Marketing
Strah od zatvorenog uma
Između vrha mog nosa i magarasto sivkastog zimskog dopodneva ispriječilo se pet milimetra stakla. U maniri vrsnog poentilista, kapljice kiše koje padaju i mora koje se podižu, iscrtavaju unikatnu sliku po prozoru. Slana-slana slatka-slana slatka-slatka. Slučajni uzorak. Sad, jednom i nikad više. Na kamenom muliću zbijaju se galebovi. Smjena straže, bez pompoznih koraka i ostalih kerefeka. Kiša romorom uspavljuje more, val navaljuje, žal žaluje. Vani je zima, ovdje je toplo. Zvonki zvuk kućarina dok kruži po dnu šalice kave. Miris tople čokolade. Šuškanje novina. Žamor nepoznatih ljudi poznatih lica. Muzika tiha, nenametljiva. Albatros, Fleetwood Mac.
Paše mi. Mogao bih se uskoro preseliti ovdje. Ionako sam "čovjek bez kafića". Udobni naslonjač, ugodna atmosfera i šankerica slatkog dupenceta. Estetika je u pitanju. Ništa više. Časna riječ. Ništa manje.
-Hoćete današnje?
-Ne, hvala, samo gledam naslove. Neću dugo.
Ipak, čim mi nadnaslov izmakne iz vidokruga pomislim na nas. Opet. Javiš mi se kao povratno posvojni refleks. Nemoj mi to raditi, molim te.
Gledam otok preko kanala. Nekad mi se činio daljim. Udaljenijim. I zaista je bio. Kažu da je tomu Afrika kriva. Zavlači se svojom pločom pod naše eurazijske temelje. Tektonika čini svoje. A mi bi kao gradili most do otoka. Novi. Eh, dok mi sagradimo most preko mora, sva kopna će se spojiti u jedno tijelo.
Općenito uzevši, mnogo toga s godinama uđe "u se". Vjerojatno zbog pranja na previsokim temperaturama. Centrifuge možda? Tko će ga znati...
Kad danas lutamo ulicama našeg djetinjstva, dvorištima bezbrižnih igara i gradovima u kojima smo odrastali, sve nam izgleda nekako umanjeno. Proporcionalno da, ali prozori, vrata, volti, balature, sve je sitnije nego u tim vremenima kad se svijet činio neizmjerno velikim.
No bilo bi dobro kad bi sve ostalo samo na tome. Koliko smo mi sami s vremenom postali manji? Ne u tjelesnom smislu već u duhovnom. Kolike su danas naše ambicije, očekivanja, nadanja u odnosu na one koje smo ih gajili prije deset, petnaest, dvadeset godina?
Koliko smo sada spremni riskirati i krenuti u nešto novo, nepoznato, u emocionalnom, profesionalnom i mnogom inom smislu? Prečesto se ponašamo poput lošeg nogometnog trenera koji u posljednjoj četvrtni utakmice povlači napadače iz igre, a ubacuje bekove i stopere.
Igramo ziheraški, čuvajući rezultat koji, priznat ćemo, i nije bogzna kako dobar, ali bi lako mogao biti i gori. O boljem se sve manje usuđujemo razmišljati. Zaboravljamo da je sve to samo igra.
Tko se jednom opeče, taj i na hladno puše - kaže ona narodna. Eh da, ima istine u tome, potkače nas tako neke godine prilično opečene, pa onda pušemo, mahnito pušemo, toliko snažno da ostajemo bez daha, a ne pada nam na pamet da silnim puhanjem samo raspirujemo vatru.
Konačno, koliko naš um biva zatvoreniji zbog tih opekotina koje se poput flastera zalijepe za tijelo? Oni koji kažu da s godinama postajemo pametniji, govore bezvezarije. Nismo ništa pametniji, samo smo iskusniji.
Nove ideje? Ma dajte molim vas, odmahnut ćemo rukom, kakve nove ideje, sve što vrijedi već je izmišljeno.
I tako dan za danom, postaje nam tijesno u vlastitoj glavi (a i u srcu) pa ta "tjesnost" stvara tjeskobu, tjeskoba stvara brige, brige stvaraju strah. Što će biti s mojim roditeljima, što će biti s mojom djecom? U konačnici, paralizirani strahom, zaboravljamo disati, zaboravljamo hodati, a kamo li letjeti. Kao Albatros.
O bože, kud me je odveo jedan otok koji mi se odlučio približiti...
Odlažem novine na stol. Osjetim kako mi nešto vibrira u džepu, Nije pejsmejker a bogme ni Tamagochi.
Pročitam poruku pa se nasmiješim. Stigla je jedna dobra vijest. Baš onakva kakva mi je trebala. Pet milimetara stakla više mi ne predstavlja barijeru.
Galebovi su poletjeli s kamenog mula.
I kiša je nestala.
Post je objavljen 20.01.2015. u 19:35 sati.