Kamo god odlazio i kojim se putevima vraćao, na kraju te uvijek dočeka djetinjstvo tvoje. Ulice koje se spuštaju prema moru, prašnjave staze pod bosim tabanima, ograde dvorišta i tajni prolazi, samo odabranima znani. Rijetko nas što može raznježiti kao slike izgubljenih predjela naših djetinjstava. Iz perspektive djeteta, svijet je velik, plav i beskrajan, a život topao i sunčan kao prvi dan ljeta. Kako odrastamo, tako se šire granice naših spoznaja, u koncentričnim krugovima, kao val koji se razliježe površinom, to više i dalje koliko brzo tone predmet koji je taj val izazvao.

Staze mog djetinjstva penjale su se na Balan, vukle na Kobijak, spuštale se u Saldun, pa opet preko Cocinih livada, sve do Žednoga, na vrhu otoka.

Čiovo je otok kroz koji kiša prolazi kao kroz sito - na površini jedva da ostane trag, voda se gubi u stjenovitim labirintima, tek koja pregršt ostane u kamenicama. Do prvog sunca. Krpice zemlje crvenice pojavljuju se rijetko, u procijepima između škrapa i u ponekim docima.



Znanost odvaja otok od otočića egzaktnom mjerom - jedan kilometar kvadratni. Gleda ga samo iz tlocrta, visinu, dubinu i naboranost - zanemaruje. Po meni - otok je velik, ako na njemu postoji barem jedna točka u kojoj se možeš okretati na svih pet strana svijeta, a da pritom ne vidiš more. Takvi su predjeli bili važni zbog zaštite od osvajača. Čiovo, ma koliko neveliko bilo, ima takvu točku - na njoj se nalazi crkvica svetog Mavra, danas jedini sačuvani ostatak nekadašnjeg naselja.



Putem koji je zarastao u draču, bršljan i makiju, moglo bi se doći do uvale Mavarčice, na južnoj strani otoka. U suprotnom smjeru, za desetak minuta hoda, na uzvisini, stiže se u Žedno, jedino mjesto u unutrašnjosti otoka. Vis ima Že(d)nu glavu, Čiovo samo - Žedno. Svi naši otoci, bez iznimke su žedni, ali čim neki toponim inzistira biti žedan - e tad morate znati da se taj stvarno rijetko kiše nauživa.



Žedno je oduvijek bilo posebno, njegovi ljudi vrijedni i gostoljubivi. Kao što rekoh, na Čiovu možemo naći tek tri karijole plodne zemlje, za pomidore, petrsimul i karotu. Za doći u "pravo" polje, trebalo je preploviti more. Spustiti se pješke do Arbanije pa na vesla preko Kaštelanskog zaljeva, u Divulje. Kao Krapnjani na Brodaricu, Kao Murterini na Modrave. Kopati, krčiti i gobaviti se po čitav dan pa se sa zalaskom sunca istim putem vratiti doma. Za večeru pojisti nešto jušno, na žlicu. Nakon kvartina bevande zaspati zdravo umoran. Do sutra. Pa opet ispočetka.



Danas je, malo posli podne i po, završila zima. Bilo joj je i vrime.