Pregled posta

Izgubljeni u škatulici

Dovezlo mi Plavu pticu u dvor, tutnulo volan u ruke i kazalo - vozi nas! Di da vas vozim? U Zadar! Super, volem Zadar, a da prostite, koja nam je svrha putovanja, bizmis or pležer? I jedno i drugo.
Rođer, ubacio sam burek u ruksak, ruksak u portapak, portapak u prvu i krenuo. U autu, dama poker i ja kao joker. Bizmis je ozbiljan. Šifra dvadeset i tri. Tolika je naime veličina, hm kako da kažem - projekta. U metrima kvadratnim molit ću lijepo, ne u centimetrima, nemoj da mi se smiješ, ej ti tamo iz zadnje klupe, heeeej, kredom ću te gađat!

Daklem, uputili smo se prema Diadori s namjerom da premjerimo taj stančić od 23 kvadrata i osmislimo rješenje za preuređenje. Ponosna vlasnica ima sjajnu zamisao, arhitektica isto takvu samo malko drugačiju, a dvije vesele savjetnice pršte idejama kako u samo pet lakih koraka skromnu garsonjeru pretvoriti u carsku rezidenciju. Znate tako je moja teta u Parizu uredila stan, ima ga na Guuglu...

Tek smo negdje pred Šibenikom uspjeli uskladiti stavove o širini kreveta gdje je većinom glasova pobjedila solucija od peršone i po, oko Vodica se razvila živa rasprava glede položaja lavandina, od Draga do Biograda se potezalo za klizna ili obična vrata, da bi tek kod Bibinja uspjeli zauzeti zajednički stav da ćemo čitav slučaj prepustiti institucijama sustava. Neka i oni odrade svoj dio posla. Prevedeno - piši propalo.

Ipak, danas smo se pokazali daleko učinkovitijima od institucija sustava, zbog bizmisa smo došli, bizmis smo i obavili. Mudro smo podijelili uloge i zadatke, znalcima prepustili glavninu posla, dok smo nas troje pričuvnih danguba prve klase podigli bazni logor u susjednom kafiću. Čim smo se zaliječili glasnice čajem od jabuke s cimetom i nažnjopali se ukusnih kiflića punjenih črešnjovkama i pikantnim sirom, počeli smo razmišljati - kamo dalje?

Zapravo, to i jest bio glavni razlog dolaska u sjevernu metropolu Dalmacije, da nam guzica vidi puta. Minimalni udio Celzijusa u zraku nije nas dao obeshrabriti. Mi svoje kilometre danas moramo odraditi. Kako kamo i kuda - na meni je odluka. Uputio sam direktno pitanje djevojkama - za što ste spremne?

Štogod ti predložiš - trep, trep! - opet su prebacile ping-pong lopticu na moju stranu stola.
Jeste li za dolinu ili planinu? - bio sam rezolutan.
Mi bi nešto između.
Hm...

Zatim sam šetao, šetao kao profesor Baltazar, češkao zamišljenu bradicu, protrljao stvarnu ćupicu i dopokon se dosjetio - znam za jedno mjesto između.

Odlično - povikaše uglas gracije.
A di to?
Paaaa, morali bi se još malo vozit...
Koliko?
Jednu uru vrimena.
A je li misto dobro?
Najbolje!
Ajde reci reci...
Paaaa...
Šta paaaaaa?
Paaaaag!
Jeeeeee, idemo na Pag!

I zaista, dok si rekao triskaidekafobija, sasma smo se spontano, pače u hipu dovezli do otoka Paga, do grada Paga, pa još malo dalje do Šimuna, ponašli putokaz na kojem je pisalo Sveti Vid - 1h05min, i hrabro se uputili prema gore.



Uspon do najviše kote otoka Paga ostao mi je u lijepom sjećanju, a ima od toga, koliko... o zar je moguće, uskoro će šest godina!
O da, tada je bilo proljeće, i pljusak se tog dana stuštio na mjesečev otok, da bi tek kasno popodne družina oblaka krenula na put bez povratka i prepustila suncu da oboji nemir čudesnim bojama.
Danas pak nije proljeće, još je zima, i to baš zimska zima, ali isti su otok, mjesto i put.



Isti je i osjećaj kao i tada, koračajući kamenom pustinjom, krajolikom koji te ne može ostaviti ravnodušnim, prepuštaš se toj "divljini" da te primi i zarobi, prepuštaš se prostranstvu u kojemu postoji samo kamen, nebo i ništa više.



Gotovo da i ne povjeruješ da negdje može postojati uspon tako lagan i ugodan, a u isto vrijeme tako moćan i atraktivan. Iz mora kamena izdiže se pravilna kupola sa crkvicom na najvišem vrhu. Daljine i blizine ovdje postaju relativne, omjere i razmjere gotovo je nemoguće pojmiti, ostaje ti samo vlastiti korak kao podsjetnik da si opet tu, na tom čudesnom mjestu koje mami i opija.



Ono što je novo i izuzetno dojmljvo je kameni suhozid u obliku križa, izgrađen po uzoru na one znamenite kornatske posvećene tragično stradalim vatrogascima. Niti jedan kamen upotrebljen za gradnju nije slomljen i razmrvljen, svaki je dijelić suhozida "ubran" tu, u neposrednoj blizini i posložen na mjesto na kojem će stajati i trajati...



A nama je ostalo još svega stotinjak koraka do vrha. Premda sam znao što nas gore čeka, osjetio sam kako mi tijelom struji ono slatko uzbuđenje iščekivanja. Kao onaj trenutak prije no što zagrizeš bajaderu. Znao sam već da će me gore dočekati pogled od stotinu milja raširen u lepezi od tristo šezdeset stupnjeva, znao sam da ću se još jednom osjetiti malenim pred silnom barijerom Velebne planine ali u isto vrijeme duboko zahvalnim što mogu prepoznati, što mogu disati, što mogu upijati...







I nisam se prevario. Ma nisam ni mislio da ću se prevariti. Čak i više od vlastitog osjećaja zadovoljstva bilo mi je draže promatrati lica mojih prikašica. Premda je i sama ideja o dolasku ovdje prije nepuna dva sata u onom zadarskom kafiću zvučala pomalo šašavo i premda ih je Sveti Vid potezao, gurkao i štipkao (eh, ni sveci nisu više ko što su bili...) osmijesi na njihovim licima, govorili su više od tisuću riječi.



I konačno, kao da smo se pomno pripremali susret na vrhu, mi s jedne a ona s druge strane, pojavila se Bura, kraljica Jadrana, vrhovna vladarica kojoj se ne proturiječi. Shvatili smo poruku, poklonili se i krenuli prema podnožju. Po ovakvom danu, po ovakvim uvjetima, nismo se usudili tražiti ništa više. A zašto bi? I tako smo dobili sve.



Nešto kasnije, u jednom ugodnom kafiću na paškoj rivi, zaštićeni kao u toploj škatulici, slagali smo hrpice dojmova, gotovo istih onakvih od kakvih su napravljeni suhozidi tamo gore, u brdu. Vjetar je raznosio stolice od pletenog pruća kao ulični prodavač novina, dok su se na moru, na valovima zavjetrine, ljuljuškale grudice snijega. O da, čim smo malo bolje zagledali, shvatili smo da to i nisu grudice snijega već galebovi. Skitnice i lutalice, bez doma i centralnog grijanja.

A nama se valjalo vratiti na kopno. Preko onog mosta koji se često spominje u prometnim izvještajima. Ma mogli smo mi preko tog mosta već satima ranije, ali možda smo čak i nesvjesno htjeli izazvati sudbinu da nam ga zatvore ispred nosa pa da se snalazimo na otoku kako ne znamo i ne umijemo. Već čujem - Aloooo šefe, pišite mi dan godišnjega!
Ipak, nismo morali nazivati šefove. Lude i pijane bog čuva. A mi nismo bili pijani. Tajming nam je ispao savršen. Mada su bočni udari na mostu bili sve, samo ne ugodni. Čim smo prešli na "slobodni teritorij", parkirao sam Plavu pticu i još jednom, iz znatiželje bacio pogled na kanal između kopna i otoka.

Noć se hvatala za zemlju, a mjesec za nebo. Vjetar je urlao, more je ključalo, a Burosaur je pred mojim očima proletio ispod mosta.



A možda mi se ipak samo učinilo...



Post je objavljen 09.02.2015. u 21:55 sati.