Između prohujalih nizova oluja svih oluja i alarma živih boja kojima nas mračne sile žele zadržati u stanju latentnog šoka i nevjerice, zabarakadirane na nekom blindiranom mjestu, valja iskoristiti svaki slobodan trenutak za susrete s prirodom. Uostalom, dani su nam sve duži i topliji pa premda ćemo nevoljko priznati da to i nije naša zasluga, opet će nam biti nekako lijepo oko srca. Nek' su oni nama duži, pa kako bilo da bilo!

U simpatičnom romanu Brdo, autora Ivice Prtenjače, glavni lik dolazi na jedan jadranski otok s namjerom da slijedećih nekoliko mjeseci provede manje-više budan, čuvajući otok, otočane i njihove goste od požara.
Domaćini mu stavljaju na raspolaganje jednu kućicu na brdu podno najvišeg vrha otoka i durbin kojeg glavni junak od milja zove Oko. I kako to obična biva, kad se čovjek malo dublje zagleda, svašta mu upadne u oko, pogotovo kad je tako moćno i dalekovidno.
No, ako vas zanima što se događalo dalje u tom romanu, skoknite do prve bolje knjižare ili knjižnice pa uživajte čitajući.

Spisateljica koju pamtim još iz djetinjstva, naša Trogirka Palma Katalinić u jednoj od svojih priča prisjeća se odrastanja u čudesnom gradu i opisuje kako su se ona i njezini prijatelji voljeti pentrati po našim brdima, ali se tokom uspinjanja nisu smjeli okretati sve dok ne bi dostigli željeni cilj. Jer, čim bi se netko okrenuo i ugledao more kako se bljeska pred njihovim očima, malo kome bi više bilo do penjanja, brže-bolje bi se vratili i uživali u čarima mora.

Poznavajući taj osjećaj, danas sam smislio lukavu taktiku, "napast" ću brdo s kopnene strane, kako me neki nesmotreni pogled ne bi dekoncentrirao u mojim nastojanjima.



Istina, znajući da se moje današnje brdo zove Kremik, nisam nikako iz glave mogao izbaciti punu škrovadu slasnih krempita, jer pobogu, po čemu drugom bi ovo brdo moglo dobiti ime ako ne po toj mmmm poslastici, ne zvao se ja Brdo u boci.

Kremik, to vam je ono slavom ovjenčano brdo kod Primoštena na čijim obroncima "rastu" čarobni vinogradi. I premda sam mnogo puta do sad vrludao njegovim obodom, nisam se nikad upustio u avanturu osvajanja najvišeg vrha. A da je takav pothvat zaista zahtjevan svjedoči i njegova visina od čak 170 metara iznad morske površine! Ček ček da se malo zakašljem...



Naravno da se zezam, od ugibališta na staroj dobroj magistrali do najviše točke Kremika potrebno je tek nešto više od petnaest minuta hoda.
Zanimljivo da je ovo područje bilo naseljeno još od prapovijesti, o tome svjedoče danas gotovo neprepoznatljivi ostaci drevnih zidina, ali sve to zapravo nije ni čudno jer se s ovih obronaka pruža pogled vrijedan milijun dukata. Svaki novi korak donosi uzbuđenje na kvadrat, otkrivaju se vidici sve jedan ljepši od drugoga.

U prvom redu na današnji Primošten koji se iz ove perspektive doima poput plavetnog kita. Ljeska se na zimskom suncu i gušta!



Najbliže nama, raširio se škojić zvan Maslinovik. Premda mi se ovako iz daljine čini da danas na njemu ne raste niti jedno stablo masline, nadam se da se varam.



S druge strane, prema jugu, primjećujem prepoznatljivu siluetu hridi-svjetionika Mulo, mojeg vjernog orijentira i strpljivog foto-modela.



A tamo, daleko na pučini, izronila vulkanska piramida Jabuke, najfantastičnijeg kamička našega mora. Uzverati se uz njene stijene, još uvijek mi ostaje nedostižan san, stoga je po tko zna koji put pozdravljam ovako, iz daljine.



Ma doći će i taj dan kad ću je uhvatiti za obraze i reći - bući bući Jabuko moja!

U zraku se osjeća malo friške bure. Jedan sokol lastavičar lebdi u zraku i kriči. A da sve ne bi bilo tako romantično, pobrinuo se jedan bučni agregat iz kojega kulja crni dim a koji se poput nekog uljeza razbahatio i kao da govori - šta oćete, da vam nije mene, ne biste imali signale!
Eh da, sve mi se čini - što je više signala, manje je druženja.



I dok tako na vrhu brda agregat mrda, pobjegnem malo od njegovog umilnog drndanja i nađem mjesto u zaklonici, gledam to beskrajno more i razmišljam - koji sam ja sretnik! Kao da se nalaziš na vrhu tribina, a pozornica se proteže na sve strane.
Eto, na svega pola sata vožnje autom i tek nešto manje pješačenja možeš dospjeti na mjesta o kojima čeznu mnogi zarobljeni u zimskim maglama kontinenta.

A dani su nam sve duži i topliji i premda to nije naša zasluga, opet nam je nekako lijepo oko srca.

Dok se miris jutarnje kave iz aparata za espresso širio dnevnim boravkom poput duha iz čarobne lampe, Domagoj se našao pred strašnom dilemom. Izaći na terasu, gledati more, pijuckati i ne misliti ni na što, ili sjesti za kompjuter i pokušati napisati e-mail za Magdu.
Još je bio pod dojmom sinoćnjeg razgovora kad ga je nazvala Magda Bonačić Protti, poznata faca u svijetu mode i glavna urednica revije La Donna. Mada se nisu poznavali osobno, gospođa profinjenih manira i aristokratskog držanja bila mu je poznata iz medija, a prisjetio se da su se jednom sreli na nekom metropolitanskom domjenku.

Stoga se nemalo iznenadio kad ga je zamolila da bude član žirija na natjecanju za "Novo lice" kojeg organzira njezin magazin. To neće biti klasično natjecanje za Miss već nešto sasvim drugačije, kazala je. Tražimo osobnost iznad svega, znate.
Domagoja očekuje sedam dana punog pansiona u hotelu Histria u Puli, obaveze bi mu bile gotovo minimalne, a eto kad smo već stupili u kontakt, dodala je, voljela bi s vama napraviti veliki intervju za La Donnu. Predstavili bi vas kao najpoželjnijeg neženju Hrvatske.
Ne morate odmah odlučiti - pogodila mu je misli - prespavajte pa mi se javite sutra kroz jutro. Je li to u redu?
U rrredu, dddogovoreno, promucao je Domagoj.

Pa kako se mene sjetila, pomislio je čim je spustio slušalicu. Njegova nogometna karijera završila je, prije koliko, evo uskoro će biti punih deset godina. Povukao se iz svijeta sporta, mediji su ga s vremenom zaboravili, a bio je posve zadovoljan što napokon može mirno šetati ulicom bez da se itko okreće za njime ili popiti piće u kafiću a da mu za stol ne prikači neki neshvaćeni nogometni genije.



Bio je dobar nogometaš, ali uvijek nekako na svoju ruku. Volio je igru ali ga umarala sva pompa oko tako jednostavne stvari kao što je nogomet. Dok su njegovi suigrači vrijeme na pripremama kratili kartanjem i biljarom, on je čitao knjige. Dok su svi reprezentativci držali ruku na grudima za vrijeme intoniranja himne, on je to smatrao nepotrebnim kičerajem. Šuškalo se da ga Ćiro zbog toga i nije pozvao u Francusku da bude jedan od Vatrenih. Odbio je potpisati ugovor s jednim velikim klubom samo zbog toga što mu se nije sviđala boja njihovih dresova.
U finalu kupa Uefa poništio je sam svoj gol priznavši sucu da se pri pogotku poslužio rukom. Nitko to nije vidio osim njega. Na kraju su izgubili utakmicu. Upravo za taj jedan gol. Čelnici kluba u kojem je tada igrao javno su ga hvalili, ali su mu ipak uručili otkaz čim je završila sezona.
Istina, te je godine dobio nagradu za fair play, ali je karijeru završio u drugoj belgijskoj ligi.

I sad njega takvoga, zove nekakva modna lija da bude član žirija na izboru za miss.
Ah da, nije to miss, nego nešto sasvim drugačije...
A najpoželjniji neženja Hrvatska, cinično se nasmiješio, jadna li je ta zemlja ako sam ja u njoj najpoželjniji neženja...

Ipak, odlučio je prihvatiti poziv. Ma šta me košta, bit ću sedam dana u Puli, sve će mi bit plaćeno, još kažu da hotel ima bazen, kud ćeš bolje.
U hotelu Histria susreo se s ostalim članovima žirija. Ugledao ih je u holu nasuprot recepcije. Pored Magde, sjedio i Felix, napirlitani fićfirić dugih prstiju i mlohavog stiska ruke. S druge strane, linjao se po fotelji Van der Men, hip-hoper koji je neprestano rogoborio zašto su ga probudili ovako rano, u pet popodne.
Nakon upoznavanja i nekoliko kurtoaznih rečenica dogovorili su se da će se naći zajedno na večeri, oko osam.

U međuvremenu su pristizale i kandidatkinje za Novo lice. Gotovo sve u pratnji roditelja. Domagoj je ostao pomalo zatečen kad ih je ugledao. Upoznao je on raznih manekenki kroz svoju karijeru, ali tada su mu se činile nekako zrelije, ozbiljnije. Spram njima, ove su izgledale kao tek propupali djevojčurci na školskoj ekskurziji. I pogledaj koliko samo torbi imaju? Pa to su šleperi s prikolicama, a ne kuferi!
Za vrijeme večere, Magda je upozorila članove žirije da su bilo kakvi kontakti s kandidatkinjama izvan službenog programa strogo zabranjeni, posebno je to naglasila Van der Menu. Hip hoper se začudio kao zašto to govori baš njemu, a ona kroz smijeh odgovorila - pa one tebe obožavaju. Za to vrijeme, Felix je samo frktao tanašnim brčićima i namještao crvenu maramicu koja mu je virila iz prednjeg džepa sakoa.
Domagoj je pogledavao prema susjednim stolovima oko kojih su sjedile djevojke koje su sanjale o karijeri vrhunskog modela. Sad su izgledale znatno drugačije neko samo koji sat ranije kad su pristizale u hotel.
Gotovo da i nisu međusobno komunicirale, ali su neprestano zagledavale u mobitele. Tek su se za jednim stolom glasno hihotale povremeno pogledavajući u njegovom pravcu. Bilo mu je neugodno. Zažalio je što je uopće pristao na ovako nešto.

Sutradan je nakon prve službene probe i razgovora s kandidatkinjama požurio na bazen. Nije mogao vjerovati koliko je zamorno raditi čitavo jutro a zapravo ne raditi - ništa.
Opustio se u toploj vodi, naslonio se uz rub bazena, i na trenutak zatvorio oči. Mogao bih zaspati ovako - pomislio je.
U trenutku kad je otvorio oči, vidokrug mu je ispunilo nasmiješeno lice jedne od djevojaka.

Buuu, unijela mu se u lice, spasila sam vam život, mogli ste se utopiti da nije bilo mene.
Ma ne, samo sam...
Bila sam zaljubljena u vas kad sam imala pet - prekinula ga je djevojka ne dopuštajući mu da dovrši rečenicu.
Ma daj? A sad imaš... koliko? Devet?
Dvadeset i jednu - pruži mu ruku i predstavi se - ja sam Katarina Zrinka.
Ja sam Domagoj.
Znam - reče Katarina Zrinka - moj tata vas je obožavao.
Stvarno? To mi je drago. Ajde pozdravi tatu kad ga vidiš
Ne mogu ga pozdraviti. Umro je prije dvije godine.
Žao mi je.
Srce
Molim?
Izdalo ga srce.
Ufffff, umorno otpuhne Domagoj
Eto, pa se vidimo, nasmiješi se Katarina Zrinka i otpliva na drugu stranu bazena.
Vidimo se, naravno - odgovori joj zbunjeni Domagoj.

Slijedećeg dana su nastavili s probama, pristigla je u hotel sva sila fotografa, frizera i šminkera a Domagoju je odgovaralo što se može malo odmaknuti od te gungule koja mu je sa svakim novim danom sve više išla na živce.
Ipak, pogledom je tražio Katarinu Zrinku. Dok su mu još jučer sve djevojke izgledale jednako, sad je počeo uočavati razlike. Da, Katarina zaista drugačije zrači. Nije bila najljepša, nije imala najduže duge, ali je bila posebna.
Primjetila je i ona njega. Mahnula mu je i srdačno se nasmiješila.
Htio je mahnuti i on, ali je ipak zadržao ruku... Sjetio se svoje babe Luce kako bi znala govorti - ko s dicom ide leć, taj se popišan budi.
Popodne je opet otišao na bazen. Nadao se da će je tamo ponovno vidjeti.
Nije došla.

Kako se odmicali dani, vrijeme mu je sve brže proticalo. Navikao se već i na druženja sa članovima žirija, usavršio nekoliko izvještačenih osmijeha i zapravo, shvatio da mu odgovara što nitko s njime ne priča o nogometu. Van der Men je u svome svijetu, a Felix, ah, Felix, šepuri se kao paun a blesav je ko šojka. Srećom, Magda drži sve konce u svojim rukama. Domagoju se svidjela njena profesionalnost. U nekim bi ga trenucima blago dodirnula rukom i šapnula - znam da ti je dosadno, ali vjeruj mi, kad sve ovo prođe, neće ti biti žao.

Pogledi koje je razmjenjivao na daljinu s Katarinom Zrinkom bili su sve duži. I dublji. Bila je to neka, samo njima znana igra, kao da su se natjecali u tome da onaj koji prvi spusti pogled gubi partiju.
Večer prije završne svečanosti odlučio je izaći u grad. Nije odavno vidio Arenu, a i dobro će mu doći da se makne od svega. Hodajući opustjelim ulicama shvatio je da nikad Pulu nije vidio ovako praznu. Uvijek je dolazio ljeti kad sve vrvi od ljudi a ovo sad...



Negdje kod slavoluka Sergijevaca na trenutak mu se učinilo da vidi poznati lik. Sjena je nestala i brže no što se pojavila. Kopkalo ga je to što je vidio, vratio se i ugledao Katarinu Zrinku u društvu Jamesa Joyca.
Heeeej, obradovala mu se, prišla mu i poljubila ga u obraz. Ajmo na pivo!
Ali...
Ma nema ali, ajmo! Ima tu neki birc, djeluje pristojno.

I razgovarali su dugo te večeri, najpoželjniji hrvatski neženja i klinka anđeoskog osmijeha. Njemu je godila pažnja koju mu je poklanjala, a njene su oči sjajile kao nikad do tad.
U jednom su trenutku kroz zamagljeni prozor primjetili Van der Mena i Felixa kako prolaze ulicom. Hitro su spustili glave među koljena, pogledali se ispod stola, a zatim oboje prasnuli u smijeh.
Hej ovo postaje ozbiljno, rekao je Domagoj, ne smiju nas vidjeti zajedno, vratimo se u hotel.

Na povratku, dok je vozio, ona ga je nježno dodirnula po vratu.

Ja bi još malo bila s tobom.
Katarina, znaš da se to ne smije.
Ali samo malo - bila je mazna kao nikad prije.

Zaustavio je auto, nekoliko trenutaka je razmišljao a onda rekao - dobro, ali ne smijemo nigdje gdje nas netko može vidjeti. Ući ćemo odvojeno u hotel. Ja sam u sobi 323.
Znam - reče ona vragolasto.

Domagoj je ušao u hotel, promrmljao par riječi s recepcionerom i požurio na treći kat. Na brzinu se otuširao i ostavio vrata nezaključana.
Opet su mu niotkuda riječi babe Luce pale na pamet. Ko s dicom legne... Bježi babo, bježi!

Držeći štikle u rukama, Katarina Zrinka se nečujno prikradala sobi broj 323, dotaknula okruglu kvaku kad iznenada osjeti nečiju ruku preko svoje. Naglo se okrene i ugleda Magdu.
Kud si krenula ljepotice? Zarežala je modna guruica, znaš li da ovo što si učinila znači diskvalifikaciju.
Ah molim vas, oprostite, izgleda da sam pogriješila kat.
Onda slatkice bježi na svoj kat i da te više ne vidim ovdje.
Hoću, hoću, oprostite, krene uplašeno Katarina Zrinka unatrag i umalo se spotakne o filadendron.

A Magda, Magda je pričekala nekoliko trenutaka, a onda tiho, najtiše otvorila vrata sobe broj 323 i preko okrugle kvake objesila natpis NE SMETAJ.

Između vrha mog nosa i magarasto sivkastog zimskog dopodneva ispriječilo se pet milimetra stakla. U maniri vrsnog poentilista, kapljice kiše koje padaju i mora koje se podižu, iscrtavaju unikatnu sliku po prozoru. Slana-slana slatka-slana slatka-slatka. Slučajni uzorak. Sad, jednom i nikad više. Na kamenom muliću zbijaju se galebovi. Smjena straže, bez pompoznih koraka i ostalih kerefeka. Kiša romorom uspavljuje more, val navaljuje, žal žaluje. Vani je zima, ovdje je toplo. Zvonki zvuk kućarina dok kruži po dnu šalice kave. Miris tople čokolade. Šuškanje novina. Žamor nepoznatih ljudi poznatih lica. Muzika tiha, nenametljiva. Albatros, Fleetwood Mac.

Paše mi. Mogao bih se uskoro preseliti ovdje. Ionako sam "čovjek bez kafića". Udobni naslonjač, ugodna atmosfera i šankerica slatkog dupenceta. Estetika je u pitanju. Ništa više. Časna riječ. Ništa manje.

-Hoćete današnje?
-Ne, hvala, samo gledam naslove. Neću dugo.

Ipak, čim mi nadnaslov izmakne iz vidokruga pomislim na nas. Opet. Javiš mi se kao povratno posvojni refleks. Nemoj mi to raditi, molim te.

Gledam otok preko kanala. Nekad mi se činio daljim. Udaljenijim. I zaista je bio. Kažu da je tomu Afrika kriva. Zavlači se svojom pločom pod naše eurazijske temelje. Tektonika čini svoje. A mi bi kao gradili most do otoka. Novi. Eh, dok mi sagradimo most preko mora, sva kopna će se spojiti u jedno tijelo.

Općenito uzevši, mnogo toga s godinama uđe "u se". Vjerojatno zbog pranja na previsokim temperaturama. Centrifuge možda? Tko će ga znati...

Kad danas lutamo ulicama našeg djetinjstva, dvorištima bezbrižnih igara i gradovima u kojima smo odrastali, sve nam izgleda nekako umanjeno. Proporcionalno da, ali prozori, vrata, volti, balature, sve je sitnije nego u tim vremenima kad se svijet činio neizmjerno velikim.

No bilo bi dobro kad bi sve ostalo samo na tome. Koliko smo mi sami s vremenom postali manji? Ne u tjelesnom smislu već u duhovnom. Kolike su danas naše ambicije, očekivanja, nadanja u odnosu na one koje smo ih gajili prije deset, petnaest, dvadeset godina?

Koliko smo sada spremni riskirati i krenuti u nešto novo, nepoznato, u emocionalnom, profesionalnom i mnogom inom smislu? Prečesto se ponašamo poput lošeg nogometnog trenera koji u posljednjoj četvrtni utakmice povlači napadače iz igre, a ubacuje bekove i stopere.

Igramo ziheraški, čuvajući rezultat koji, priznat ćemo, i nije bogzna kako dobar, ali bi lako mogao biti i gori. O boljem se sve manje usuđujemo razmišljati. Zaboravljamo da je sve to samo igra.

Tko se jednom opeče, taj i na hladno puše - kaže ona narodna. Eh da, ima istine u tome, potkače nas tako neke godine prilično opečene, pa onda pušemo, mahnito pušemo, toliko snažno da ostajemo bez daha, a ne pada nam na pamet da silnim puhanjem samo raspirujemo vatru.

Konačno, koliko naš um biva zatvoreniji zbog tih opekotina koje se poput flastera zalijepe za tijelo? Oni koji kažu da s godinama postajemo pametniji, govore bezvezarije. Nismo ništa pametniji, samo smo iskusniji.
Nove ideje? Ma dajte molim vas, odmahnut ćemo rukom, kakve nove ideje, sve što vrijedi već je izmišljeno.

I tako dan za danom, postaje nam tijesno u vlastitoj glavi (a i u srcu) pa ta "tjesnost" stvara tjeskobu, tjeskoba stvara brige, brige stvaraju strah. Što će biti s mojim roditeljima, što će biti s mojom djecom? U konačnici, paralizirani strahom, zaboravljamo disati, zaboravljamo hodati, a kamo li letjeti. Kao Albatros.
O bože, kud me je odveo jedan otok koji mi se odlučio približiti...



Odlažem novine na stol. Osjetim kako mi nešto vibrira u džepu, Nije pejsmejker a bogme ni Tamagochi.
Pročitam poruku pa se nasmiješim. Stigla je jedna dobra vijest. Baš onakva kakva mi je trebala. Pet milimetara stakla više mi ne predstavlja barijeru.
Galebovi su poletjeli s kamenog mula.
I kiša je nestala.

Radnja filmova strave i užasa na svetošumski način obično se odvija u mračnim pustopoljinama, u pravilu oko ponoći za vrijeme punog mjeseca s obvezatnom grmljavinskom pozadinom, osobito ako glavni negativac kani koristiti hladno oružje. U blizini se naravno uvijek nađe i poneka dobrohotna plavuša koja se u bijegu pred pomahnitalim napadačem redovito spotakne o panj i ugane gležanj. Naravno nakon dosta peripetija i gungula, na kraju se uvijek sve dobro svrši.

Kad bi se nekim slučajem film takve tematike snimao kod nas, scenografija bi zasigurno izgledala posve drugačije. Da sam režiser ili producent, bez imalo dileme bih nejbrhud čijim ulicama lebdi jeza smjestio u jedno od naših uzmorskih vikendaških naselja, i to ne u ponoć već točno u podne, usred zimskog dana za vrijeme turističkog lovostaja.

Ne pretjerujem nimalo, strava je naprikladnija riječ kojom se može opisati atmosfera zimskih dana u takvim naseljima koja nisu ni sela ni gradovi, ma zapravo nisu čak ni naselja već hrpetine porazbacanih zgradurina koje jašu jedna drugoj na ramenima, zaklanjajući međusobno ne samo pogled i sunčevu svjetlost već otimaju kisik, dušik, praseodim i svu silu ostalih elemenata iz periodičnog sustava.

O da, jeza, kakav vas drugačiji osjećaj može prožeti dok pokušavate pronaći slobodan prolaz do mora preskačući zidove i bodljikave žice a nerijetko prođu i sati dok ne ugledate pristojno ljudsko stvorenje. Pustoš...
Između trokatnica koje nadobudni apartmandžije vole nazivati "vilama" bauljaju tek izgladnjele mačke koje se čudom čude kako li je tako brzo moglo nestati vrijeme obilja. Dok je nama period između dvije turističke sezone tek dobrodošao predah, njima za to vrijeme prođe čitav život.

Priznajem, hvata me nelagoda što pripadam generaciji koja je u samo nekoliko desetljeća uspjela počiniti takav zločin prema prostoru, jer drugačijim riječima i ne mogu nazvati način na koji smo upropastili neke od ponajljepših jadranskih uvala. A zamislite čuda, nitko nam drugi nije za to kriv nego mi sami!?

Iza svakog gipsanog stupića tih naselja vrišti ljudska pohlepa, najprije onih koji su prodavajući djedovinu za sitne gušte željeli liječiti vlastite frustracije uzrokovane neimaštinom do ovih današnjih "gazda" koji zamišljaju kako će iznajmljujući taj isti prostor za nekoliko ljetnih tjedana moći lagodno živjeti čitave godine.
Proći će još neko vrijeme dok klijentela kojoj je za sada "prvi red do mora" sasvim zadovoljavajući mamac za sedam dana soli i sunca ne otkrije neke nove, da prostite - destinacije, a mi ćemo se tada naći u čudu slično kao danas ove jadne mačke.

Jer kad mačke nemaju što jesti, onda će masovno trijebiti ptice u šipražju, a kad nestane ptica, bit će ajmenama mušica, a kad rojevi mušica lete svuda naokolo, onda nam se dogodi maslinarska katastrofa kao ove jeseni.

Možda malo karikiram, ali samo pinkicu, jer kad smo već kod pohlepe i sebičnosti, što reći za naše dične lokalne vladare koji ohrabruju "investitore" neka što više grade, jer što je više betona i laži, općinski proračun bit će nam deblji i draži. Od stavke komunalne naknade naravno.
Ma zapravo, ne znam zašto sam o ovome počeo pisati, jer samo otkrivam toplu vodu, no s druge strane kad stisne smrzajica, topla voda je i više nego dobrodošla.
Ovo je trebao biti slikopis o još jednom skrivenom zakutku zavičaja, ali eto nije, iz jednostavnog razloga, što me nešto ranije tog jutra, otprilike na rubu devetog sela, jedan domorodac počastio "toplom" dobrodošlicom.

Naime, pokušavajući odgonetnuti staze kojima su prolazili stari Rimljani na putu od Traguriuma prema Castel Tarioni, skrenuo sam s glavne ceste i nabasao u jedno slikovito mjestašce, u kojem sam, to sam se naknadno sjetio, jednom čak bio na vjenčanju (ne svojem, na sreću). No, s obzirom da je te davne noći mrak bio gust kao puding, detalja piromanske svetkovine se i ne sjećam baš najbolje. Što i nije neka šteta.



Ovoga sam se puta odlučio odkotrljati sve do kraja asfalta, parkirati na nekom prikladnom mjestu pa nastaviti pješice. Vozeći polako između dvaju stuporeda na koje su, o nebesa, puntinama pribili ni krivu ni dužnu neku nepoznatu, ali posve zgodnu gospođu, i pomno pazeći da ne upadnem u kakvu iznenadnu stupicu, stigao sam konačno do glibave lokve na kraju sela.
Uvukao sam se u obližnje proširenje nastojeći ostaviti dovoljno mjesta za prolaz jer se na nekoj ruzinavoj kapiji dvadesetak metara dalje ustobočio natpis NE PARKIRAJ.
Sudeći po oronulom izgledu, ta se trijumfalna kapija posljednji put otvarala kad je ovuda prošla vojska Murat paše Kefirovića.

Nabacio sam ruksak na leđa i foto aparat oko vrata već zamišljajući kako ću u čarobnu spravicu pospremiti mnogo lijepih suhozida, maslinika i vinograda.



A onda je iz jedne kuće izletio neki bijesni čovo. Iskolačivši očima, drobeći kamenje među zubima, psovao je, prijetio i vikao odakle mi pomisao da se ja tu parkiram kad tamo jasno piše NE PARKIRAJ.
Pogledavao sam u čudu taj nevješto zamazan natpis, pa sam triput provjerio kako sam se ja to parkirao i jesam li ga zaista blokirao i što sam više gledao, a njega slušao, sve mi je manje toga bilo jasno.
Pored mog auta, ostalo je prostora kao u priči, ne da bi tu mogao proći kombi, već i šleper s prikolicom. Poprijeko.

Ipak zaključivši da se s rogatim ne isplati bosti, ispričao sam mu se, zahvalio na srdačnom dočeku i obećao da nemam teritorijalnih ni bilo kakvih drugih pretenzija. No njemu sve to nije bilo dovoljno, nabreklih žila i blinkajući semaforom u očima, nastavljao je svoju tiradu. Što je najsmješnije, on uopće nema taj kombi koji tu navodno ne može proći zbog mene, ali tko zna, možda će ga jednog dana imati. A ja se naravno do tog lijepog dana neću ni pomaknuti s tog svetog mjesta. U svakom slučaju, moj najnoviji prijatelj je pokazao zavidnu sposobnost kako i sa oskudnim fondom riječi sastaviti preko nekoliko maštovitih rečenica.
On je bio branitelj parkirališnog mjesta, a ja mrski agresor s foto aparatom što je, to se nadaleko zna, izuzetno ubojito oružje.

Srećom, razišli smo se u miru. Jedva nekako bez pomoći UNPROFORA, ali opet kažem - uspjeli smo. Poslije mi je stalno padalo na pamet kako sam mu trebao reći ovo il' ono, ali opet razmišljam - čemu?
Upropastio mi je dan. Nije mi više bilo ni do rimskog puta ni do suhozida ni maslinika... I to selo koji mi je do prije par minuta bilo simpatično, sad sam gledao drugim očima.



Kad god negdje odem, bez obzira je li mjesto naseljeno ili nije, važan mi je taj ljudski "pečat". Neke gradove zavolim ne toliko zbog znamenitosti, već ponajviše zbog ljudi koji u njima žive. Zadar volim zbog Danijela, Lidije, Tanje i Jurice, Šibenik zbog Tine, Diane, Vedrana i Krešimira, Mostar zbog Ivana i Sanje, Dubrovnik zbog Đurđice, Pere i Mihe, Daruvar zbog Slavena, Zagreb zbog bezbroj dragih ljudi i kad god pomislim ne samo na ove, već mnoge još gradove, velike i male, meni pred oči dođu moji ljudi. Oni su moji gradovi, oni su moje rijeke, jezera i planine.
I kad god osjetim tu harmoniju, tada sam miran. Konačno, i sretan, što poznajem ljude koji imaju taj poseban "dodir", ljude koji znaju oplemeniti ovaj dijelić prostora i vremena koji nam je dan. A o onim drugima koji su mi sposobni ogaditi i najljepše mjesto na svijetu, neću uopće razmišljati.

Ma ni zdvajati.

Preko doline pružila se rijeka, nad rijekom se izdigla planina, iza planine sakrilo se brdo, a podno najvišeg vrha skućilo se selo zvano Veliki Kazan.
Smješteno na sjenovitoj padini, izloženo vjetrovima i mrazovima, zagledano u dubinu kontinenta, tek bi ga rijetki opisali poželjnim mjestom za življenje. Ni prostrano polje koje se pružilo ispod sela nije se moglo podičiti osobitom plodnošću. Osim krumpira, kržljavog grmlja i šiblja, tu ništa drugo nije moglo uspjevati, pa ga je narod još od davnina prozvao Jalovim poljem.
Ipak, surova priroda oblikovala je snažne i kršne ljude koji su prvi i trideset i prvi u mjesecu spajali ponajviše njemačkih penzijama, a duge zimske noći provodili prepričavajući junačke priče s bauštela i družeći se pored kotlova u kojima se pekli PATATKU - posebnu vrstu rakije od krumpira i ljekovitog bilja.



Živio je Veliki Kazan mirno i povučeno sve do prije nekoliko dana kad je nenadano došao na zadnje stranice novina, u rubrici "zanimljivosti".

Da se nešto neobično događa, postalo je vidljivo na dan prvog kruga predsjedničkih izbora. Od ukupno 356 upisanih u birački spisak, do 11 sati ih se na biralištu pojavilo svega dvoje.
Sa izborima u Velikom Kazanu općenito nikad nije bilo problema jer seljani plebiscitarno glasaju uvijek za jednu te istu stranku. I to zna se koju - onu jedinu pravu. Na posljednjim lokalnim izborima, jedina prava stranka dobila je čak 97 posto glasova birača. Ah, što ćete, opravdavali su se mještani, uvijek se nađe neka budala kojoj se tresu ruke pa na listiću zamrči pogrešan odgovor. Očito previše patatke za jedno jutro.

Možda bi ovoga puta podatak o slabom odazivu birača prošao nezapaženo da koordinator županijskog odbora jedine zna se koje prave stranke nije nešto prije podneva nazvao svog povjerenika zaduženog za Veliki Kazan. Začudo, dripac mu se nije javio. Nakon pet minuta pokušao je još jednom. Opet muk s druge strane. Potom je s tajnog telefona nazvao direktno na biračko mjesto i predstavio se alooo, ovdi Radio Oganj, direktno smo u eteru, možete li nam reć kolika je izlaznost?

Dva.
Šta dva? Nije valjda dva posto?
Ma niti to, glavom i brojem dva. Izašlo dvoje ljudi do sada.
Muket'issove, a di su?
Gospodine, nismo ovlašteni davati odgovore na takva pitanja.

Koordinator je promptno alarmirao interventne postrojbe za animiranje biračkog tijela. Osmorica stranačkih odličnika uputila su se kombijem daruvarskih registracija prema Velikom Kazanu. Znaju oni već dobro što ih čeka, od praga do praga nagovarati ljude da se urazume i izađu na izbore. Ma ljudi su uglavnom dragi i da ih se obrlatiti, obično se tako malo posjedne pa se pojede pa se popije, pa krene svakidašnja jadikovka, trebalo bi ovo trebalo bi ono, uglavnom nije to lak posao, nije...
Ipak, ovoga su puta bili svjesni da vremena za dokono ćaskanje neće imati napretek. Ostalo je svega nekoliko sati do zatvaranja birališta, a lijenih bitangi nikad više.

Čim su stigli u Veliki Kazan, strateški su se rasporedili po rajonima. Dvojica krenuše pod Crni Umac, trojica u Dolac, a preostali u Suhi bunar. Iznenađujuće brzo su shvatili što se događa. Kazanlije spavaju. Već je dva popodne, a oni još uvijek spavaju? Ne samo neodgovorna mladež, nego i pučanstvo u ozbiljnim godinama.
Vođa animatora hitno je nazvao županijskog povjerenika. S one strane veze, glas je siktao: Jes' ti pročita naputke iz središnjice? Svaki glas je važan. Oćeš da i ti i ja izgubimo položaj? Baci bombu, diži bandu, goni ih na birališta!



I dok su u Crnom Umcu i Dolcu uspjeli razbuditi nekoliko raščupanih glavica, oko Suhog bunara to im nikako nije uspjevalo. Sve pozaspalo!
Suhi bunar je najmnogoljudniji zaseok Velikog Kazana. Tu se još od pamtivjeka, pored križanja dvaju puteva, nalazio bunar žive izvorske vode. Upravo ovdje su okrepu nalazili i žeđ gasili ne samo mještani već i putnici. Ponajviše zaslugom njegovog veličanstva cara Franje Josipa, a na ponos mještana, davne je 1904. izgrađena kruna bunara sa isklesanim orlovima s jedne, a ukrštenim mačevima s druge strane.

Međutim, šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je nenarodna vlast provela melioraciju Jalovog polja, bunar je naglo presušio. Podzemni tokovi su se očito izmjenili i voda je otišla nekamo drugamo. Taj podatak su Kazanlije rado isticale kao dokaz ugroženosti u onom sistemu. Činjenicu da su po završetku melioracije isušili močvaru i dobili vodovod su začudo smetnuli s uma.
S vremenom su zaboravili i na svoj bunar. Eno ga i danas stoji nakrivljen zapušten i zaboravljen, u drači i kupini. Slavni bunar Franje Josipa postao je kanta za otpatke. Ostalo je samo živo ime čitavog predjela.
Približavalo se polako i vrijeme zatvaranja birališta a mještani ne samo da su nastavili snivati snom pravednika, nego su pozaspali i ovi što su ih trebali probuditi. Jedina prava stranka neočekivano je ostala kratka za par stotina glasova.
Jest da je stisla zima, jest da se nikome po ovakvom vremenu ne mili vani bez prijeke potrebe, ali ipak..

Istina, ljudi su se povremeno budili, ponešto bi čalabrcnuli, kokama bacili kukuruz, pijevcima pustili vodu i brzo se vraćali u krevet.
Oni rijetki koji su uspjevali ostati budni, poslali su vijest u svijet. Sutradan su u selo pristigla bolnička kola s ekipom iz zavoda za javno zdravstvo, dvije policijske patrole i tri terenca puna pripadnika Gorske službe spašavanja.
Liječnici su pregledali nekoliko ljudi, ustvrdili da nema znakova trovanja i da im se jednostavno omililo spavati. I po dvadesetak sati u komadu. Nitko nije uspio odgonetnuti zašto je Kazan utonuo u zimski san.



Trećeg dana se pojavila delegacija iz ministarstva okoliša, inspektor Draško Vodozemac i njegova desna ruka, vježbenica Sandra Sutlijaš. Nakon prvog pregleda terena, navukli su gumene čizme, posebna odijela i maske na lice. Izgledali su kao da dolaze s nekog drugog svijeta. Satima je Vodozemac vrludao po selu opremljen čudnovatim instrumentima, uzimao uzorke zraka i tla, vršio mjerenja i ispitivanja. Rijetki budni stanovnici krišom su pratili svaki njegov pokret, a primjetili su da se najčešće zadržava upravo kod presahlog bunara.
Škrt na riječima i bogat iskustvom, Vodozemac je tek pokretima očiju dao naslutiti svojoj stručnoj suradnici da se nalazi blizu rješenja. Samo je ona znala protumačiti njegove izraze lica i pritom je vrijedno zapisivala bilješke u notes.


Još se jedan pospani dan bližio svome kraju kad su zajedno krenuli prema zgradi mjesnog odbora u kojem je ustanovljen Stožer za budan Kazan. U zadimljenoj prostoriji gužvalo se dvadesetak ljudi, nekolicina domaćih, družba spašavatelja, pristojan broj novinara i hrpa onih koje je dovukla tek puka znatiželja.

Inspektor Vodozemac je mirnim glasom propćio da ima novosti i sve prisutne zamolio da ga na trenutak saslušaju.

Ovako stoje stvari. Ispod Jalovog polja nalaze se slojevi hermalita, rijetkog minerala koji barem za sada, nema posebnu vrijednost kao rudno blago. Sve što znamo o njemu jest da se gorenjem u kontroliranim i laboratorijskim uvjetima oslobađa plin hipnotin koji kod ljudi može izazvati umor i pospanost.
Prema mojim saznanjima, izgleda da je nepoznat netko ubacio vrući pepeo u suhi bunar. Usljed povišene temperature došlo je da zapaljenja hermalita koji sada lagano izgara pa hipnotin kao produkt gorenja izlazi na površinu. On je krivac zašto spava čitavo selo.

Što nam predlažete? - javio se pročelnik Gorske službe spašavanja.

Pa znate, netko bi se trebao spustiti dolje i ugasiti požar. Ali ne bilo tko, već netko zaista stručan i osposobljen za gašenje požara pod zemljom.

Ne triba se niko spušćat u suvi bunar - javio se i Branko Mudronja, neizostavni sudionik i samozvani svjedok svih značajnijih događaja u selu. Taj se jednom survao sa šljive, slomio nogu, izmunđao penziju i eno ga, postao je magistar seoskih nauka, sve zna i u sve se razumije. Triba nalit vodurine odozgara i stvar će bit riješena - dovršio je Branko misao do kraja.
Hm, nije tako jednostavno - odgovorio je Vodozemac. Tako možemo ugasiti samo dio neposredno ispod bunara, ali žarište se u ovih nekoliko dana moglo pomaknuti stotinama metara dalje.

Ma čekajte ljudi - oglasio se i Dobrivoj Šipka, predsjednik mjesnog odbora - zašto bi mi uopće gasili taj požar, pitam ja vas?
Nasta tajac.
Gospodine Munižaba, pardon, gospodine Vodozemac, ima li toga fermangana puno u našoj zemlji?
Hermalita.
E, na tog sam đavla mislija!
Pa znate, njegova pojava nije tako česta, više je sporadična. Zapravo, Jalovo polje je jedno od rijetkih nalazišta u svijetu.
Odlično! I to kažete kad gori, od toga se samo spava, jel?
Upravo tako!
A ima li štetnih posljedica po zdravlje?
Koliko za sada znamo - nema!
Eto! - pljesne rukama predsjednik mjesnog odbora
Svi ga začuđeno pogledaše.
Riješili smo problem - ispije bićerin patatke i pljucne na pod kao da je kod sebe doma.
Ma kako smo riješili problem? - upita netko iz mase

Znate li vi koliko ljudi na ovome svitu pati od nesanice? Noćima se privrću po postelji, stenju, pušu, broje ovce, piju pilule, gnjave bračnog druga, ali ništa ne pomaže. Zamislite, kolike bi šolde dali samo da se mogu pošteno naspavat. I sad pazi vamo, ako dođu u naš Kazan, dronjat će ka da su božeprosti zaklani.

Što želite reći gospodine presjedniče?

Pa kako šta želim reći? Od ovoga časa, sve snage bacamo na turizam. I to ne bilo kakav, nego spavališni turizam! Toga nigdi na svitu nema. Dolazit će ljudi odasvuda u naše selo samo kako bi se naspavali.

A jeste pametni gospodine predsjedniče!

Ih da pametan, još ti ne znaš koliko sam ja pametan. nego, ajmo mi odma na posal, dignit ćemo veliku tablu na ulazu u selo na kojoj će pisat Spa centar- Veliki Kazan.