi li doznao je li i u razgovoru tako umiješan kao i u pisanju.



Stigli smo u klub kako i priliči, desetak minuta prije planiranog početka književne večeri, zauzeli pozicije na pristojnoj udaljenosti od bine ali opet ne previše daleko, naručili piće i uživali u muzici. Kako se obično u to vrijeme, momak zadužen za razglas užurbano uzvrti amo-tamo, namješta zvučnike, mikrofone i provjerava akustiku s maštovitim jen-dva, jen-dva, nisam posebno ni obraćao pažnju na neke nemušte zvukove koji su dopirali iz dubine.

Kako je vrijeme odmicalo, ti zvukovi su postajali sve učestaliji, i kad smo već počeli ozbiljno sumnjati u kvalitetu BOSE zvučnika, spazili smo nekog lika kako leži na podu, svađa se s bocom, zidom i stolicom, i svako toliko iz orošenog grla ispusti neartikulirani krik aaaaaaurghhhhhhh. Pomislio sam, božemi prosti da je progutao muhu celembrušu, pa da onda nesretnik grglja iz dubine duše ne bi li je izbacio van, ali izgleda da je ovoga puta u pitanju bila neka druga vrsta insekata.

Bilo kako bilo, književna večer je započela u revijalnom tonu, red najava, red doskočica, red pošalica, voditeljica Tanja prpošna i razgovorljiva, pjesnik Senko vrckav i duhovit kako i priliči.

No, urlator iz tmine, očito je poželio svojih pet minuta slave. Bio je masan i ljepljiv, mutnook i sav nikakav, ali nisam stekao dojam da se na književnoj večeri pojavio slučajno, tek toliko da se skloni od zimske noći, on je očito dobro znao tko je na pozornici, o čemu govori i piše, čak je u nekoliko navrata i glasno odobravao ono što smo svi zajedno mogli čuti. Ipak, lik je bio mortus pijan, u potpunom raskoraku sa stvarnošću, on je trubio svoje bez ikakve naznake da se namjerava zaustaviti. Muha celembruša nikako nije htjela van. Konobar ga je u nekoliko navrata pokušao smiriti, odobrovoljiti i začudo, takav pristup bi barem u početku i dao nekog rezultata, ali već nakon nekoliko minuta, opet bi se začula poznata pjesma - aaaaaaaarghhhhhhhhh, svistevidebiliidiotipusitamo aaarrrrrrrrrgggg.

Sve je to još izgledalo relativno bezazleno dok se on sa strane valjao po podu i nesuvislo dobacivao, ali kad je u nekom trenutku ustao i krenuo s flašom prema bini, nikome nije bilo svejedno. Čuli su se povici - zaustavite ga, ali i oni - nemoj, vidiš da ima bocu u ruci, ako je razbije, bit će krvi!

Naposljetku, sasvim neočekivano, digla se jedna gospođa iz publike, i premda niža za dvije glave od pijanice, suprotavila se nasilniku, spretno ga ščepala za kolet i u maniri rasne izbacivačice odvukla sve do vrata i šutnula van! On jadnik, vjerojatno sve i do sad nije shvatio što mu se zapravo dogodilo.

Naravno, hrabra gospođa je postala zvijezda večeri, ali nakon što smo se svi slatko nasmijali, shvatio sam da nas je na neki način i posramila. Bilo je muškaraca u publici popriličan broj ali nitko nije imao petlje napraviti to što i ona. Znam, nije ugodno, ali u takvim situacijama ideš linijom manjeg otpora, konačno, i ti si ovdje u ulozi gosta, nije na tebi da se svađaš s pijancem, NETKO prije tebe mora reagirati, ne znam tko, konobar, ako ne on - onda vlasnik kluba, ako ne on, onda zaštitar, ako ne on, onda treba pozvati policiju. I tako dok mi prođemo proceduru tko je za što odgovoran, ovaj već napravi dar-mar!

Pijani ljudi su nepredvidivi, i zapravo nikad ne znaš kako će tko reagirati. Iskreno, začudilo me što se ovaj neshvaćeni ljubitelj lijepe književnosti nije vratio na poprište bitke kod knjižice šesne, izgledalo je da će ustrajati u svojim namjerama ma kakve one bile i da se neće predati tako lako. Na sreću - odustao je. Nadam se da mu je na koncu došlo iz guzice u glavu. Ako je uopće ima. Na guzicu mislim.

Samo - sve bi to još dobro bilo kad bi nam samo ovakvi likovi zagorčavali život. Šta'š s njim, lud pijan, nevoljan... Pijanome čovjeku svi oko njega izgledaju pijani, samo je on trijezan. Za jednu rasnu budalu vriijedi isto - svi oko njega su glupani, jedino je on pametan.

Postoje razne vrste opijata. Osim tekućih, praškastih i plinovitih, ima i onih koji se ne nalaze na listama zabranjenih supstanci a bome kad malo bolje razmisliš - trebali bi. Moć i vlast opijaju ljude brže i snažnije od alkohola. Koliko se naizgled mirnih, tolerantnih i pitomih ljudi pretvorilo u tirane čim im se malo osladila vlast. Ne vide oni to, ne osjećaju, jednostavno su - pijani! A narod ko narod, sve to gleda, vidi i shvaća, ali opet razmišlja - hmmm, pa nije moj posa' da mu se suprotstavljam, ima valjda neko ko je zadužen za to, ko bi triba reagirat jel.

Možda društvo liječenih diktatora!? Osnovali bi ga oni, samo bi se vjerojatno međusobno pobili već na osnivačkoj skupštini čak i prije druge točke dnevnog reda - Izbor radnog predsjedništva.

Zamislite da radite kao nastavnik u školi i da predajete recimo zemljopis. Imate dvadeset godina radnog staža, trideset učenika u razredu i pet tisuća kuna plaće. Nisu neka primanja, realno, to je više crkavica nego li plaća, ali vi obožavate svoj posao, radite ga s guštom i nema vam većeg zadovoljstva kad osjetite kako djeca s ushićenjem upijaju vaša predavanja o Amuru, Obu i Jeniseju, ili pak o Torresovom prolazu i Ognjenoj zemlji. Rekoh, imate trideset učenika u razredu i nije baš jednostavno izaći s njima na kraj. Djeca ko djeca, živahna, radoznala i ponekad neposlušna, ali da - vi volite svoj posao i nije vam teško. Zapravo jest, teško vam je, ali ono, pregrizete - to je vaša poslanje i vi ga živite. Okej.

Jednoga dana školu u kojoj radite koliko već, aha - dvadeset godina, školu u koju ste ugradili svoje snove i ambicije, predaju nekom privatniku, naravno za jednu kunu. Država je kažu - loš gospodar, a nema smisla da dubioze koje vi stvarate idu na leđa poreznih obveznika jelte... Nemate pojma da ste upravo vi stvoritelj dubioza, ali svi vas ušutkuju i govore - kako nam je, tako nam je, dobro nam je...

Privatnik, za divno čudo, fin neki čovjek, već prvog dana, na upoznavanju, sav razdragan, obraća se vama i kolegama, obećava sjajnu perspektivu za one koji valjano rade svoj posao. Naravno, vi ste taj, predan, pošten i odgovoran, prema tome - vama može biti samo bolje.

I krene posao s novim vlasnikom, vi nastavljate djeci pričati o gejzirima na Islandu, Tuarezima u Sahari i biciklima u Kopenhagenu. Nakon mjesec dana, priđe vam novi gazda, fin neki čovjek i kaže - znate, vaša su predavanja tako dobra da je šteta što ih sluša samo trideset učenika - dovest ćemo mi vama još deset, neka djeca uče!

Dobro - kažeš ti, složiš se, a što ćeš... Istina, u klupama ima samo trideset mjesta pa ste sad sa ovih dodatnih desetoro primorani malo se stisnuti, ali kako se ono kaže - kad čeljad nije bisna...
Naravno, radite za istu plaću s njih četrdeset kao što ste radili i s ovih trideset. Ipak sad radite za privatnika jelte, koji gle čuda, poštuje sva vaša prava, imate godišnji odmor, praznike, sve kako spada.
Vi i dalje zdušno radite, doduše s nešto više napora jer nije lako obuzdati četrdesetoro mladih ljudi u isto toliko kvadrata učionice, ali vi to možete, vi to umijete, vi ste čovjek u najboljim godinama...

Nakon dva mjeseca, to se i pročuje, da vi to možete, da vi to umijete, i dovedu vam još deset učenika - sad ih je već pedeset! U istom prostoru. Nema za svih mjesta u klupama, pa neki sjede i na podu, zagušljivo je i uvjeti su prilično loši, ali to je samo privremeno - koliko već sutra, sve će se svesti na razumnu mjeru. Vi i dalje radite za pet tisuća kuna, ali to će se sigurno povećati, već od idućeg mjeseca.

No, tog idućeg mjeseca, vaš kolega Pero, jedan simpatičan čovjek, ali malo boležljiv, ode u prijevremenu mirovinu. Kažu ljudi - puko' čoek, nikom nije jasno što mu bi.
Već sutradan, priđe vam gazda, privatnik, fin čovjek, nasmiješi se i kaže - znate - razred profesora Pere koji nas je nenadano napustio, spojit ćemo s vašim. Ali... taman da ćete zaustiti nešto značajno, a gazda, fin neki čovjek, samo vas očinski potapše po ramenu - vi to možete, vi to umijete.

I sada radite s osamdeset učenika u razredu, popunjeni su svi raspoloživi centimetri, učenici vise s roletna, s ploče, s grafoskopa, s katedre, vaša predavanja više se i ne čuju od silnog žamora. Ne znate ni tko je u učionici ni tko nije, gubite konce. Vaš entuzijazam polako splašnjava, ali nedate se, to je samo privremeno stanje, evo već od ponedjeljka će sve doći na svoje.

Barem primate plaću, što je u današnje vrijeme prava sreća. Ali puf - nije više pet tisuća kuna već - četiri! Gledate u ispis vaše bušte i ništa vam nije jasno. Radite dvostruko, trostruko više nego prije, a plaća, ne samo da vam nije veća nego je sad i manja!

Pokušavati doći do gazde, finog čovjeka, ali on se nešto i ne odaziva na vaše pozive. Čujete iz druge, iz treće ruke, navodno je poručio da i nije sasvim zadovoljan s rezultatima vašeg rada, da učenici u posljednje vrijeme nazaduju. Pa božemili, izgleda da jedino vi znate da ih imate osamdeset u razredu!

Onda se sjetite da prošlog ljeta niste ni iskoristili godišnji odmor jer vas je gazda, privatnik, fin čovjek, zamolio da ožbukate fasadu školske zgrade. Obećao vam je to posebno platiti, ali eto, nešto nam likvidnost u zadnje vrijeme nije dobra, pa se strpite malo, bit će to sigurno, evo već sljedećeg tjedna... Naravno, nije vam dao ni regres za godišnji odmor, što će vam regres kad na godišnjem niste ni bili.

Za vrijeme zimskih praznika angažirao vas je za inventuru. Mora se, barem jednom godišnje, tako stoji u zakonu, a mi poštujemo zakone... Ajde, napravili ste i inventuru. Slučajno ili ne, gazda, privatnik, fini čovjek, nije vam dao ni božićnicu. Što će vam božićnica kad ni Božić niste proslavljali, trebali ste popisivati silne flomastere, gumice i klamerice!

Na koncu, osjećaš se prevareno, obespravljeno i poniženo, proklinješ dan kad si odlučio postati nastavnik zemljopisa. A mogao si biti recimo - inženjer brodogradnje. Tada bi sve bilo drugačije.

Svojedobno sam imao priliku slušati, pače i gledati predavanje jednog arhitekta svjetskog glasa i vanzemaljskog stasa koji je kroz četrdesetak minuta furioznog izlaganja srušio sve aksiome, teoreme i pretpostavke na kojima se zasnivala vizija graditeljevanja osupnute publike. Arhitekt, zapravo umjetnik koji se istakao objektima poput nebodera od prašine u Singapuru ili muzeja izrešetanog projektilima na granici dviju Koreja, predstavio nam je tada najnoviji projekt na kojem je radio, kuću, bolje reći skulpturu, negdje u Švicarskoj, čiji je smisao bio ukazati na sveprisutnu opasnost od globalnog zagrijavanja, koja se u tom dijelu svijeta očituje prije svega u topljenju ledenjaka.

Područja vječnog snijega i leda u Alpama, i ne samo u Alpama, iz godine u godinu postaju sve tanušnija poput slobodnih prostora za parkiranje u našim gradovima pa je vispreni umjetnik odlučio dati svoj obol te upozoriti svekoliku javnost kakva nam se sve čuda mogu izdogađati ako s našeg puta ne skrenemo. S ledom naravno, ne s parkingom.

Pritom je ušao doslovce u srž problema, zaronivši glavom u snijeg i otkrivši pritom, uz pomoć mikroskopa naravno, finu strukturu kanala, tunela, prijelaza i prolaza koja se krije ispod bijelog pokrivača. Želio je naime saznati što se događa u trenucima kad se snijeg počinje topiti, kakva li se strujanja odvijaju iznutra. Jer onako izvana, prostim umom gledajući, sve to izgleda prosto ko pasulj, led se pretvori u vodu, voda u paru, a para u zastaru.



Uglavnom, strukturu koju je naš osebujni umjetnik ugledao kroz stakalca mikroskopa, odlučio je prenijeti u nazovimo ga tako - realan svijet, nama realan dakako, pa je zakučastu mrežu cijevčica, tuba, trublja i bubnjića odlučio uvećati nekoliko stotina puta i oživotvoriti je u drvu. Na koncu je to, barem meni izgledalo kao kad se bršljan ispreplete oko debla pa deblo nekim čudom iščezne a ostane samo razgranata spiralna ovojnica omotana oko stupca ničega.

Moram priznati da je sve to djelovalo jako atraktivno, mada mi je ushićenje naglo splasnulo kad sam shvatio koliko se kubika i kubika drva iscjepalo, odrezalo, izblanjalo, izbrusilo, oblikovalo, odbacilo, a sve kako bi se ukazalo, na kako kažu - ekološki problem broj jedan u svijetu. Očito i ekološka revolucija jede svoju djecu.

Neobičnog sam se arhitekta sjetio jedne modre nedjelje dok sam tumarao obroncima Svilaje a snijeg škriputao pod nogama bezvoljno ispod glasa, kao da se ispričava. Gotovo da sam pod nogama mogao osjetiti kako tim sićušnim kapilarama otiče još jedna zima, zima koja se pošteno govoreći, nije ni dogodila.



Svilaja je jedna od onih planina koje su tu blizu, u srcu Zagore, i na koje možeš otići uvijek, kad god se sjetiš, ali ko za vraga, ispada da ono što se može uvijek, upravo uvijek izmiče. Zapravo, ta riječ - uvijek, baš je paragrafski uvijena tako da mi i nije naročito draga, ali zato Svilaju - volim. Možda zato što u svom imenu ima i vilu i svilu a bome nađe se tu i neko ja koje laje, sve u Svilaje. Svi laju, karavane prolaze. No dobro, ovoga puta nisam htio ući standardnom, već par puta prehodanom rutom preko Zelova i planinarskog doma na Orlovim stinama, već mi je maštu zagolicao južni smjer, nešto duži, putem koji od Ogorja i Milešine lijeno migolji planinom pa na koncu sve više sliči na ugodnu šetnju nego li na ozbiljan uspon.

Naravno, ako se želiš popeti na sam vrh, onda ti pri kraju valja svojski zapeti, ne može se brate na 1509 metara nad morem tek tako, na luft-madracu. A do vrha se zaista isplati malo protegnuti jer je Svilaja na neki način "otočna" planina, pomalo izdvojena, u sredini između niza primorskih gora i velikog dinarskog zida koji razdvaja Mediteran i kontinent.



Sreo sam putem jednog dobroćudnog diva, okruglog, grlatog, okatog, nogatog, razgaženih cipela broja četrdeset i tko zna. Podsjetio me na Budu, samo što nije sjedio već se gegao niz padinu. Razmijenili smo par mudrih i nepar nesuvislih misli pa se nakon gutljaja dobre domaće orahovice grohotom smijali. Rekao mi je da dolazi iz Pribuda, sela u podnožju planine. Znam gdje su Pribude, rekoh mu, tamo sam se budio devedeset i druge. Bješe mu drago. I meni. Manje-više.

Buda iz Pribuda je otišao svojim putem, a meni je ostalo još sasvim malo do vrha. Od gore su dobirali neki opojni glasovi, kao da su se vile našle i u kolo zaplesale. I zaista tako i bi, na vrhu Svilaje sretoh tri vile, kažu da iz Baške vode izroniše, štoviše, usput i snješka napraviše.



Povjerovah im, zašto ne. Ponudiše me pršutom sirom, vinom, medom i miljekom. Prihvatih samo kavu. I odbacih aorist. Uistinu glupast bješe.

Nikad nisam bio u Parizu
Ni u Londonu
New York, da i ne spominjem

Nikad nisam bio u Istanbulu
Ni u Kuala Lumpuru
Ulan Bator, da i ne spominjem

Ma dobro, znam da su daleki, ali eto, nikad nisam bio u Beču
Čak ni u Veneciji
Rim, da i ne spominjem

Ponekad se pitam jesu li stvarni ili izmaštani gradovi kao Napulj, Firenca, La Valetta, Atena, Timbuktu, Nairobi, Kairo, Bagdad, Novosibirsk, Vladivostok, Nagasaki, Honolulu, Seattle, Denver, Salt Lake City, Manaus, Punta Arenas, Jeruzalem, Zavidovići, Tuzla, Novi Sad...

Kad jednog mirnog dana napišem zbirku putopisa o gradovima u kojima nikad nisam bio, ooooo, bit će to uistinu jako debela knjiga.