I ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima... Bože, kako je taj čovjek umio s riječima! A tek s notama! Ipak, hvala maestro, dalje ću morati sam. Dakle, na obali koju su svi napustili ponovo počinje kiša. S tom razlikom da je otok iščeznuo pod oblakom, listopad odletio na jug, a Ines se udala. Dvaput.

Krupne kapi rasprskavaju se po prljavom asfaltu poput prepunjenih balona kakvima se gađaju klinci na dječjim rođendanima. Dobro je čim su krupne, tada je izgledno da neće trajati dugo. Kad navale one sitne, e te su ubitačne, nikako ne misle stati. Zabijaju ti se u tjeme poput iglica i izazivaju glavobolju. Naknadnu.

Stoga sam odlučio dati pravo prolaza pomahnitalim kapima pa se skloniti korak-dva sa strane, ispod sklepane strehe, za sada neprepoznatljivog objekta, vjerojatno budućeg balkona buduće pseudo-vile na rubu bivše uvale. Kažu da su Saraceni, Avari, Huni, razarali ove krajeve tako što su rušili sve pred sobom. Mi smo značajno napredovali. Mi smo naime, svijet oko nas uništili - građenjem.

Bacam još jednom pogled s ramena prema isturenoj punti Fauca. Čudno ime za čudnu puntu. Besmislena vremena idealna su za postavljanje besmislenih pitanja, pa me eto trenutno zaokuplja strašan problem - postoji li išta blesavije od kiše nad morem?



Kiša na kopnu, sasvim je logična pojava. Natapa žednu zemlju, potiče rast biljaka i ostale zelenjave, dio se izgubi u podzemlju a višak se slije u potoke, rijeke i kanale za oborinske vode. Istina, tu i tamo nastane poplava pa se povuče ali zaista, kakvog smisla ima kiša koja se kamikazno obrušava direktno u more?

Kiša moru ne treba, a ni more kiši općenito ne miriši, meškolji se i vrpolji. Niti su prijatelji, niti su neprijatelji, skoro da su istog soja, ali jedno za drugog uopće ne haju premda im se kapi spajaju. Čudne mi alkemije, slatka kap se u trenu pretvori u plankton i sol.

Bilo je ove zime kiše i previše, kako u moru tako i na od-moru, ma zapravo previše je bilo svega, zavladala neka nevremenska vremena, luda pa još luđa i sve tako u krug. Vukli se dani poput mršavih krava kad se u sumrak vraćaju s krške ispaše negdje gore oko Ogorja, ali sve u svemu dobro je da se kakve-takve krave još i jave, makar neugledne i mršave bile.



U međuvremenu, život i ja živimo u otvorenoj vezi. Malo švrljam ja, nešto češće švrlja on. Nismo se tako dogovorili na početku, ali eto, s vremenom je spontano došlo ili pak ispalo, pa smo otvorenost prihvatili šutke i objeručke. Kad me pitaju, ako me pitaju, što me muči, odgovorim im - egzistencija. Goli opstanak. Održivi razvoj postao je misaona činjenica. Pluskvamperfekt. Ne vjeruju mi. Ovlaš odmahnu rukom i kažu - kasno ti je sad za to, o tome si trebao razmišljati - sutra. A možda i onoga dana koji je trebao doći nakon sutra. Ovako ti je sve ostalo malo sutra.

Ti se vrzmaš, koprcaš i trzaš, ali džabe. Počneš koristiti različite tehnike za suzbijanje tuge. Najdraže su ti one koje te uvjere kako i nad tugom ima tuga. Rijetko kad i duga. Voliš umišljati da su tvoje tuge savršene, zaokružene, jedine prave. A onda shvatiš da se i drugi bave istim hobijem. Tuđe tuge su ti relativno razumljive, ponekad i prihvatljive, ali u prosjeku traju sedam sekundi. U osmoj aktiviraš tugobran u sebi pa i sam odmahneš rukom - tu se ništa ne da učiniti.



Pričekaš da kiša stane pa se spustiš prema moru uskim puteljkom između dva reda suhozida. Mokra zemlja zamiriše majčinski. Instinktivno znaš da se nalaziš na pravom mjestu i da će uskoro stići pravo vrijeme. U posvemašnjem sivilu, potrebno je imati strpljenja sačekati da se sunce spusti dovoljno nisko, ispod oblaka. Znaš da će trajati kratko, kao ljubav u proljeće, i zato uživaš u svakom trenu. Zatvoriš oči, i jedna zakašnjela kap, spusti se niz obraz.