Kad jednom upadneš u žrvanj kućanskih poslova, pa svakodnevno bivaš izložen centripetalnoj sili koja te petaje prema osi rotacije i s tobom briše pod kao s najobičnijom krpom, tada ti i nije potrebno previše vremena za shvatiti da se nalaziš u začaranom krugu iz kojega izlaza - nema.

Obično nakon ručka kad ti glava počne nekontrolirano lelujati kao onim pasićima kakve su nekoć vlasnici automobila znali postavljati na policu iznad zadnjih sjedišta, i kad ti obamrlost počne zahvaćati sve ekstremitete, pogled ti u očaju pobjegne prema mrvicama na podu. I što ih dulje gledaš, te mrvice naočigled rastu, pretvaraju se u gmizava stvorenja i plaze po sve većoj površini, a tebi ne preostaje ništa drugo nego zazivati Aladina neka pokuša ovu krpetinu od tepisona pretvoriti u čarobni tepih koji će posjedovati čudesnu moć da se sam smota, poleti vani, istrese se na pogodnom mjestu i u urednom stanju vrati doma.

S obzirom da superjunak takvoga kova tek čuči u dalekoj budućnosti, ne preostaje ti ništa drugo nego uključiti usisivač i prionuti poslu. Mrvice se užasavaju zvuka usisivača pa počinju bježati glavom bez obzira dok ti trčiš za njima po stanu, hvataš ih za gušu, psuješ im svu bližu i dalju rodbinu dok zapinješ za prepreke koje si sam sebi postavio. Zdvojan i ozlojeđen zbog poluobavljenog posla parkiraš usisivač tipa Enterprise 1800 SW na mjesto koje ti se u tom trenutku učini najzgodnijim, (nešto kasnije ćeš se obavezno spotaknuti o njega i proklinjati onog idiota koji je ostavio usisivač nasred dnevnog boravka) pa prelaziš u kuhinju s namjerom da brdo prljavog suđa koje se naslagalo nakon ručka što prije svedeš na razumnu mjeru. Tu ti se donekle popravi raspoloženje jer shvatiš da si nakon godina kužinavanja ovladao vještinom reduciranja broja upotrebljenih tava, teča, lonaca, poklopaca, šupjača, štrukapatata, i gratakaža koje su ti potrebne za spravljanje naobičnijeg toča. Dok je još donedavno odnos između proizvedene hrane i angažirane mehanizacije bio jedan naprema deset, danas je on znatno povoljniji i iznosi otprilike jedan naprema sedam cijelih osam.



Vrijeme koje si uštedio sada možeš iskoristiti za sređivanje špakera, a kad si se već zatekao u tom području, detaljno ćeš očistiti pećnicu, i u najdonjem pretincu pronaći najmasniju tavu ikad viđenu, koja je, bezobraznica jedna, tu ostala zavučena još od prošlog ljeta i roštiljade priređene u čast pobjede nad Kamerunom.
Nakon toga slijedi još samo pranje i brisanje poda pa nakon toga možeš odahnuti, sjesti u fotelju i početi očajavati zbog nove najezde mrvica na netom usisanom tepihom.


Možda bi sve to bilo najbolje prihvatiti kao igru i ponašati se poput homo ludensa. U slobodnom prijevodu - lud u kući.
Jedino me tješi što me nakon svake serije pranja, brisanja, freganja, pometanja, počne svrbit lijevi dlan. Bit će para!

A čim se to dogodi, zaposlit ću robota koji će umjesto mene obavljati kućanske poslove. M'da, već slutim, s tim robotom će se dogoditi nešto slično kao i sa svim ostalim kućnim aparatima. Nevjerojatna je količina entuzijazma s kojom trošimo lovu na stvarčice za koje vjerujemo da će nam kvalitetu života podići na n-tu potenciju.

Recimo, aparat za espresso i kapućino - zar nije neophodno potreban u modernom domaćinstvu? Jest, malo je gnjavaža što moraš kupovati posebnu vrstu kave koja košta ko svetog Petra kajgana, ali ko more platit gušte home-made kapućina.
Strojček za pečenje kruha - jeeeeeee, to je ono što sam oduvijek želio! Zbogom pekari, zbogom lekari, zbogom apotekari, zbogom aditivi, sad kad mogu peći vlastiti kruh, ne samo da ću uštedjeti novac, već i vrijeme koje sam trošio lutajući pekarama od Mulina do Dragulina. Hm, kako da ne!
Sokovnik - i to mi treba. Dosta je više umjetnina s konzervansima, sladilima i pojačivačima okusa, od sada ću sam cijediti, sjeckati i štrukavati voće, stvarati superzdrave napitke po vlastitoj recepturi. Istina, za oprati sokovnik nakon uporabe potrošit ću nešto dragocjenog vremena kojeg sam uštedio pečenjem kruha. Te bezobrazne trunčice voća uvijek se zavlače u najnedostupnije zakutke sokovnika, pa dok sve to rastaviš, propereš, samo se dodatno iznerviraš.

Električni aparat za cijeđenje limuna, naranči i ostalih agruma - to je tek pizdarija par excellance. Mislim ono realno - čemu postojanje električnog aparata za cijeđenje limuna? Što fali običnom, plastičnom cijedilu od devet kuna?

Zar nije neobično kako potreba za nečim naglo splasne čim tu stvar sebi priuštimo?



Uglavnom, natrpavamo naše vazdaskučene stambene kubike aparatima koje ćemo u vrijeme intenzivne uporabe koristiti jednom godišnje a kasnije i rijeđe. A nekako nam ih je žao zavrljačiti u smeće pa ih svake subote preslagujemo s police u viseću, iz viseće u kredencu, s kredence u drvarnicu, iz drvarnice u verandu, iz verande u podrum, gdje će vjerojatno ostati zauvijek.
A mene stvarno već dva mjeseca intenzivno svrbe dlanovi. I to lijevi znatno više nego desni. Ali to je dobro. Kažu, ako te svrbi lijevi dlan - dobit ćeš lovu. Ako te svrbi desni - trošit ćeš je.
Zanesen u te mambo-džambo zvizdarije, počeo sam uplaćivat loto.

Srijeda-petak-subota, srijeda-petak-subota. Šipak! Nije me strefio nikakav dobitak.

Onda sam u nekom mambo-džambo priručniku pročitao dodatno objašnjenje da u momentu kad te zasvrbi lijevi dlan, moraš dotaknut nešto drveno. Bilo što, samo da je od drva. Tek tad vrijedi dlanosvrb! Pa nije to ni tako jednostavno, ipak živimo u plastičnom dobu. Stoga sam u panici da neću u odsutnom trenutku imati ičeg drvenog u blizini počeo svugdje sa sobom nositi komad daske. Netko nosi amajliju, a ja - dasku! Znate onu dasku na kojoj sjeckate kapulu, luk i petrsimul. I tako, čim bi me zasvrbilo - ja bi se hitro uhvatio za dasku! Vjerojatno sam čudno izgledao s tom daskom, jest, neki su me poprijeko gledali, ali se nisu, barem preda mnom usuđivali izgovoriti ono o čemu su razmišljali.

Međutim, unatoč svim poduzetim mjerama - lova se nikako nije udostojila doći. Sve do maločas. Ma neeee, ni ovoga puta ništa od love, nego sam konačno shvatio da je razlog zašto me svrbe dlanovi umnogome prozaičniji. Naime, očito sam alergičan na deterdžent za pranje suđa.

Kažu da je život prilično jednostavan sve dok ti broj godina ne postane veći od broja cipela. A čim zabasaš u te godine, otkriješ da je za svaku tvoju misao, svaki tvoj osjećaj, svaku tvoju slutnju, veliki Arsen već napisao barem jedan genijalan stih.

Vraća mi se okus kao poslije bolesti, strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti?

Točno u dušu, kirurški precizno, po sredini srca. Kako biti pjesnik poslije Arsena kad je on opisao SVE?



Oporavljam se, hvala na pitanju. Nije to bila posebno strašna bolest, obična kamionska gripa koja dođe i prođe, ali me navela na neka razmišljanja. U gunguli svakodnevice, najčešće nemaš ni vremena razmišljati, ili barem sebe voliš uvjeravati da nemaš. Tko će uz sve obaveze još i razmišljati, pogotovo kad postoji mogućnost da linijom manjeg otpora svijet oko sebe prihvatiš na najbezbolniji mogući način. Zdravo za gotovo. Bolesno za nedovršeno. Sasvim svejedno.
Automatski obavljaš radnje od jutra do sutra i prema svojoj se kolotečini počinješ odnositi kao da te zahvatio stockholmski sindrom. Zarobi te, muči te, gnjavi te, mrziš je iz dubine duše, ali joj se opet, bez pogovora prepuštaš. Zašto? A eto, tako...



Poput starog ribara s otoka koji od pruća umije isplesti vršu, ali s neizmjerno manje vještine, dohvatiš se žice, krute, kvrgave i neprilagodljive pa je savijaš, napinješ i oblikuješ oko vlastitog tijela, a ona se ne da, otima se i prkosi. Ljutiš se na nju, a zapravo bi joj trebao biti zahvalan. Naposljetku se ta nesuvisla konstrukcija pretvori u nešto što sliči na Faradayev kavez. Odahneš, odbaciš kombinirke i žicu pa se sav osjetiš važan. Jest da si sputan i ograničen, ali nekako ti glupasto ugodno bude kad znaš da te unutra neće pecnuti munja.
Sve dok ne shvatiš da su kavezi za kokoše, a ne za ljude. Ma nisu ni za kokoše, jadne beštije, u tih dvadesetak dana koliko požive, kavez je sav njihov svijet. Kako će kokoš shvatiti što je to sloboda?

Bolujući dakle ovih dana shvatio sam samo jednu stvar, prilično prostu i jednostavnu - a to je da vremena više nemam napretek. Parolu "ima vremena" odlučio sam svrstati na vrh moje osobne "greatist shits" liste. Čekanje je preveliki luksuz. Dobre stvari se neće dogoditi same od sebe. Imaš bika pred sobom, zgrabi ga za rogove i - bori se.

Ponirući duboko u nutrinu vlastitog bića (mo'š mislit dubine...), te raščlambirajući naoko nepovezane poveznice, prečice i stranputice na proste faktore, spoznao sam da me proganja fobija od miksera. Mikserofobija. (Ne morate guglati, upravo ste imali čast nazočiti praizvedbi novog pojma) Copyright by Brod u boci.

Mikserofobija dakle. Da ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi o svima dobro znanim kućanskim aparatima, nekad omiljenim poklonima za vjenčanja i useljenja, već o kamionima - mikserima, onim glomaznim čudovištima koji bauljaju cestama i prosipaju beton svuda unaokolo. Zaista se bojim tih mrguda. Čim ih primjetim, odmah bježim na drugu stranu ulice. Posebno je jezivo voziti se u koloni neposredno iza njih. Gledajući u njihovu glibavu guzicu, čak ih i ne doživljavam kao strojeve, nego robote mutante, nekakve križance tenka, drobilice i motokultivatora, koji vazda pate od loše probave a onaj njihov valjak koji se okreće li se okreće, zapravo je veliki želudac koji probavlja sve na što naiđe i onda to unutra krulji krulji dok se konačno ne ispovraća u nekom kašunu. Grozno...

I da, slutio sam kako će me ta mrcina kad - tad klepnuti onako pošteno preko kostiju, ali nisam očekivao da će me zateći ovako iznebuha, potpuno nespremnoga. Štoviše. čini mi se da bi puno bolje prošao da se na moje krhko tijelo sručila kompletna obrana Green Bay Packersa. To su vam oni leteći ormari, dimenzija dva i dvadeset puta metar i po, istina malo zarasli i kosmati, sa šezdeseticama na dresovima.

I u svom tom bunilu oko miksera, brojeva i reprize utakmice amerikan's futbola, počeo se pojavljivati i autobus broj 37, na relaciji Trogir-Split-Trogir-Split-Trogir-Split. Tetku mu njegovu, kolike sam sate i sate proveo u tom autobusu, mogao sam tri fakulteta završiti za to vrijeme. Ali odakle sad on? I kakva je ovo igra? Autobus zvan čežnja stalno mi je bježao iz vidokruga, najprije kod garaže na Brdima, zatim u Sućurcu pa u Kambelovcu, i kako god bi se zaustavljao na nekoj od stanica, stalno sam kasnio, istrčao bih van i spazio tridesetsedmicu u daljini kako odmiče i bježi, a ja ostajem tu i čekam slijedećega. A za nevolju, slijedeća se nikako ne pojavljuje nego uporno dolazi broj 38, onaj na relaciji Split-Kaštel Stari.

U nekim trenucima pojavila se čak i linija 39, Lora-Poljička-TTTS-Lora. Oooo majketi pa di ću sad na tu stranu? Ta prolazi blizu Lovrinca!?

Srećom, stetoskop spasa pružila mi je plavokosa nimfa, imena istog kao u one femme fatale iz Kiklopa. S jedinom razlikom što ovdje nije bilo Maestra, Melkiora, don Fernanda i čitave ekipe pijanaca i probisvijeta iz Dajdama. Samo tišina ordinacije i njezin glas - dišite duboko.



A ja ni sad još ne znam jesam li disao ili rzao, propinjao se na zadnje noge ili štogod drugo radio, samo pamtim da mi je ispred očiju zabljesnuo nekakav papirić sa slovima K i S.

Trenutak kasnije vidio sam sebe kako s tim komadićkom bijelog papira ulazim u tamni labirint kojemu se stalno pojavljuju novi i novi hodnici, sve uži i sve mračniji. I konačno na samom dnu labirinta odjednom se oko mene stvorilo dva trilijuna ljudi koji su se gužvali, gurali i podbadali laktovima nastojeći preskočiti red. Zanimljivo, međusobno su komunicirali na nekom nepoznatom jeziku, umjesto riječi, koristili su kašalj, pa bi tako umjesto dobar dan rekli - kh, kh, kh, a umjesto - tko je sad na redu - krrrrrh, arrrrgh, bljaaaaaaargghhhh!

Užas, totalni užas, mislim da ću se slijedeće zime ipak cijepiti protiv gripe.
Na vrijeme.

Dovezlo mi Plavu pticu u dvor, tutnulo volan u ruke i kazalo - vozi nas! Di da vas vozim? U Zadar! Super, volem Zadar, a da prostite, koja nam je svrha putovanja, bizmis or pležer? I jedno i drugo.
Rođer, ubacio sam burek u ruksak, ruksak u portapak, portapak u prvu i krenuo. U autu, dama poker i ja kao joker. Bizmis je ozbiljan. Šifra dvadeset i tri. Tolika je naime veličina, hm kako da kažem - projekta. U metrima kvadratnim molit ću lijepo, ne u centimetrima, nemoj da mi se smiješ, ej ti tamo iz zadnje klupe, heeeej, kredom ću te gađat!

Daklem, uputili smo se prema Diadori s namjerom da premjerimo taj stančić od 23 kvadrata i osmislimo rješenje za preuređenje. Ponosna vlasnica ima sjajnu zamisao, arhitektica isto takvu samo malko drugačiju, a dvije vesele savjetnice pršte idejama kako u samo pet lakih koraka skromnu garsonjeru pretvoriti u carsku rezidenciju. Znate tako je moja teta u Parizu uredila stan, ima ga na Guuglu...

Tek smo negdje pred Šibenikom uspjeli uskladiti stavove o širini kreveta gdje je većinom glasova pobjedila solucija od peršone i po, oko Vodica se razvila živa rasprava glede položaja lavandina, od Draga do Biograda se potezalo za klizna ili obična vrata, da bi tek kod Bibinja uspjeli zauzeti zajednički stav da ćemo čitav slučaj prepustiti institucijama sustava. Neka i oni odrade svoj dio posla. Prevedeno - piši propalo.

Ipak, danas smo se pokazali daleko učinkovitijima od institucija sustava, zbog bizmisa smo došli, bizmis smo i obavili. Mudro smo podijelili uloge i zadatke, znalcima prepustili glavninu posla, dok smo nas troje pričuvnih danguba prve klase podigli bazni logor u susjednom kafiću. Čim smo se zaliječili glasnice čajem od jabuke s cimetom i nažnjopali se ukusnih kiflića punjenih črešnjovkama i pikantnim sirom, počeli smo razmišljati - kamo dalje?

Zapravo, to i jest bio glavni razlog dolaska u sjevernu metropolu Dalmacije, da nam guzica vidi puta. Minimalni udio Celzijusa u zraku nije nas dao obeshrabriti. Mi svoje kilometre danas moramo odraditi. Kako kamo i kuda - na meni je odluka. Uputio sam direktno pitanje djevojkama - za što ste spremne?

Štogod ti predložiš - trep, trep! - opet su prebacile ping-pong lopticu na moju stranu stola.
Jeste li za dolinu ili planinu? - bio sam rezolutan.
Mi bi nešto između.
Hm...

Zatim sam šetao, šetao kao profesor Baltazar, češkao zamišljenu bradicu, protrljao stvarnu ćupicu i dopokon se dosjetio - znam za jedno mjesto između.

Odlično - povikaše uglas gracije.
A di to?
Paaaa, morali bi se još malo vozit...
Koliko?
Jednu uru vrimena.
A je li misto dobro?
Najbolje!
Ajde reci reci...
Paaaa...
Šta paaaaaa?
Paaaaag!
Jeeeeee, idemo na Pag!

I zaista, dok si rekao triskaidekafobija, sasma smo se spontano, pače u hipu dovezli do otoka Paga, do grada Paga, pa još malo dalje do Šimuna, ponašli putokaz na kojem je pisalo Sveti Vid - 1h05min, i hrabro se uputili prema gore.



Uspon do najviše kote otoka Paga ostao mi je u lijepom sjećanju, a ima od toga, koliko... o zar je moguće, uskoro će šest godina!
O da, tada je bilo proljeće, i pljusak se tog dana stuštio na mjesečev otok, da bi tek kasno popodne družina oblaka krenula na put bez povratka i prepustila suncu da oboji nemir čudesnim bojama.
Danas pak nije proljeće, još je zima, i to baš zimska zima, ali isti su otok, mjesto i put.



Isti je i osjećaj kao i tada, koračajući kamenom pustinjom, krajolikom koji te ne može ostaviti ravnodušnim, prepuštaš se toj "divljini" da te primi i zarobi, prepuštaš se prostranstvu u kojemu postoji samo kamen, nebo i ništa više.



Gotovo da i ne povjeruješ da negdje može postojati uspon tako lagan i ugodan, a u isto vrijeme tako moćan i atraktivan. Iz mora kamena izdiže se pravilna kupola sa crkvicom na najvišem vrhu. Daljine i blizine ovdje postaju relativne, omjere i razmjere gotovo je nemoguće pojmiti, ostaje ti samo vlastiti korak kao podsjetnik da si opet tu, na tom čudesnom mjestu koje mami i opija.



Ono što je novo i izuzetno dojmljvo je kameni suhozid u obliku križa, izgrađen po uzoru na one znamenite kornatske posvećene tragično stradalim vatrogascima. Niti jedan kamen upotrebljen za gradnju nije slomljen i razmrvljen, svaki je dijelić suhozida "ubran" tu, u neposrednoj blizini i posložen na mjesto na kojem će stajati i trajati...



A nama je ostalo još svega stotinjak koraka do vrha. Premda sam znao što nas gore čeka, osjetio sam kako mi tijelom struji ono slatko uzbuđenje iščekivanja. Kao onaj trenutak prije no što zagrizeš bajaderu. Znao sam već da će me gore dočekati pogled od stotinu milja raširen u lepezi od tristo šezdeset stupnjeva, znao sam da ću se još jednom osjetiti malenim pred silnom barijerom Velebne planine ali u isto vrijeme duboko zahvalnim što mogu prepoznati, što mogu disati, što mogu upijati...







I nisam se prevario. Ma nisam ni mislio da ću se prevariti. Čak i više od vlastitog osjećaja zadovoljstva bilo mi je draže promatrati lica mojih prikašica. Premda je i sama ideja o dolasku ovdje prije nepuna dva sata u onom zadarskom kafiću zvučala pomalo šašavo i premda ih je Sveti Vid potezao, gurkao i štipkao (eh, ni sveci nisu više ko što su bili...) osmijesi na njihovim licima, govorili su više od tisuću riječi.



I konačno, kao da smo se pomno pripremali susret na vrhu, mi s jedne a ona s druge strane, pojavila se Bura, kraljica Jadrana, vrhovna vladarica kojoj se ne proturiječi. Shvatili smo poruku, poklonili se i krenuli prema podnožju. Po ovakvom danu, po ovakvim uvjetima, nismo se usudili tražiti ništa više. A zašto bi? I tako smo dobili sve.



Nešto kasnije, u jednom ugodnom kafiću na paškoj rivi, zaštićeni kao u toploj škatulici, slagali smo hrpice dojmova, gotovo istih onakvih od kakvih su napravljeni suhozidi tamo gore, u brdu. Vjetar je raznosio stolice od pletenog pruća kao ulični prodavač novina, dok su se na moru, na valovima zavjetrine, ljuljuškale grudice snijega. O da, čim smo malo bolje zagledali, shvatili smo da to i nisu grudice snijega već galebovi. Skitnice i lutalice, bez doma i centralnog grijanja.

A nama se valjalo vratiti na kopno. Preko onog mosta koji se često spominje u prometnim izvještajima. Ma mogli smo mi preko tog mosta već satima ranije, ali možda smo čak i nesvjesno htjeli izazvati sudbinu da nam ga zatvore ispred nosa pa da se snalazimo na otoku kako ne znamo i ne umijemo. Već čujem - Aloooo šefe, pišite mi dan godišnjega!
Ipak, nismo morali nazivati šefove. Lude i pijane bog čuva. A mi nismo bili pijani. Tajming nam je ispao savršen. Mada su bočni udari na mostu bili sve, samo ne ugodni. Čim smo prešli na "slobodni teritorij", parkirao sam Plavu pticu i još jednom, iz znatiželje bacio pogled na kanal između kopna i otoka.

Noć se hvatala za zemlju, a mjesec za nebo. Vjetar je urlao, more je ključalo, a Burosaur je pred mojim očima proletio ispod mosta.



A možda mi se ipak samo učinilo...

Zorom se more podiglo toliko visoko da je preplavilo korniže rive i krenulo prema uskim uličicama usnulog grada a ja sam šljapkajući u mraku budno motrio pazeći da iz plime ne izroni Oktosaur, golema neman koja će s ljepljivim pipcima obuhvatiti čitav grad i odvući ga u tamne dubine.

No Oktosaur se ovoga puta očito pokolebao. Čak mi se u jednom trenutku učinilo da sam tamo iza punte Cumbrijana uočio njegovo Megaoko ali čim sam glasno povikao BUUU, jednostavno je iščezlo. Na Oko mislim, naravno. Točnije - Megaoko.



Čim je opasnost minula, iz uličica su počeli militi ljudi. Ljudi u crnom. Ljudi potkovani crnim cipelama, ljudi zabundani crnim jaknama, ljudi pod crnim kišobranima. Možda je to bilo zbog mraka, ali zaista su mi se svi činili crnima. Tek kad se počelo razdanjivati, spazio sam da nisu baš svi tako crni. Neki su samo bili tamno-sivi. Boja mišje dlake. Hau romantik!

Stao sam razmišljati, zašto se naši ljudi tako nemaštovito odijevaju, pogotovo kad je o bojama riječ. Dobro, znam da je zima, znam da su kiše, štropoti i bljuzge na svakom koraku, ali zaboga - čemu toliko tame na našim ulicama?
Sjećam se "onih godina" kad bi se netko vratio s dalekih putovanja iz egzotičnih zemalja, jedno od najčešćih pitanja bi glasilo - kako se ljudi tamo nose? Ah, neki se podnose, drugi odnose, a ovi ostali kako-tako.
Mladost je uvijek bila moderna a starčad ono - pusti me stat, daj mi nešto šta se ne šporkaje... Aha, možda je u tome kvaka - ljudi nose tamno da se ne vidi šporkica. Hau klever! A šporkica je šporkica makar bila dobro skrivena u crnoj ili pak mišjoj dlaci.

Zaista, kad god negdje odem, bez da išta znam o tom kraju, gradu ili zemlji, u oko mi upadnu tri stvari - kultura stanovanja, kultura ponašanja u prometu i kultura u međusobnoj komunikaciji. Istina, relativno često se dogodi da se kultura povuče u kut pred agresivnom antikulturom, ali na temelju ovih zapažanja uspijevam sastaviti mozaik dojmova koji će za svako mjesto biti jedinstven i neponovljiv.

Ipak, potaknut doživljenim, sve više uvodim i četvrtu kategoriju - gledam zidove. Zidovi su nevjerovatno dobar pokazatelj, usudio bih se reći da su zidovi zapravo ogledalo svakog društva. Načini na koji se podižu, načini na koji se ruše, jesu li živi ili su na umoru, jesu li monolitni ili porozni, i ono što je možda i najvažnije - što na tim zidovima piše?

Jer, nemojmo se lagati, zid na kojem ništa naškrabano nije i nije pravi zid, to je samo nakupina građevinskog materijala pored koje će prolaznik proći i ne osvrćući se.
I zapravo, u posljednje vrijeme sve me više brine stanje naših zidova. Hoću reći - onoga što je na njima napisano.
Imam osjećaj da sam zadnji duhoviti grafit vidio još tamo u prošlom mileniju. Istina, od tada su se mnoge stvari promijenile, danas su postali važniji zidovi na društvenim mrežama, lakše se ispišu, a bogme lakše i izbrišu.

A ovi rijetki "pravi" zidovi ma kojima nešto kao piše su najčešće tuga, čemer i jad. Zapravo ne mogu pojmiti tko su ti likovi u duksericama tipa made in Indonesia, koji će se pod okriljem mraka prišuljati zidu i naškrabati recimo "Mrzin Dinamo", ili "Karabatič četnik" ili pak najnovije što sam vidio - "Čop govno".
Ooooo, kakve li maštovitosti, kakve li pismenosti, kakvoga li duha!

Ipak i od gorega uvijek ima gore. Daleko najveći broj, uvjetno rečeno - grafita na našim zidovima otpada, i to doslovce otpada na jedno jedino slovo. Spala knjiga na jedno slovo. Toliko o načitanosti obožavatelja tog slova. Istina, valja priznati, to jedno jedino slovo često je stilizirano, kvaziumjetnički ukrašeno, ponekad s krilcima, ponekad bez njih, ponekad s križevima, ovakvim ili onakvim. I htjeli mi to priznati ili ne, ali grafiti na zidovima su zapravo lakmus - papir stanja u društvu. Nama nije potrebno da nam predsjednik jedan, drugi ili treći izlazi pred govornicu i satima blebleće o stanju nacije. Pogledajte zidove - oni će vam reći sve o sranju nacije. A zidovi današnje Hrvatske će jasno reći da smo U kurcu. Smežuranom, mlohavom, glupom, impotentnom kurcu.

Jer kako objasniti činjenicu da smo onoj drevnoj, pomalo paranoičnoj izreci "i zidovi imaju uši" uspjeli dati sasvim novi smisao. Naši zidovi su nepodnošljivo krcati ušima, tim nametnicima iz gnjida proizašlim, ušima koje mile, trčkaraju i glavinjaju bez smisla i razloga. A onima, kojima je to usrano, ušljivo U jedino što će ikad u životu uspjeti napisati, mogu samo poručiti - ili ste neUki, ili ste Udioti. Treće nema.