Radnja filmova strave i užasa na svetošumski način obično se odvija u mračnim pustopoljinama, u pravilu oko ponoći za vrijeme punog mjeseca s obvezatnom grmljavinskom pozadinom, osobito ako glavni negativac kani koristiti hladno oružje. U blizini se naravno uvijek nađe i poneka dobrohotna plavuša koja se u bijegu pred pomahnitalim napadačem redovito spotakne o panj i ugane gležanj. Naravno nakon dosta peripetija i gungula, na kraju se uvijek sve dobro svrši.

Kad bi se nekim slučajem film takve tematike snimao kod nas, scenografija bi zasigurno izgledala posve drugačije. Da sam režiser ili producent, bez imalo dileme bih nejbrhud čijim ulicama lebdi jeza smjestio u jedno od naših uzmorskih vikendaških naselja, i to ne u ponoć već točno u podne, usred zimskog dana za vrijeme turističkog lovostaja.

Ne pretjerujem nimalo, strava je naprikladnija riječ kojom se može opisati atmosfera zimskih dana u takvim naseljima koja nisu ni sela ni gradovi, ma zapravo nisu čak ni naselja već hrpetine porazbacanih zgradurina koje jašu jedna drugoj na ramenima, zaklanjajući međusobno ne samo pogled i sunčevu svjetlost već otimaju kisik, dušik, praseodim i svu silu ostalih elemenata iz periodičnog sustava.

O da, jeza, kakav vas drugačiji osjećaj može prožeti dok pokušavate pronaći slobodan prolaz do mora preskačući zidove i bodljikave žice a nerijetko prođu i sati dok ne ugledate pristojno ljudsko stvorenje. Pustoš...
Između trokatnica koje nadobudni apartmandžije vole nazivati "vilama" bauljaju tek izgladnjele mačke koje se čudom čude kako li je tako brzo moglo nestati vrijeme obilja. Dok je nama period između dvije turističke sezone tek dobrodošao predah, njima za to vrijeme prođe čitav život.

Priznajem, hvata me nelagoda što pripadam generaciji koja je u samo nekoliko desetljeća uspjela počiniti takav zločin prema prostoru, jer drugačijim riječima i ne mogu nazvati način na koji smo upropastili neke od ponajljepših jadranskih uvala. A zamislite čuda, nitko nam drugi nije za to kriv nego mi sami!?

Iza svakog gipsanog stupića tih naselja vrišti ljudska pohlepa, najprije onih koji su prodavajući djedovinu za sitne gušte željeli liječiti vlastite frustracije uzrokovane neimaštinom do ovih današnjih "gazda" koji zamišljaju kako će iznajmljujući taj isti prostor za nekoliko ljetnih tjedana moći lagodno živjeti čitave godine.
Proći će još neko vrijeme dok klijentela kojoj je za sada "prvi red do mora" sasvim zadovoljavajući mamac za sedam dana soli i sunca ne otkrije neke nove, da prostite - destinacije, a mi ćemo se tada naći u čudu slično kao danas ove jadne mačke.

Jer kad mačke nemaju što jesti, onda će masovno trijebiti ptice u šipražju, a kad nestane ptica, bit će ajmenama mušica, a kad rojevi mušica lete svuda naokolo, onda nam se dogodi maslinarska katastrofa kao ove jeseni.

Možda malo karikiram, ali samo pinkicu, jer kad smo već kod pohlepe i sebičnosti, što reći za naše dične lokalne vladare koji ohrabruju "investitore" neka što više grade, jer što je više betona i laži, općinski proračun bit će nam deblji i draži. Od stavke komunalne naknade naravno.
Ma zapravo, ne znam zašto sam o ovome počeo pisati, jer samo otkrivam toplu vodu, no s druge strane kad stisne smrzajica, topla voda je i više nego dobrodošla.
Ovo je trebao biti slikopis o još jednom skrivenom zakutku zavičaja, ali eto nije, iz jednostavnog razloga, što me nešto ranije tog jutra, otprilike na rubu devetog sela, jedan domorodac počastio "toplom" dobrodošlicom.

Naime, pokušavajući odgonetnuti staze kojima su prolazili stari Rimljani na putu od Traguriuma prema Castel Tarioni, skrenuo sam s glavne ceste i nabasao u jedno slikovito mjestašce, u kojem sam, to sam se naknadno sjetio, jednom čak bio na vjenčanju (ne svojem, na sreću). No, s obzirom da je te davne noći mrak bio gust kao puding, detalja piromanske svetkovine se i ne sjećam baš najbolje. Što i nije neka šteta.



Ovoga sam se puta odlučio odkotrljati sve do kraja asfalta, parkirati na nekom prikladnom mjestu pa nastaviti pješice. Vozeći polako između dvaju stuporeda na koje su, o nebesa, puntinama pribili ni krivu ni dužnu neku nepoznatu, ali posve zgodnu gospođu, i pomno pazeći da ne upadnem u kakvu iznenadnu stupicu, stigao sam konačno do glibave lokve na kraju sela.
Uvukao sam se u obližnje proširenje nastojeći ostaviti dovoljno mjesta za prolaz jer se na nekoj ruzinavoj kapiji dvadesetak metara dalje ustobočio natpis NE PARKIRAJ.
Sudeći po oronulom izgledu, ta se trijumfalna kapija posljednji put otvarala kad je ovuda prošla vojska Murat paše Kefirovića.

Nabacio sam ruksak na leđa i foto aparat oko vrata već zamišljajući kako ću u čarobnu spravicu pospremiti mnogo lijepih suhozida, maslinika i vinograda.



A onda je iz jedne kuće izletio neki bijesni čovo. Iskolačivši očima, drobeći kamenje među zubima, psovao je, prijetio i vikao odakle mi pomisao da se ja tu parkiram kad tamo jasno piše NE PARKIRAJ.
Pogledavao sam u čudu taj nevješto zamazan natpis, pa sam triput provjerio kako sam se ja to parkirao i jesam li ga zaista blokirao i što sam više gledao, a njega slušao, sve mi je manje toga bilo jasno.
Pored mog auta, ostalo je prostora kao u priči, ne da bi tu mogao proći kombi, već i šleper s prikolicom. Poprijeko.

Ipak zaključivši da se s rogatim ne isplati bosti, ispričao sam mu se, zahvalio na srdačnom dočeku i obećao da nemam teritorijalnih ni bilo kakvih drugih pretenzija. No njemu sve to nije bilo dovoljno, nabreklih žila i blinkajući semaforom u očima, nastavljao je svoju tiradu. Što je najsmješnije, on uopće nema taj kombi koji tu navodno ne može proći zbog mene, ali tko zna, možda će ga jednog dana imati. A ja se naravno do tog lijepog dana neću ni pomaknuti s tog svetog mjesta. U svakom slučaju, moj najnoviji prijatelj je pokazao zavidnu sposobnost kako i sa oskudnim fondom riječi sastaviti preko nekoliko maštovitih rečenica.
On je bio branitelj parkirališnog mjesta, a ja mrski agresor s foto aparatom što je, to se nadaleko zna, izuzetno ubojito oružje.

Srećom, razišli smo se u miru. Jedva nekako bez pomoći UNPROFORA, ali opet kažem - uspjeli smo. Poslije mi je stalno padalo na pamet kako sam mu trebao reći ovo il' ono, ali opet razmišljam - čemu?
Upropastio mi je dan. Nije mi više bilo ni do rimskog puta ni do suhozida ni maslinika... I to selo koji mi je do prije par minuta bilo simpatično, sad sam gledao drugim očima.



Kad god negdje odem, bez obzira je li mjesto naseljeno ili nije, važan mi je taj ljudski "pečat". Neke gradove zavolim ne toliko zbog znamenitosti, već ponajviše zbog ljudi koji u njima žive. Zadar volim zbog Danijela, Lidije, Tanje i Jurice, Šibenik zbog Tine, Diane, Vedrana i Krešimira, Mostar zbog Ivana i Sanje, Dubrovnik zbog Đurđice, Pere i Mihe, Daruvar zbog Slavena, Zagreb zbog bezbroj dragih ljudi i kad god pomislim ne samo na ove, već mnoge još gradove, velike i male, meni pred oči dođu moji ljudi. Oni su moji gradovi, oni su moje rijeke, jezera i planine.
I kad god osjetim tu harmoniju, tada sam miran. Konačno, i sretan, što poznajem ljude koji imaju taj poseban "dodir", ljude koji znaju oplemeniti ovaj dijelić prostora i vremena koji nam je dan. A o onim drugima koji su mi sposobni ogaditi i najljepše mjesto na svijetu, neću uopće razmišljati.

Ma ni zdvajati.