Svojedobno sam imao priliku slušati, pače i gledati predavanje jednog arhitekta svjetskog glasa i vanzemaljskog stasa koji je kroz četrdesetak minuta furioznog izlaganja srušio sve aksiome, teoreme i pretpostavke na kojima se zasnivala vizija graditeljevanja osupnute publike. Arhitekt, zapravo umjetnik koji se istakao objektima poput nebodera od prašine u Singapuru ili muzeja izrešetanog projektilima na granici dviju Koreja, predstavio nam je tada najnoviji projekt na kojem je radio, kuću, bolje reći skulpturu, negdje u Švicarskoj, čiji je smisao bio ukazati na sveprisutnu opasnost od globalnog zagrijavanja, koja se u tom dijelu svijeta očituje prije svega u topljenju ledenjaka.

Područja vječnog snijega i leda u Alpama, i ne samo u Alpama, iz godine u godinu postaju sve tanušnija poput slobodnih prostora za parkiranje u našim gradovima pa je vispreni umjetnik odlučio dati svoj obol te upozoriti svekoliku javnost kakva nam se sve čuda mogu izdogađati ako s našeg puta ne skrenemo. S ledom naravno, ne s parkingom.

Pritom je ušao doslovce u srž problema, zaronivši glavom u snijeg i otkrivši pritom, uz pomoć mikroskopa naravno, finu strukturu kanala, tunela, prijelaza i prolaza koja se krije ispod bijelog pokrivača. Želio je naime saznati što se događa u trenucima kad se snijeg počinje topiti, kakva li se strujanja odvijaju iznutra. Jer onako izvana, prostim umom gledajući, sve to izgleda prosto ko pasulj, led se pretvori u vodu, voda u paru, a para u zastaru.



Uglavnom, strukturu koju je naš osebujni umjetnik ugledao kroz stakalca mikroskopa, odlučio je prenijeti u nazovimo ga tako - realan svijet, nama realan dakako, pa je zakučastu mrežu cijevčica, tuba, trublja i bubnjića odlučio uvećati nekoliko stotina puta i oživotvoriti je u drvu. Na koncu je to, barem meni izgledalo kao kad se bršljan ispreplete oko debla pa deblo nekim čudom iščezne a ostane samo razgranata spiralna ovojnica omotana oko stupca ničega.

Moram priznati da je sve to djelovalo jako atraktivno, mada mi je ushićenje naglo splasnulo kad sam shvatio koliko se kubika i kubika drva iscjepalo, odrezalo, izblanjalo, izbrusilo, oblikovalo, odbacilo, a sve kako bi se ukazalo, na kako kažu - ekološki problem broj jedan u svijetu. Očito i ekološka revolucija jede svoju djecu.

Neobičnog sam se arhitekta sjetio jedne modre nedjelje dok sam tumarao obroncima Svilaje a snijeg škriputao pod nogama bezvoljno ispod glasa, kao da se ispričava. Gotovo da sam pod nogama mogao osjetiti kako tim sićušnim kapilarama otiče još jedna zima, zima koja se pošteno govoreći, nije ni dogodila.



Svilaja je jedna od onih planina koje su tu blizu, u srcu Zagore, i na koje možeš otići uvijek, kad god se sjetiš, ali ko za vraga, ispada da ono što se može uvijek, upravo uvijek izmiče. Zapravo, ta riječ - uvijek, baš je paragrafski uvijena tako da mi i nije naročito draga, ali zato Svilaju - volim. Možda zato što u svom imenu ima i vilu i svilu a bome nađe se tu i neko ja koje laje, sve u Svilaje. Svi laju, karavane prolaze. No dobro, ovoga puta nisam htio ući standardnom, već par puta prehodanom rutom preko Zelova i planinarskog doma na Orlovim stinama, već mi je maštu zagolicao južni smjer, nešto duži, putem koji od Ogorja i Milešine lijeno migolji planinom pa na koncu sve više sliči na ugodnu šetnju nego li na ozbiljan uspon.

Naravno, ako se želiš popeti na sam vrh, onda ti pri kraju valja svojski zapeti, ne može se brate na 1509 metara nad morem tek tako, na luft-madracu. A do vrha se zaista isplati malo protegnuti jer je Svilaja na neki način "otočna" planina, pomalo izdvojena, u sredini između niza primorskih gora i velikog dinarskog zida koji razdvaja Mediteran i kontinent.



Sreo sam putem jednog dobroćudnog diva, okruglog, grlatog, okatog, nogatog, razgaženih cipela broja četrdeset i tko zna. Podsjetio me na Budu, samo što nije sjedio već se gegao niz padinu. Razmijenili smo par mudrih i nepar nesuvislih misli pa se nakon gutljaja dobre domaće orahovice grohotom smijali. Rekao mi je da dolazi iz Pribuda, sela u podnožju planine. Znam gdje su Pribude, rekoh mu, tamo sam se budio devedeset i druge. Bješe mu drago. I meni. Manje-više.

Buda iz Pribuda je otišao svojim putem, a meni je ostalo još sasvim malo do vrha. Od gore su dobirali neki opojni glasovi, kao da su se vile našle i u kolo zaplesale. I zaista tako i bi, na vrhu Svilaje sretoh tri vile, kažu da iz Baške vode izroniše, štoviše, usput i snješka napraviše.



Povjerovah im, zašto ne. Ponudiše me pršutom sirom, vinom, medom i miljekom. Prihvatih samo kavu. I odbacih aorist. Uistinu glupast bješe.