Profesora Velimira Salamona nisam imao prilike upoznati osobno, ali ključ za međusobno prepoznavanje pronašao sam u njegovim radovima, osobito onih godina kada je taj vrsni poznavalac tradicijskih brodova našeg mora, dakle onih pravih, autentičnih brodova s dušom, zajedno s Joškom Božanićem pokrenuo projekt obnove komiške gajete, danas svima znane "falkuše". Radio je profesor Salamon također na brojnim projektima obnove i drugih barki, poput rovinjske batane, malološinjske pasare, neretvanske lađe, omiške sagite, dubrovačkog galijuna... nabrajanje bi nam oduzelo i previše vremena.

Naravno, široj javnosti je ostao neprepoznat, gotovo pa nepoznat, jer koga zanima tamo neki profesor zaljubljen u drvene brodove? Da je kojim slučajem postao uvaženi zastupnik ili u najmanju ruku kontraverzni poduzetnik, to bi bilo nešto drugo, makar da izvodi bijesne gliste u šetnju, o njemu bi se zasigurno čulo daleko više. No, umjesto više, nekima je jednostavno suđeno - tiše.

O brodovima je dakle riječ. O brodovima našeg mora. O leutima, gucima, bragocima, batanama...

Prosječni konzument općeg znanja će na sam spomen tih zaboravljenih, ali uhu ugodnih pojmova vjerojatno raširiti zjenice i izustiti značajno aaaaa, ali će najčešće na početnom ushićenju sve i ostati. Dublje nećemo ulaziti. Zašto? Jer je komplicirano. Tko će sve to znati? Koja je razlika između gajete i leuta? Koliko jarbola ima trabakul? Kakvu krmu ima loger? Kakvu provu ima štilac? I koji će nam sve to klinac?

Tko će sve to znati? Znat će naravno on - Velimir Salamon. I sve te ašte, kontraašte, kolumbe, kuverte, jarbule, argutule, vesla i lantine, umije prenijeti na papir. S prvotnom namjerom da stvori nacrt, ali će zapravo, možda i nehotice, u tom procesu nastati slike umjetničke vrijednosti. Čistih, jednostavnih linija, osebujnog kolorita, poučne i poticajne u isto vrijeme.



Brodice Jadrana - poezija u drvu, naziv je izložbe koja je ovih dana otvorena u Šibeniku, u reprezentativnom prostoru tvrđave sv. Mihovila. Zašto baš tamo? Zato, kako kaže organizator izložbe Tomislav Lovro Pavleka, jer Šibenik to zaslužuje! Potpuno se slažem. Suncem okupan grad, te je proljetne subote zasjao kao one godine kad sam imao devetnaest.

Premda profesor Salamon zbog zdravstvenih razloga nije mogao doći na otvorenje, srećom po sve nas koji smo se tamo našli, "salamonela" se širila u svim dimenzijama, među nama i još dalje, širila se rječju, slikom, gestom i osmijehom, čak i ponekom suzom.



Jer svi smo ondje znali da ne razgovaramo o brodu kao predmetu ili božemiprosti "prijevoznom sredstvu", već da ta posebna riječ opisuje samo jedan vrh magičnog trokuta kojeg osim broda čine čovjek i more. Ljude od mora, lako je prepoznati. Imaju poseban sjaj u očima, često su nehajnog, razbarušenog izgleda, ćelavi i čupavi u isti mah. Kad provedete nekoliko dana na palubi malenog broda, pri povratku na kopno, imat ćete osjećaj kao da se zemlja ispod vas ljulja i pomiče. To zna biti jako neugodno, postanete "pijani" od mora i tog se osjećaja teško otarasiti. Ne postoji čarobni napitak bogme ni tabletica koja može odagnati taj osjećaj. Tu jedino igra - vrijeme. Do nove plovidbe.



Ljudi od mora odavno su shvatili da je najbolji način kojim se možeš suprotstaviti moru, onaj da mu se - ne suprotstavljaš. Zaboraviš inat, prkos i ponos, umijeće prilagodbe je ono što će te održati na životu. Ili neće.

Ljudi od mora nemaju taj revolucionarni zanos u sebi, oni su više onako "oportuni grintavci". Uvijek ispod glasa, naoko pasivni i slabo pokretni, ali ipak jasni u svojim namjerama. Možete li zamisliti ribarsku bunu kao što je bila ona znamenita seljačka? Siguran sam da bi takva buna izgledala smiješno, zaboga, čime bi ribari jurišali na dvorce velmoža? Mrežama, špurtilima ili vršama, ah kakva bi to atrakcija bila...

U Šibenik dolazim s istočne strane, preko Boraje i Vrpolja. Pozdravim Dražena na Baldekinu pa se pješice spustim prema gradu. Poljana, kavana kod Medulića i još malo dalje, do katedrale. Svaki korak budi mi uspomene, svaki trak sunca odmrzne dio sjećanja. Lijep je ovo grad.



Pa kreneš skalinama prema tvrđavi. Dobar je to trening za zapuštene zglobove.

Čuvar na ulazu gleda te sumnjičavo. Rekoh - moram li platiti ulaznicu ako idem na otvaranje izložbe?
A vi stvarno mislite na izložbu? - odgovori iznenađeno
Naravno, zar sumnjate?
Nemam razloga - ako je tako, za vas je ulaz besplatan!
Fala lipa!
I drugi put.
Zapamtit ću to... i drugi put.

Tamo gore, na tvrđavi, među Salamonovim brodovima, napojio sam dušu. I ostao živ. Barem još neko vrijeme.



Nešto kasnije, te noći, san nikako nije htio na oči.
Nabacio sam nešto na sebe, izišao iz kuće i spustio se do mora. Iz daljine, preko kanala, dopirao je poznati zvuk, potmuli du-du-du-du.
Tamo daleko prema pučini, jedan je veliki brod odnosio svjetla u noć.

I ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima... Bože, kako je taj čovjek umio s riječima! A tek s notama! Ipak, hvala maestro, dalje ću morati sam. Dakle, na obali koju su svi napustili ponovo počinje kiša. S tom razlikom da je otok iščeznuo pod oblakom, listopad odletio na jug, a Ines se udala. Dvaput.

Krupne kapi rasprskavaju se po prljavom asfaltu poput prepunjenih balona kakvima se gađaju klinci na dječjim rođendanima. Dobro je čim su krupne, tada je izgledno da neće trajati dugo. Kad navale one sitne, e te su ubitačne, nikako ne misle stati. Zabijaju ti se u tjeme poput iglica i izazivaju glavobolju. Naknadnu.

Stoga sam odlučio dati pravo prolaza pomahnitalim kapima pa se skloniti korak-dva sa strane, ispod sklepane strehe, za sada neprepoznatljivog objekta, vjerojatno budućeg balkona buduće pseudo-vile na rubu bivše uvale. Kažu da su Saraceni, Avari, Huni, razarali ove krajeve tako što su rušili sve pred sobom. Mi smo značajno napredovali. Mi smo naime, svijet oko nas uništili - građenjem.

Bacam još jednom pogled s ramena prema isturenoj punti Fauca. Čudno ime za čudnu puntu. Besmislena vremena idealna su za postavljanje besmislenih pitanja, pa me eto trenutno zaokuplja strašan problem - postoji li išta blesavije od kiše nad morem?



Kiša na kopnu, sasvim je logična pojava. Natapa žednu zemlju, potiče rast biljaka i ostale zelenjave, dio se izgubi u podzemlju a višak se slije u potoke, rijeke i kanale za oborinske vode. Istina, tu i tamo nastane poplava pa se povuče ali zaista, kakvog smisla ima kiša koja se kamikazno obrušava direktno u more?

Kiša moru ne treba, a ni more kiši općenito ne miriši, meškolji se i vrpolji. Niti su prijatelji, niti su neprijatelji, skoro da su istog soja, ali jedno za drugog uopće ne haju premda im se kapi spajaju. Čudne mi alkemije, slatka kap se u trenu pretvori u plankton i sol.

Bilo je ove zime kiše i previše, kako u moru tako i na od-moru, ma zapravo previše je bilo svega, zavladala neka nevremenska vremena, luda pa još luđa i sve tako u krug. Vukli se dani poput mršavih krava kad se u sumrak vraćaju s krške ispaše negdje gore oko Ogorja, ali sve u svemu dobro je da se kakve-takve krave još i jave, makar neugledne i mršave bile.



U međuvremenu, život i ja živimo u otvorenoj vezi. Malo švrljam ja, nešto češće švrlja on. Nismo se tako dogovorili na početku, ali eto, s vremenom je spontano došlo ili pak ispalo, pa smo otvorenost prihvatili šutke i objeručke. Kad me pitaju, ako me pitaju, što me muči, odgovorim im - egzistencija. Goli opstanak. Održivi razvoj postao je misaona činjenica. Pluskvamperfekt. Ne vjeruju mi. Ovlaš odmahnu rukom i kažu - kasno ti je sad za to, o tome si trebao razmišljati - sutra. A možda i onoga dana koji je trebao doći nakon sutra. Ovako ti je sve ostalo malo sutra.

Ti se vrzmaš, koprcaš i trzaš, ali džabe. Počneš koristiti različite tehnike za suzbijanje tuge. Najdraže su ti one koje te uvjere kako i nad tugom ima tuga. Rijetko kad i duga. Voliš umišljati da su tvoje tuge savršene, zaokružene, jedine prave. A onda shvatiš da se i drugi bave istim hobijem. Tuđe tuge su ti relativno razumljive, ponekad i prihvatljive, ali u prosjeku traju sedam sekundi. U osmoj aktiviraš tugobran u sebi pa i sam odmahneš rukom - tu se ništa ne da učiniti.



Pričekaš da kiša stane pa se spustiš prema moru uskim puteljkom između dva reda suhozida. Mokra zemlja zamiriše majčinski. Instinktivno znaš da se nalaziš na pravom mjestu i da će uskoro stići pravo vrijeme. U posvemašnjem sivilu, potrebno je imati strpljenja sačekati da se sunce spusti dovoljno nisko, ispod oblaka. Znaš da će trajati kratko, kao ljubav u proljeće, i zato uživaš u svakom trenu. Zatvoriš oči, i jedna zakašnjela kap, spusti se niz obraz.