Preko doline pružila se rijeka, nad rijekom se izdigla planina, iza planine sakrilo se brdo, a podno najvišeg vrha skućilo se selo zvano Veliki Kazan.
Smješteno na sjenovitoj padini, izloženo vjetrovima i mrazovima, zagledano u dubinu kontinenta, tek bi ga rijetki opisali poželjnim mjestom za življenje. Ni prostrano polje koje se pružilo ispod sela nije se moglo podičiti osobitom plodnošću. Osim krumpira, kržljavog grmlja i šiblja, tu ništa drugo nije moglo uspjevati, pa ga je narod još od davnina prozvao Jalovim poljem.
Ipak, surova priroda oblikovala je snažne i kršne ljude koji su prvi i trideset i prvi u mjesecu spajali ponajviše njemačkih penzijama, a duge zimske noći provodili prepričavajući junačke priče s bauštela i družeći se pored kotlova u kojima se pekli PATATKU - posebnu vrstu rakije od krumpira i ljekovitog bilja.



Živio je Veliki Kazan mirno i povučeno sve do prije nekoliko dana kad je nenadano došao na zadnje stranice novina, u rubrici "zanimljivosti".

Da se nešto neobično događa, postalo je vidljivo na dan prvog kruga predsjedničkih izbora. Od ukupno 356 upisanih u birački spisak, do 11 sati ih se na biralištu pojavilo svega dvoje.
Sa izborima u Velikom Kazanu općenito nikad nije bilo problema jer seljani plebiscitarno glasaju uvijek za jednu te istu stranku. I to zna se koju - onu jedinu pravu. Na posljednjim lokalnim izborima, jedina prava stranka dobila je čak 97 posto glasova birača. Ah, što ćete, opravdavali su se mještani, uvijek se nađe neka budala kojoj se tresu ruke pa na listiću zamrči pogrešan odgovor. Očito previše patatke za jedno jutro.

Možda bi ovoga puta podatak o slabom odazivu birača prošao nezapaženo da koordinator županijskog odbora jedine zna se koje prave stranke nije nešto prije podneva nazvao svog povjerenika zaduženog za Veliki Kazan. Začudo, dripac mu se nije javio. Nakon pet minuta pokušao je još jednom. Opet muk s druge strane. Potom je s tajnog telefona nazvao direktno na biračko mjesto i predstavio se alooo, ovdi Radio Oganj, direktno smo u eteru, možete li nam reć kolika je izlaznost?

Dva.
Šta dva? Nije valjda dva posto?
Ma niti to, glavom i brojem dva. Izašlo dvoje ljudi do sada.
Muket'issove, a di su?
Gospodine, nismo ovlašteni davati odgovore na takva pitanja.

Koordinator je promptno alarmirao interventne postrojbe za animiranje biračkog tijela. Osmorica stranačkih odličnika uputila su se kombijem daruvarskih registracija prema Velikom Kazanu. Znaju oni već dobro što ih čeka, od praga do praga nagovarati ljude da se urazume i izađu na izbore. Ma ljudi su uglavnom dragi i da ih se obrlatiti, obično se tako malo posjedne pa se pojede pa se popije, pa krene svakidašnja jadikovka, trebalo bi ovo trebalo bi ono, uglavnom nije to lak posao, nije...
Ipak, ovoga su puta bili svjesni da vremena za dokono ćaskanje neće imati napretek. Ostalo je svega nekoliko sati do zatvaranja birališta, a lijenih bitangi nikad više.

Čim su stigli u Veliki Kazan, strateški su se rasporedili po rajonima. Dvojica krenuše pod Crni Umac, trojica u Dolac, a preostali u Suhi bunar. Iznenađujuće brzo su shvatili što se događa. Kazanlije spavaju. Već je dva popodne, a oni još uvijek spavaju? Ne samo neodgovorna mladež, nego i pučanstvo u ozbiljnim godinama.
Vođa animatora hitno je nazvao županijskog povjerenika. S one strane veze, glas je siktao: Jes' ti pročita naputke iz središnjice? Svaki glas je važan. Oćeš da i ti i ja izgubimo položaj? Baci bombu, diži bandu, goni ih na birališta!



I dok su u Crnom Umcu i Dolcu uspjeli razbuditi nekoliko raščupanih glavica, oko Suhog bunara to im nikako nije uspjevalo. Sve pozaspalo!
Suhi bunar je najmnogoljudniji zaseok Velikog Kazana. Tu se još od pamtivjeka, pored križanja dvaju puteva, nalazio bunar žive izvorske vode. Upravo ovdje su okrepu nalazili i žeđ gasili ne samo mještani već i putnici. Ponajviše zaslugom njegovog veličanstva cara Franje Josipa, a na ponos mještana, davne je 1904. izgrađena kruna bunara sa isklesanim orlovima s jedne, a ukrštenim mačevima s druge strane.

Međutim, šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je nenarodna vlast provela melioraciju Jalovog polja, bunar je naglo presušio. Podzemni tokovi su se očito izmjenili i voda je otišla nekamo drugamo. Taj podatak su Kazanlije rado isticale kao dokaz ugroženosti u onom sistemu. Činjenicu da su po završetku melioracije isušili močvaru i dobili vodovod su začudo smetnuli s uma.
S vremenom su zaboravili i na svoj bunar. Eno ga i danas stoji nakrivljen zapušten i zaboravljen, u drači i kupini. Slavni bunar Franje Josipa postao je kanta za otpatke. Ostalo je samo živo ime čitavog predjela.
Približavalo se polako i vrijeme zatvaranja birališta a mještani ne samo da su nastavili snivati snom pravednika, nego su pozaspali i ovi što su ih trebali probuditi. Jedina prava stranka neočekivano je ostala kratka za par stotina glasova.
Jest da je stisla zima, jest da se nikome po ovakvom vremenu ne mili vani bez prijeke potrebe, ali ipak..

Istina, ljudi su se povremeno budili, ponešto bi čalabrcnuli, kokama bacili kukuruz, pijevcima pustili vodu i brzo se vraćali u krevet.
Oni rijetki koji su uspjevali ostati budni, poslali su vijest u svijet. Sutradan su u selo pristigla bolnička kola s ekipom iz zavoda za javno zdravstvo, dvije policijske patrole i tri terenca puna pripadnika Gorske službe spašavanja.
Liječnici su pregledali nekoliko ljudi, ustvrdili da nema znakova trovanja i da im se jednostavno omililo spavati. I po dvadesetak sati u komadu. Nitko nije uspio odgonetnuti zašto je Kazan utonuo u zimski san.



Trećeg dana se pojavila delegacija iz ministarstva okoliša, inspektor Draško Vodozemac i njegova desna ruka, vježbenica Sandra Sutlijaš. Nakon prvog pregleda terena, navukli su gumene čizme, posebna odijela i maske na lice. Izgledali su kao da dolaze s nekog drugog svijeta. Satima je Vodozemac vrludao po selu opremljen čudnovatim instrumentima, uzimao uzorke zraka i tla, vršio mjerenja i ispitivanja. Rijetki budni stanovnici krišom su pratili svaki njegov pokret, a primjetili su da se najčešće zadržava upravo kod presahlog bunara.
Škrt na riječima i bogat iskustvom, Vodozemac je tek pokretima očiju dao naslutiti svojoj stručnoj suradnici da se nalazi blizu rješenja. Samo je ona znala protumačiti njegove izraze lica i pritom je vrijedno zapisivala bilješke u notes.


Još se jedan pospani dan bližio svome kraju kad su zajedno krenuli prema zgradi mjesnog odbora u kojem je ustanovljen Stožer za budan Kazan. U zadimljenoj prostoriji gužvalo se dvadesetak ljudi, nekolicina domaćih, družba spašavatelja, pristojan broj novinara i hrpa onih koje je dovukla tek puka znatiželja.

Inspektor Vodozemac je mirnim glasom propćio da ima novosti i sve prisutne zamolio da ga na trenutak saslušaju.

Ovako stoje stvari. Ispod Jalovog polja nalaze se slojevi hermalita, rijetkog minerala koji barem za sada, nema posebnu vrijednost kao rudno blago. Sve što znamo o njemu jest da se gorenjem u kontroliranim i laboratorijskim uvjetima oslobađa plin hipnotin koji kod ljudi može izazvati umor i pospanost.
Prema mojim saznanjima, izgleda da je nepoznat netko ubacio vrući pepeo u suhi bunar. Usljed povišene temperature došlo je da zapaljenja hermalita koji sada lagano izgara pa hipnotin kao produkt gorenja izlazi na površinu. On je krivac zašto spava čitavo selo.

Što nam predlažete? - javio se pročelnik Gorske službe spašavanja.

Pa znate, netko bi se trebao spustiti dolje i ugasiti požar. Ali ne bilo tko, već netko zaista stručan i osposobljen za gašenje požara pod zemljom.

Ne triba se niko spušćat u suvi bunar - javio se i Branko Mudronja, neizostavni sudionik i samozvani svjedok svih značajnijih događaja u selu. Taj se jednom survao sa šljive, slomio nogu, izmunđao penziju i eno ga, postao je magistar seoskih nauka, sve zna i u sve se razumije. Triba nalit vodurine odozgara i stvar će bit riješena - dovršio je Branko misao do kraja.
Hm, nije tako jednostavno - odgovorio je Vodozemac. Tako možemo ugasiti samo dio neposredno ispod bunara, ali žarište se u ovih nekoliko dana moglo pomaknuti stotinama metara dalje.

Ma čekajte ljudi - oglasio se i Dobrivoj Šipka, predsjednik mjesnog odbora - zašto bi mi uopće gasili taj požar, pitam ja vas?
Nasta tajac.
Gospodine Munižaba, pardon, gospodine Vodozemac, ima li toga fermangana puno u našoj zemlji?
Hermalita.
E, na tog sam đavla mislija!
Pa znate, njegova pojava nije tako česta, više je sporadična. Zapravo, Jalovo polje je jedno od rijetkih nalazišta u svijetu.
Odlično! I to kažete kad gori, od toga se samo spava, jel?
Upravo tako!
A ima li štetnih posljedica po zdravlje?
Koliko za sada znamo - nema!
Eto! - pljesne rukama predsjednik mjesnog odbora
Svi ga začuđeno pogledaše.
Riješili smo problem - ispije bićerin patatke i pljucne na pod kao da je kod sebe doma.
Ma kako smo riješili problem? - upita netko iz mase

Znate li vi koliko ljudi na ovome svitu pati od nesanice? Noćima se privrću po postelji, stenju, pušu, broje ovce, piju pilule, gnjave bračnog druga, ali ništa ne pomaže. Zamislite, kolike bi šolde dali samo da se mogu pošteno naspavat. I sad pazi vamo, ako dođu u naš Kazan, dronjat će ka da su božeprosti zaklani.

Što želite reći gospodine presjedniče?

Pa kako šta želim reći? Od ovoga časa, sve snage bacamo na turizam. I to ne bilo kakav, nego spavališni turizam! Toga nigdi na svitu nema. Dolazit će ljudi odasvuda u naše selo samo kako bi se naspavali.

A jeste pametni gospodine predsjedniče!

Ih da pametan, još ti ne znaš koliko sam ja pametan. nego, ajmo mi odma na posal, dignit ćemo veliku tablu na ulazu u selo na kojoj će pisat Spa centar- Veliki Kazan.