Kad jednom upadneš u žrvanj kućanskih poslova, pa svakodnevno bivaš izložen centripetalnoj sili koja te petaje prema osi rotacije i s tobom briše pod kao s najobičnijom krpom, tada ti i nije potrebno previše vremena za shvatiti da se nalaziš u začaranom krugu iz kojega izlaza - nema.

Obično nakon ručka kad ti glava počne nekontrolirano lelujati kao onim pasićima kakve su nekoć vlasnici automobila znali postavljati na policu iznad zadnjih sjedišta, i kad ti obamrlost počne zahvaćati sve ekstremitete, pogled ti u očaju pobjegne prema mrvicama na podu. I što ih dulje gledaš, te mrvice naočigled rastu, pretvaraju se u gmizava stvorenja i plaze po sve većoj površini, a tebi ne preostaje ništa drugo nego zazivati Aladina neka pokuša ovu krpetinu od tepisona pretvoriti u čarobni tepih koji će posjedovati čudesnu moć da se sam smota, poleti vani, istrese se na pogodnom mjestu i u urednom stanju vrati doma.

S obzirom da superjunak takvoga kova tek čuči u dalekoj budućnosti, ne preostaje ti ništa drugo nego uključiti usisivač i prionuti poslu. Mrvice se užasavaju zvuka usisivača pa počinju bježati glavom bez obzira dok ti trčiš za njima po stanu, hvataš ih za gušu, psuješ im svu bližu i dalju rodbinu dok zapinješ za prepreke koje si sam sebi postavio. Zdvojan i ozlojeđen zbog poluobavljenog posla parkiraš usisivač tipa Enterprise 1800 SW na mjesto koje ti se u tom trenutku učini najzgodnijim, (nešto kasnije ćeš se obavezno spotaknuti o njega i proklinjati onog idiota koji je ostavio usisivač nasred dnevnog boravka) pa prelaziš u kuhinju s namjerom da brdo prljavog suđa koje se naslagalo nakon ručka što prije svedeš na razumnu mjeru. Tu ti se donekle popravi raspoloženje jer shvatiš da si nakon godina kužinavanja ovladao vještinom reduciranja broja upotrebljenih tava, teča, lonaca, poklopaca, šupjača, štrukapatata, i gratakaža koje su ti potrebne za spravljanje naobičnijeg toča. Dok je još donedavno odnos između proizvedene hrane i angažirane mehanizacije bio jedan naprema deset, danas je on znatno povoljniji i iznosi otprilike jedan naprema sedam cijelih osam.



Vrijeme koje si uštedio sada možeš iskoristiti za sređivanje špakera, a kad si se već zatekao u tom području, detaljno ćeš očistiti pećnicu, i u najdonjem pretincu pronaći najmasniju tavu ikad viđenu, koja je, bezobraznica jedna, tu ostala zavučena još od prošlog ljeta i roštiljade priređene u čast pobjede nad Kamerunom.
Nakon toga slijedi još samo pranje i brisanje poda pa nakon toga možeš odahnuti, sjesti u fotelju i početi očajavati zbog nove najezde mrvica na netom usisanom tepihom.


Možda bi sve to bilo najbolje prihvatiti kao igru i ponašati se poput homo ludensa. U slobodnom prijevodu - lud u kući.
Jedino me tješi što me nakon svake serije pranja, brisanja, freganja, pometanja, počne svrbit lijevi dlan. Bit će para!

A čim se to dogodi, zaposlit ću robota koji će umjesto mene obavljati kućanske poslove. M'da, već slutim, s tim robotom će se dogoditi nešto slično kao i sa svim ostalim kućnim aparatima. Nevjerojatna je količina entuzijazma s kojom trošimo lovu na stvarčice za koje vjerujemo da će nam kvalitetu života podići na n-tu potenciju.

Recimo, aparat za espresso i kapućino - zar nije neophodno potreban u modernom domaćinstvu? Jest, malo je gnjavaža što moraš kupovati posebnu vrstu kave koja košta ko svetog Petra kajgana, ali ko more platit gušte home-made kapućina.
Strojček za pečenje kruha - jeeeeeee, to je ono što sam oduvijek želio! Zbogom pekari, zbogom lekari, zbogom apotekari, zbogom aditivi, sad kad mogu peći vlastiti kruh, ne samo da ću uštedjeti novac, već i vrijeme koje sam trošio lutajući pekarama od Mulina do Dragulina. Hm, kako da ne!
Sokovnik - i to mi treba. Dosta je više umjetnina s konzervansima, sladilima i pojačivačima okusa, od sada ću sam cijediti, sjeckati i štrukavati voće, stvarati superzdrave napitke po vlastitoj recepturi. Istina, za oprati sokovnik nakon uporabe potrošit ću nešto dragocjenog vremena kojeg sam uštedio pečenjem kruha. Te bezobrazne trunčice voća uvijek se zavlače u najnedostupnije zakutke sokovnika, pa dok sve to rastaviš, propereš, samo se dodatno iznerviraš.

Električni aparat za cijeđenje limuna, naranči i ostalih agruma - to je tek pizdarija par excellance. Mislim ono realno - čemu postojanje električnog aparata za cijeđenje limuna? Što fali običnom, plastičnom cijedilu od devet kuna?

Zar nije neobično kako potreba za nečim naglo splasne čim tu stvar sebi priuštimo?



Uglavnom, natrpavamo naše vazdaskučene stambene kubike aparatima koje ćemo u vrijeme intenzivne uporabe koristiti jednom godišnje a kasnije i rijeđe. A nekako nam ih je žao zavrljačiti u smeće pa ih svake subote preslagujemo s police u viseću, iz viseće u kredencu, s kredence u drvarnicu, iz drvarnice u verandu, iz verande u podrum, gdje će vjerojatno ostati zauvijek.
A mene stvarno već dva mjeseca intenzivno svrbe dlanovi. I to lijevi znatno više nego desni. Ali to je dobro. Kažu, ako te svrbi lijevi dlan - dobit ćeš lovu. Ako te svrbi desni - trošit ćeš je.
Zanesen u te mambo-džambo zvizdarije, počeo sam uplaćivat loto.

Srijeda-petak-subota, srijeda-petak-subota. Šipak! Nije me strefio nikakav dobitak.

Onda sam u nekom mambo-džambo priručniku pročitao dodatno objašnjenje da u momentu kad te zasvrbi lijevi dlan, moraš dotaknut nešto drveno. Bilo što, samo da je od drva. Tek tad vrijedi dlanosvrb! Pa nije to ni tako jednostavno, ipak živimo u plastičnom dobu. Stoga sam u panici da neću u odsutnom trenutku imati ičeg drvenog u blizini počeo svugdje sa sobom nositi komad daske. Netko nosi amajliju, a ja - dasku! Znate onu dasku na kojoj sjeckate kapulu, luk i petrsimul. I tako, čim bi me zasvrbilo - ja bi se hitro uhvatio za dasku! Vjerojatno sam čudno izgledao s tom daskom, jest, neki su me poprijeko gledali, ali se nisu, barem preda mnom usuđivali izgovoriti ono o čemu su razmišljali.

Međutim, unatoč svim poduzetim mjerama - lova se nikako nije udostojila doći. Sve do maločas. Ma neeee, ni ovoga puta ništa od love, nego sam konačno shvatio da je razlog zašto me svrbe dlanovi umnogome prozaičniji. Naime, očito sam alergičan na deterdžent za pranje suđa.