Marketing
Groznica ponedjeljkom ujutro
Ponirući duboko u nutrinu vlastitog bića (mo'š mislit dubine...), te raščlambirajući naoko nepovezane poveznice, prečice i stranputice na proste faktore, spoznao sam da me proganja fobija od miksera. Mikserofobija. (Ne morate guglati, upravo ste imali čast nazočiti praizvedbi novog pojma) Copyright by Brod u boci.
Mikserofobija dakle. Da ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi o svima dobro znanim kućanskim aparatima, nekad omiljenim poklonima za vjenčanja i useljenja, već o kamionima - mikserima, onim glomaznim čudovištima koji bauljaju cestama i prosipaju beton svuda unaokolo. Zaista se bojim tih mrguda. Čim ih primjetim, odmah bježim na drugu stranu ulice. Posebno je jezivo voziti se u koloni neposredno iza njih. Gledajući u njihovu glibavu guzicu, čak ih i ne doživljavam kao strojeve, nego robote mutante, nekakve križance tenka, drobilice i motokultivatora, koji vazda pate od loše probave a onaj njihov valjak koji se okreće li se okreće, zapravo je veliki želudac koji probavlja sve na što naiđe i onda to unutra krulji krulji dok se konačno ne ispovraća u nekom kašunu. Grozno...
I da, slutio sam kako će me ta mrcina kad - tad klepnuti onako pošteno preko kostiju, ali nisam očekivao da će me zateći ovako iznebuha, potpuno nespremnoga. Štoviše. čini mi se da bi puno bolje prošao da se na moje krhko tijelo sručila kompletna obrana Green Bay Packersa. To su vam oni leteći ormari, dimenzija dva i dvadeset puta metar i po, istina malo zarasli i kosmati, sa šezdeseticama na dresovima.
I u svom tom bunilu oko miksera, brojeva i reprize utakmice amerikan's futbola, počeo se pojavljivati i autobus broj 37, na relaciji Trogir-Split-Trogir-Split-Trogir-Split. Tetku mu njegovu, kolike sam sate i sate proveo u tom autobusu, mogao sam tri fakulteta završiti za to vrijeme. Ali odakle sad on? I kakva je ovo igra? Autobus zvan čežnja stalno mi je bježao iz vidokruga, najprije kod garaže na Brdima, zatim u Sućurcu pa u Kambelovcu, i kako god bi se zaustavljao na nekoj od stanica, stalno sam kasnio, istrčao bih van i spazio tridesetsedmicu u daljini kako odmiče i bježi, a ja ostajem tu i čekam slijedećega. A za nevolju, slijedeća se nikako ne pojavljuje nego uporno dolazi broj 38, onaj na relaciji Split-Kaštel Stari.
U nekim trenucima pojavila se čak i linija 39, Lora-Poljička-TTTS-Lora. Oooo majketi pa di ću sad na tu stranu? Ta prolazi blizu Lovrinca!?
Srećom, stetoskop spasa pružila mi je plavokosa nimfa, imena istog kao u one femme fatale iz Kiklopa. S jedinom razlikom što ovdje nije bilo Maestra, Melkiora, don Fernanda i čitave ekipe pijanaca i probisvijeta iz Dajdama. Samo tišina ordinacije i njezin glas - dišite duboko.
A ja ni sad još ne znam jesam li disao ili rzao, propinjao se na zadnje noge ili štogod drugo radio, samo pamtim da mi je ispred očiju zabljesnuo nekakav papirić sa slovima K i S.
Trenutak kasnije vidio sam sebe kako s tim komadićkom bijelog papira ulazim u tamni labirint kojemu se stalno pojavljuju novi i novi hodnici, sve uži i sve mračniji. I konačno na samom dnu labirinta odjednom se oko mene stvorilo dva trilijuna ljudi koji su se gužvali, gurali i podbadali laktovima nastojeći preskočiti red. Zanimljivo, međusobno su komunicirali na nekom nepoznatom jeziku, umjesto riječi, koristili su kašalj, pa bi tako umjesto dobar dan rekli - kh, kh, kh, a umjesto - tko je sad na redu - krrrrrh, arrrrgh, bljaaaaaaargghhhh!
Užas, totalni užas, mislim da ću se slijedeće zime ipak cijepiti protiv gripe.
Na vrijeme.
Post je objavljen 18.02.2015. u 11:30 sati.