Marketing
Čarobnjak i dubioza
Zamislite da radite kao nastavnik u školi i da predajete recimo zemljopis. Imate dvadeset godina radnog staža, trideset učenika u razredu i pet tisuća kuna plaće. Nisu neka primanja, realno, to je više crkavica nego li plaća, ali vi obožavate svoj posao, radite ga s guštom i nema vam većeg zadovoljstva kad osjetite kako djeca s ushićenjem upijaju vaša predavanja o Amuru, Obu i Jeniseju, ili pak o Torresovom prolazu i Ognjenoj zemlji. Rekoh, imate trideset učenika u razredu i nije baš jednostavno izaći s njima na kraj. Djeca ko djeca, živahna, radoznala i ponekad neposlušna, ali da - vi volite svoj posao i nije vam teško. Zapravo jest, teško vam je, ali ono, pregrizete - to je vaša poslanje i vi ga živite. Okej.
Jednoga dana školu u kojoj radite koliko već, aha - dvadeset godina, školu u koju ste ugradili svoje snove i ambicije, predaju nekom privatniku, naravno za jednu kunu. Država je kažu - loš gospodar, a nema smisla da dubioze koje vi stvarate idu na leđa poreznih obveznika jelte... Nemate pojma da ste upravo vi stvoritelj dubioza, ali svi vas ušutkuju i govore - kako nam je, tako nam je, dobro nam je...
Privatnik, za divno čudo, fin neki čovjek, već prvog dana, na upoznavanju, sav razdragan, obraća se vama i kolegama, obećava sjajnu perspektivu za one koji valjano rade svoj posao. Naravno, vi ste taj, predan, pošten i odgovoran, prema tome - vama može biti samo bolje.
I krene posao s novim vlasnikom, vi nastavljate djeci pričati o gejzirima na Islandu, Tuarezima u Sahari i biciklima u Kopenhagenu. Nakon mjesec dana, priđe vam novi gazda, fin neki čovjek i kaže - znate, vaša su predavanja tako dobra da je šteta što ih sluša samo trideset učenika - dovest ćemo mi vama još deset, neka djeca uče!
Dobro - kažeš ti, složiš se, a što ćeš... Istina, u klupama ima samo trideset mjesta pa ste sad sa ovih dodatnih desetoro primorani malo se stisnuti, ali kako se ono kaže - kad čeljad nije bisna...
Naravno, radite za istu plaću s njih četrdeset kao što ste radili i s ovih trideset. Ipak sad radite za privatnika jelte, koji gle čuda, poštuje sva vaša prava, imate godišnji odmor, praznike, sve kako spada.
Vi i dalje zdušno radite, doduše s nešto više napora jer nije lako obuzdati četrdesetoro mladih ljudi u isto toliko kvadrata učionice, ali vi to možete, vi to umijete, vi ste čovjek u najboljim godinama...
Nakon dva mjeseca, to se i pročuje, da vi to možete, da vi to umijete, i dovedu vam još deset učenika - sad ih je već pedeset! U istom prostoru. Nema za svih mjesta u klupama, pa neki sjede i na podu, zagušljivo je i uvjeti su prilično loši, ali to je samo privremeno - koliko već sutra, sve će se svesti na razumnu mjeru. Vi i dalje radite za pet tisuća kuna, ali to će se sigurno povećati, već od idućeg mjeseca.
No, tog idućeg mjeseca, vaš kolega Pero, jedan simpatičan čovjek, ali malo boležljiv, ode u prijevremenu mirovinu. Kažu ljudi - puko' čoek, nikom nije jasno što mu bi.
Već sutradan, priđe vam gazda, privatnik, fin čovjek, nasmiješi se i kaže - znate - razred profesora Pere koji nas je nenadano napustio, spojit ćemo s vašim. Ali... taman da ćete zaustiti nešto značajno, a gazda, fin neki čovjek, samo vas očinski potapše po ramenu - vi to možete, vi to umijete.
I sada radite s osamdeset učenika u razredu, popunjeni su svi raspoloživi centimetri, učenici vise s roletna, s ploče, s grafoskopa, s katedre, vaša predavanja više se i ne čuju od silnog žamora. Ne znate ni tko je u učionici ni tko nije, gubite konce. Vaš entuzijazam polako splašnjava, ali nedate se, to je samo privremeno stanje, evo već od ponedjeljka će sve doći na svoje.
Barem primate plaću, što je u današnje vrijeme prava sreća. Ali puf - nije više pet tisuća kuna već - četiri! Gledate u ispis vaše bušte i ništa vam nije jasno. Radite dvostruko, trostruko više nego prije, a plaća, ne samo da vam nije veća nego je sad i manja!
Pokušavati doći do gazde, finog čovjeka, ali on se nešto i ne odaziva na vaše pozive. Čujete iz druge, iz treće ruke, navodno je poručio da i nije sasvim zadovoljan s rezultatima vašeg rada, da učenici u posljednje vrijeme nazaduju. Pa božemili, izgleda da jedino vi znate da ih imate osamdeset u razredu!
Onda se sjetite da prošlog ljeta niste ni iskoristili godišnji odmor jer vas je gazda, privatnik, fin čovjek, zamolio da ožbukate fasadu školske zgrade. Obećao vam je to posebno platiti, ali eto, nešto nam likvidnost u zadnje vrijeme nije dobra, pa se strpite malo, bit će to sigurno, evo već sljedećeg tjedna... Naravno, nije vam dao ni regres za godišnji odmor, što će vam regres kad na godišnjem niste ni bili.
Za vrijeme zimskih praznika angažirao vas je za inventuru. Mora se, barem jednom godišnje, tako stoji u zakonu, a mi poštujemo zakone... Ajde, napravili ste i inventuru. Slučajno ili ne, gazda, privatnik, fini čovjek, nije vam dao ni božićnicu. Što će vam božićnica kad ni Božić niste proslavljali, trebali ste popisivati silne flomastere, gumice i klamerice!
Na koncu, osjećaš se prevareno, obespravljeno i poniženo, proklinješ dan kad si odlučio postati nastavnik zemljopisa. A mogao si biti recimo - inženjer brodogradnje. Tada bi sve bilo drugačije.
Post je objavljen 15.02.2018. u 21:12 sati.