Od malih nas nogu uče kako je vatra dobar sluga, ali zao gospodar.
Međutim, počesto je ta granica između sluge i gospodara, dobra i zla, vrlo tanka i nepredvidljiva.
Prije nešto više od mjesec dana, dva su požara u istoj noći poharala otok Čiovo, i to baš one dijelove otoka koji su do sada koliko-toliko ostali sačuvani od podivljale izgradnje.
Kako je sve točno izgledalo te noći, možete se uvjeriti iz prve ruke u postu našeg blogera zbunjenog romantičara.

Ostala su dva ogromna ožiljka na licu otoka i svaki put kad ih pogledam uhvati me tuga, sjeta i nemoć, pogotovo kad pomislim kako gotovo u jednom trenutku može nestati nešto što živi godinama, desetljećima...

Nestane kao da ga nikada nije ni bilo...





Borovi, čempresi, masline, smokve i rogači, danas nijemo stoje na crnom zgarištu. Ljetni maestrali više ne stvaraju muziku prolazeći kroz njihove krošnje, nema pjeva ptica, ne čuje se cvrčanje cvrčaka. Jeziva tišina...









Maslina je sveta biljka, jedna od rijetkih iz čijeg korijenja iznova poteče život nakon požara. No, i za to su potrebne godine i godine, a također i pomoć ljudskih ruku.



Iz ovih je plodova trebalo poteći plemenito maslinovo ulje...



Vatra je te noći tako lako preskakala protupožarne puteve.
Zanimljivo, ova suha trava neposredno uz rub puta, ostala je netaknuta...



Požar je bjesnio do same obale mora...





Opravdano se sumnja da su ovi požari izazvani namjerno, piroman je čekao svoju priliku, u noći u kojoj je puhala jaka bura, odlučio je ostvariti svoj bolesni naum...



Jednostavno, ne mogu shvatiti što se događa u njihovim glavama, jesu li takvi tipovi imalo svjesni kakvo zlo čine. Na koji način ih uopće kažnjavati, razumijem da je to bolest, ali...





Na koncu, ostale su samo suze jednog umrlog bora...



Protekle su dvije godine od kornatske tragedije.

O njoj je gotovo sve već napisano, izgovoreno, ali nismo dobili odgovor na jedno jedino pitanje, niti ćemo ga ikada dobiti - zašto!?

Eh... zašto, možda smo još uvijek premaleni ispod zvijezda da znamo odgovore na sva pitanja.

Vrijeme je da još jednom zastanemo, utihnemo, poklonimo se herojima s Kornata i očuvamo uspomenu na njih.

Sa Dinare potekla
bistra voda studena
pa se poljem razlila
CETINA...

Sjajna je stvar kad se s nekim ljudima nađeš na istim valnim duljinama, neovisno o tome radi li se o poslu ili zadovoljstvu pa u takvim situacijama vrlo brzo osjetite kako komunikacija među vama teče tako lagano i prirodno bez suvišnog razmišljanja i prenemaganja. Surađujući s malom, ali odabranom ekipom mladih i poletnih ljudi na jednom projektu, spontano se rodila ideja kako bi bilo dobro da ovo ljeto obilježimo nekim malo "ludastim" provodom. Netko je odmah predložio paintball, što je i zdušno prihvaćeno, ali u trenutku kad je gotovo sve već bilo dogovoreno, dogodile su se neke nepredviđene okonosti tako da smo ostali lišeni ratničkih igara. No, bez obzira na paintball, odmah sam im predložio: Ekipa, imam za vas nešto puno bolje - kanjoning!

- Kanj, kanu, šta... , kako si reka, je li to ono s veslima, kako se kaže... rafting...
- A ne, ne, ovo vam je avantura koju ćete pamtiti čitav život!

Naravno, kada uz pojam "kanjoning" koji je većini ljudi još uvijek prilično stran i nepoznat, dodate čarobnu riječ "konobing", raspoloženje se naglo mjenja iz nedoumice ka euforiji.

- To je to, idemo!

Iskreno, možda sam se u početku čak pomalo i pribojavao nekih neugodnih iznenađenja, stoga sam im onako "na kapaljku" dozirao informacije i upozorenja kako taj famozni kanjoning i nije baš pisofkejk, ali oni su čitavom "projektu" pristupili s velikom dozom ozbiljnosti, tako da su već unaprijed dobili barem približnu sliku onoga što ih očekuje. Kako se prbližavao dan "K", uzbuđenje i nestrpljenje raslo je po eksponencijalnoj krivulji. Uz podršku mojih planinara, okupili smo respektabilnu skupinu od šesnaest smjernih kanjonizatora, a prekrasan sunčan dan s plavim nebom i pogledima na zelenu Cetinu, dodatno nam je podigao razinu "nadrealina."

U agenciji JUT, u Podgrađu, dočekali su nas naši domaćini i vodiči Neno i Neno pa smo uz lagani marendin brzo uspostavili zajednički plan i program.
Odabir opreme za kanjoning u pravilu donosi obilje vike i smijeha, a uvlačenje u tijesna neoprenska odijela za poneke zna biti prilično traumatično iskustvo.
U svakom slučaju, elegancija je nešto što se mora poštovati pa smo se svi svojski trudili uskladiti stajling kao i odabir boja pojaseva i zaštitnih kaciga.

Nakon dvadesetak minuta vožnje osebujnim kombijima u kojima smo se nauživali rumunjske etno-pleh muzike, konačno smo stigli na sam rub kanjona i jedva dočekali početak velike avanture.

Dakle, da ukratko ponovimo lekciju broj jedan - što je to kanjoning?

Morate plivajući, hodajući, posrćući, padajući, daveći se, penjući se, spuštajući, uglavnom - kako god znate i umijete - savladati nekoliko "najdivljijih" kilometara kanjona, u našem slučaju - rijeke Cetine.

Pojednostavljeno rečeno - kad se jednom spustite u kanjon - povratka više nema!



Možda će ovo sve nekome izgledati kao besmislena ludorija i avanturizam bez pokrića, ali u jedno sam siguran - takvo sjedinjenje s prirodom rijetko gdje možete doživjeti. Jednostavno, u trenutku kad vas tok rijeke ponese kao na nekom ogromnom toboganu, zaboravljate na sve ostalo. Ništa više nije važno, ni o čemu ne razmišljate, ostajete samo vi, vaši prijatelji, kanjon i rijeka, ostaju vam elementarni instinkti, već pomalo zakržljale i zaboravljene vještine i osjećaji koje morate probuditi u posve novim okolnostima, čudesnom mikro-svijetu u kojemu više ni sami niste svjesni kako ste se našli.



Unatoč tome što i te kako osjećate kako je u samom kanjonu vlažno, sklisko i prilično opasno, osmijeh vam ne prestaje silaziti s lica, jednostavno kričite od zadovoljstva i prepuštate se osjećajima kao nekada kad ste bili dijete.





Nosi nas moćna rijeka a mi se brzo moramo prilagoditi toku njezinih brzaka i slapova.



Uh, stani malo, ovo je bilo totalno ludo...



Kratki odmori sasvim su dovoljni da malo predahnemo, a onda u istom stilu šibamo naprijed.





Naša skandi-ljepotica Maja, čak se i u ovakvim uvjetima ističe ljupkošću i gracioznošću....



Nakon samo malo planinarenja, stigli smo iznad Velike Gubavice.



Zastrašujuća je snaga vode koja se obrušava u veliki slap visok gotovo 40 metara. Pogrešan korak na ovom mjestu može biti fatalan, stoga pojačana doza opreza nikada nije na odmet.



Ulazimo u dugački tunel kojim zaobilazimo veliki slap. Za one koji imaju klaustrofobiju - nimalo jednostavan zadatak.



Nakon izlaska iz tunela i spuštanja niz strmu padinu, opet se vraćamo do Velike Gubavice, ovog puta s donje strane i sada nešto lakše možemo uživati u jedinstvenoj ljepoti.



Iako iz ove perspektive djeluje gotovo nemoguće, uspjeli smo doplivati i doslovce ući ispod samog slapa. Dok voda oko tebe huči, ni sam ne vjeruješ gdje se točno nalaziš.

Kupanje i skakanje u jezerce ispod najvećeg slapa na Cetini, poseban je osjećaj...



Nakon prolaska najvećeg slapa već smo postali pravi majstori.





Eh, sad nas čeka svladavanje i Male Gubavice...



Kao i kod njezine velike sestre, najprije je potrebno malo pentranja, ali u ovom slučaju nema tunela već se odjednom nađete na vrhu okomite litice.
Naši vodiči znalački vade alpinističku opremu, pripremaju užad, umiruju one koji nisu baš oduševljeni ovim izazovima.

Spuštanje niz 13-metarsku stijenu za mnoge je značio svojevrsni obred inicijacije...





Nakon Male Gubavice, rijeka ulazi u mirniji dio, nema više brzaka pa sada samo lagano plivamo, bolje reći - plutamo nošeni strujom. Iako smo u kanjonu proveli gotovo četiri sata, vrijeme nam je prošlo kao u trenu, gotovo da smo svi poželjeli vratiti se na početak.

Svi smo pobjednici!



Ekipa mi je bila sjajna, vrhunska, savršena, bolja od svih mojih očekivanja!



Hvala Cetini što nas je pustila u svoje okrilje i što je bila blaga prema nama.

Nakon uspješnog kanjoninga tek dolazi ono pravo - konobing. Da se razumijemo, mnogi su mi i prošlog puta komentirali, da bi li oni mogli nekako preskočiti ovaj prvi dio pa direktno doći na konobing.

E gospodo draga - ne može!

U stvari, nitko vama ne brani da dođete u ovu istu konobu i kušate sve najbolje delicije domaće kuhinje ali oprostite - to nije konobing, to vam je najobičnija žderačina i lokačina. Konobing je ipak nešto mnogo više!
Nakon trijumfalnog prolaska kanjonom i nešto kasnije vatrometa užitaka za sva osjetila, srce vam je puno, duša vam titra ko harfa, tijelo vam prožima slatki umor, a vama je na pameti samo jedna jedina stvar - ovo sve moramo ponoviti!

Na koncu svega, (po)noćno kupanje u Dućama pod sjajnim Jupiterom, došlo je kao šlag na tortu jednog savršenog dana.

Svaka čast svim našim prijateljima, drugovima i uvaženoj gospodi kao i članovima uže ili pak šire rodbine i tazbine, dragi ste nam vrlo, nije da niste, ali ove smo se nedjelje odlučili na more otići u solo verziji, preciznije rečeno – na parove razbroj's komada jedan-dva, tko se nije skrio magarac je bio!
Dakle, ovo je bilo kratko ali slatko, romantično krstarenje širom svekolikog srednjodalmatinskog akvatorija. Već je kod punte škvera bilo sveudilj razvidno kako će današnje bordižavanje kroz bure i oluje maestralnog karaktera biti više nego uzbudljivo i nadasve sadržajno, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da je bio-meteorološka prognoza obećavala obilne količine ljeta, mora i sunca.

Po obilasku punte Čiova dočekali su nas nesvakidašnji prizori prepuni zunzavih vodenih skutera, pedalina, sandolina i mandolina, vrištećih gliserčina nakrcanih wannabe selebovima iza kojih je ostajao masnobrazdni trag gela, briljantina i raznoraznih pomada sumnjivog karaktera.



Nakon takvih forenzičarskih tragova, nije bilo više nikakve sumnje – Talijani su izvršili invaziju preko mora Adrianskoga!



Da se razumijemo, u gavrilo-principu nemam apasolutno ništa protiv modno osviještenih špagetara, ali isto tako priznajem kako su me iznenadili svojom brojnošću po moru sinjemu, pogotovo ako se uzme u obzir da na samoj užarenoj obali, barem ovih dana, parlanje nije bilo odveć primjetno, a kamo li dominantno među meketanjem okoš-bokoš naglasaka stanovnika „nove Europe“.

Malo prije Pijavice i Galere, primjetio sam kako mi s live bande kurs siječe kus feribota. Iako su pomorska pravila o izbjegavanju sudara bila na mojoj strani, ispravno sam procijenio kako se s rogatima ne valja bost, pa sam ga lipo, samo ovoga puta odlučio propustiti.



Kompanija Blue Line ima u svom posjedu dva broda, jedan se zove Split 1700 a ovaj drugi, nešto veći – Ancona, i upravo ta dva broda održavaju trajektnu liniju na relaciji, zamislite čuda, Split-Ancona.



Iako se guzonje u ovoj kompaniji nisu istaknuli pretjeranom maštovitošću u pogledu izbora imena svojih brodova, to je s druge strane posve logično, jer čim stignete u splitsku luku, odmah će i ćoravome biti savršeno jasno da brod Ancona plovi upravo prema Anconi.
Nije to tako komplicirano kao sa Jadrolinijinim škovacerama s kojima vlada totalna zbrka i metež. Šoltanka plovi za Drvenik, Lošinjanka za Sućuraj, Krčanka za Kakan, a Pelješčanka za Babinu Guzicu. I sad ti budi pametan na koju ćeš se ukrcat!?



Nakon Talijana, evo nam i Turčina!
Posljednjih nekoliko sezona, Jadranskim morem zavladali su turski gulleti, drveni jedrenjaci koji su na početku dočekani s podsmijehom jer kao nisu neka kvaliteta, ali iskreno - koncepcija im je puno bolja nego kod naših upropaštenih trabakula i bracera, koji su se pretvorili u ploveće autobuse



Ovo nije Barbara već samo - Barba.
Barbara sigurno nije plovila ovako nakošena...



U laguni Krknjaša, usidreno milijun brodova.
Gužva totalna!
Gospe moja ludoga li svita!
Imaju lipe brodove s kojima mogu di oće, mogu isplovit na debela mora i oceane, pronać usamljene škoje na kojima će bit potpuni gospodari, a oni se stiskaju u ovoj laguni ka srdele. Iz protesta ih n uopće nisam tija slikavat!

Meni su puno draži ovakvi motivi...



Piše na krmi - "Anina brodica"...



Uglavnom, svoje sam sidro bacija u jednoj uvalici za koju niko ne zna di je. Nije obilježena na kartama, Google Earth je ne raspoznaje, može se otkrit jedino slučajno.
Morska đita ni u kom slučaju nije prava ako nisu uključene prigodne gastro-akrobacije.
Kako je brzo došlo vrime od obida, izvadija sam plinsko kuvalo, teče, lonce, sve šta triba i bacija se na posal. Današnji specijalitet je manistra u pikantnom umaku od morskog kamenja!

Spravljanje toća proteklo je u najboljemu redu, doša red na manistru, daj manistru, di je, eno je u crvenu boršu, nije, daj pogledaj u zelenu, nije, bit će sigurno u frižideru, nije ni tamo, benti a di je?
Priokrići, isprivrći sve moguće borše, ruksake, nema manistre! Ostavili smo je doma!
A toć mi je već gotov!?
Šta ćemo sad?
Ajmo u Maslinicu!
Oli nije bliži Drvenik?
Ma je bliži, ali ne virujem da će u Drveniku u nedilju radit butiga.
A na Ploču?
Ajmo ća vidit!
Za dvadesetak minuti, možda po ure, eto nas na Ploču ili kako vam na kartama piše – Drvenik Mali.



Ni tamo ne radi butiga, otvara se tek u četiri ure.
N'te robijo, nema ništa danas od pašta-šute!
Dok se sav nezadovoljan vraćam prema brodu, iznenada mi iza jednoga kantuna bane Špiro Rus.

Špiro Rus, sezonski stanovnik Ploče, VKV tokar, zaposlen u gradskom vodovodu, meštar sa sto jednom vrlinom i samo jednom manom. Kojom – hm, nemam ovlasti o tome javno govorit. Nadimak mu je Rus jer je oduvik ima crvenu facu, crveniju od ruske zastave. Pardon – sovjetske zastave.
U svakom slučaju, Rus mi je naletija ka naručen, nisam čeka ni sekunde, odma sam ga zapita; imaš li malo manistre?

Koliko ti triba?
Ma samo dvi šake.

Odma skoči Rus priko zidića: "Ženoooo, imaš li čoviku dat malo manistret'ne?"
A šta će mu?
Za gospu blaženu, bome za skuvat , ne triba mu za ješku!

Nije bilo lako dobit te dvi šake makaruni, ma ne, nisu ljudi škrti božesačuvaj, nego žena odma navalila, ma ostanite kod nas, evo nam je ostalo malo lokardi i tako ćemo ih bacit, jeste za bevandu, aj barem kafu popijte, ma fala vam lipa ka da i jesmo, drugi put, evo obećajemo, drugi put posebno dolazimo do vas, samo da vam se odužimo za uslugu.
Važi!

Ko će sad objašnjavat da mi je svaka spiza pa i ona najbezveznija, na brodu pet puta slađa.
Uglavnom, da ne razvlačim priču, ručak je malo kasnija, ali već po tradiciji, to nije bila obična manistra, to je bila prava fešta o' manistre.
Ostatak popodneva i večeri ostao mi je u prilično nejasnom sjećanju, (sic!) ali s obzirom da je strpljenje mojih čitatelja i tako već na rubu, nema smisla inzistirati na svim detaljima ovog nadasve romantičnog krstarenja.

Popodnevni maeštral, u sami je sumrak skrenija na tramuntanu, a nešto kasnije i na noćni burin, idealno da rasfriška ovu užarenu ariju i da se konačno u udobnosti vlastite postelje pošteno odmorimo od ovog morskog odmora!

Kada ti naiđu oni dani nekakvi svakakvi nikakvi, dani u kojima te bez nekog posebnog razloga prožimaju osjećaji nemoći, melanholije, samoće, straha, brige i neizvjesnosti, kada navučeš na sebe masku mrguda i kada ti se čini kako baš ništa nema smisla – možda je to samo znak da malo zastaneš, osvrneš se oko sebe, sagledaš taj svoj svijet iz neke druge perspektive, nabaciš na lice neki novi osmijeh, ustaneš i kreneš dalje...



Stvari najčešće nisu onakve kakvima nam se na prvi pogled čine...

Ponekad i čitavo sunce može stati u jednu jedinu kap...

Već treću godinu zaredom, u gradu Omišu održava se rekonstrukcija povijesne pomorske bitke koja se dogodila u vodama Bračkog kanala, pred samim ušćem Cetine, u davnom 13. stoljeću, u kojoj su se sukobili, u to vrijeme moćni mletački brodovi, dok im se s druge strane odupirala šačica hrabrih omiških gusara «naoružana» malim okretnim čamcima koji su se nazivali sagitama.

Neki bistri ljudi u Omišu su očito izvrsno zbrojili dva i dva pa tako odlučili u svom gradu prirediti nesvakidašnju atrakciju, predstavu na otvorenom u kojoj aktivno sudjeluju stotine ljudi u glavnim i manje glavnim ulogama, u svakom slučaju – stvorili su događaj koji već polako postaje tradicionalan i okuplja iz godine u godinu na tisuće i tisuće gledatelja.



Velika fešta započela je svečanim mimohodom kroz omiške ulice, užarenu atmosferu dodatno su zagrijavali ratnički poklici smjernih gusara, a dodatni kolorit donijeli su dubrovački Trombunjeri, kliški Uskoci i blatska Kumpanjija.











Zajedno s njima, rijeka je ljudi krenula prema omiškome portu u kojoj smo svi zajedno nestrpljivo iščekivali veliki i odlučni boj.



Ulogu glavnog komentatora sa bine preuzeo je Darko Janeš, u nadahnutom nastupu precizno je navodio sve minuciozne detalje same bitke, a brojni njegovi usputni komentari razgalili su publiku i izazivali salve smijeha.

Pod okriljem mraka, mrski je neprijatelj pokušao uhvatiti na spavanju omiške gusare, ali nisu mogli ni pretpostaviti kako hrabri stanovnici grada gdje Cetina ljubi more, imaju izvrsno organiziranu zaštitarsko-stražarsku službu.







Čim su primjetili mletačke jedrenjake, objavili su opću opasnost, i za tren oka, omiške sagite bile su prepune hrabrih ratnika koji su krenuli u odlučnu obranu svoga grada.



Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti omiških gusara, moćni mletački jedrenjaci naoružani teškim topništvom odnijeli su prevagu u prvom dijelu bitke, brze sagite nisu nikako uspjevale prići dovoljno blizu pa su zapovjednici naredili strateško povlačenje.



Pohlepni zavojevači, sigurno su već pomislili kako je glavnina posla za njih uspješno odrađena, ostalo im je još samo da se iskrcaju na obalu, opljačkaju grad, a zarobljenike odvuku kao galijote na svoje brodove.



No, očito su se grdno preračunali, jer je povlačenje omiških gusara bio samo privremeni potez, s najvećim brodom prišuljali su se iza leđa moćnom neprijatelju i u odlučnom napadu ne samo obranili svoj grad, već i zauzeli sve brodove mletačke flote.

U dimu i ognju vodio se ljuti boj...





Pobjeda hrabrih branitelja, naišla je na veliko odobravanje publike...



Nakon iscrpljujuće bitke, svi sudionici ovog masovnog spektakla i te kako su zaslužili okrijepu duha i tijela.

Uz poljički soparnik, crni rižot, ribu s gradela i dobro domaće vino, polako smo dolazili k sebi jer toliku količinu uzbuđenja nismo mogli ni pretpostaviti...

Prekrasno je bilo sinoć u Omišu.
Jedna zaista sjajna ideja naišla je na plodno tlo kako kod samih Omišana tako i njihovih gostiju. Štoviše, ovo je idealna prilika da se u slijedećim godinama krene još i dalje.
Ako smijem dodati svoj prijedlog, mislim da je ovakav spektakl izvrstan motiv da se krene u rekonstrukciju izvornih brodova koji su sudjelovali u ovakvim bitkama. Zašto se ne bi po uzoru na neretvansku lađu i komišku falkušu i ovdje napravio značajni korak naprijed u očuvanju i obnovi naše pomorske baštine?
Prepreke su i tako samo u našim glavama.
U svakom slučaju, za sve sudionike ove predivne omiške noći - palac gore!
Svaka vam čast ljudi!

Već duži niz godina, a pogotovo za vrijeme trajanja turističke sezone, primjećujem kako se vrlo često mogu čuti prilično uvredljive, rekao bih - čak i rasistički obojene izjave naših vrlih turističkih djelatnika kao i onih koji tek misle da će to postati, u kojima redovito lamentiraju o takozvanim - kvalitetnim gostima. Tako nerijetko možemo čuti kako su u lokalnoj turističkoj zajednici toj i toj, zadovoljni brojem ali ne i strukturom gostiju jer njihovi posjetitelji, zamislite drame, jako malo troše!

Naravno - ako ti očito prezira vrijedni turisti jako malo troše, automatski im se na čelo priljepi etiketa "lošeg" gosta. Nije čak teško ni predvidjeti slijedeći korak - marš iz naše destinacije ti jedan ubogi, jadni, nikakvi, nekvalitetni gostu!
To što im mi kao domaćini za te "jadne" novce, prečesto znamo nuditi kojekakve nazovi apartmane s krevetima koji bezobrazno škripe, čajnim kuhinjama u raspadu od vlage i sanitarnim čvorovima koji se nalaze po dvorištima i vrtovima oko "turističkih" objekata, to već nije toliko zabrinjavajuće.
Barem za nas.

U vremenima i društvima kada njegovo veličanstvo novac postaje etalon za sve i sva, ovakve izjave i razmišljanja prolaze gotovo bez ikakve reakcije, nitko se ne buni i očito da smo tako šutke prihvatili jedan modalitet razmišljanja kako je čovjek vrijedan onoliko koliko mu je dubok džep.

Sve ostalo je nevažno, u potrazi za kvalitetnim gostom, prihvatit ćemo i razbojnika, razvratnika, protuhu, nekulturnog i bahatog divljaka kojemu ćemo u dijeliću sekunde oprostiti sve te sitne nepodopštine ako se pokaže široke ruke i dobre platežne moći, ako troši šakom i kapom, dijeli obilate napojnice i tako sve kako to već ide.
Platežna moć - ah kako to gordo zvuči!

N'da, ovo vrijeme očito nije skrojeno za ovakvog idealistu bez pokrića i romantičnu budalu kao što sam ja, jer još uvijek slijepo vjerujem kako je svaki čovjek dobre volje dobrodošao gost, bez obzira na debljinu njegovog novčanika.

Dobro, priznajem da i sada reagiram na ovu temu vjerojatno iz razloga što i sam sebe prepoznajem u ovoj kategoriji "loših" gostiju jer kad god negdje odem, ne posjećujem kockarnice i atraktivne noćne klubove, u restoranima ne naručujem kavijar, jastoga i šampanjce, konobarima ne ostavljam pedeset kuna napojnice, uglavnom to koliko sam ja loš gost, to je užas jedan, sramota da me bude, eto baš!

Za razliku od šljokičastih sadržaja obasjanih šarenim reflektorima i dum-dum zvukovima, ja ću vjerojatnije posjetiti najstariji dio nekog grada ili mjesta, osluhnuti autentični život, nastojati upoznati ponekog "domoroca" a ono što najviše volim - u dugim šetnjama oko "destinacija" otkriti pokoji skriveni biser, tajnovitu luku mira u kojoj se još uvijek najbolje može osjetiti pravi duh tog podneblja.





Tako i na mojoj Silbi, za koju još uvijek ne mogu točno odrediti u kojoj sam mjeri domaćin, a u kolikoj gost, postoji jedno mjesto na koje rado odlazim i nalazim zadovoljstvo u dodiru s iskonskim elementima - morem, suncem, zvucima valova koji se razbijaju o stijenje, šumu vjetra kroz krošnje stabala, nepatvorenom ljepotom.







Vele stene - tako se zove ta moja oaza, u biti - radi se o jednoj plažici koja se nalazi u podnožju stmih litica koji se izdižu okomito iznad mora, moglo bi se čak reći da je ovo "najdivljiji" predio pitomog otoka. Do Velih stena potrebno je propješačiti dobrih pola sata, možda četrdesetak minuta od "centra" otoka, do nje vode uske šumske stazice bez putokaza, tako da na ovom mjestu u pravilu nema gužve, a ljudi koji su stigli do te udaljene plaže gotovo uvijek su tihi, diskretni tako da u takvom ozračju svatko može pronaći svoj komadić mira. Na ovakvim mjestima, boje su uvijek izraženije, mirisi opojniji, dok vam tijelo upija toplinu užarenih oblutaka, tek se nehajno osvrnete na brodove u prolazu...





Naravno, već pretpostavljate, na Velim stenama nema kafića iz kojih će vas žamor koka prevrtaljki dovoditi u očaj, a vibracije subwoofera tjerati na ritualno bacanje s visokih litica, nema poker-aparata i ostalih "srećolikih" sadržaja koji bi vam omogućili da steknete status "kvalitetnih" gostiju. Na Velim stenama, očito su sve sami luzeri koji imaju neke drugačije kriterije uživanja.

U smiraj dana, kad valovi utihnu a crni vranci na stijenama zauzmu svoje položaje, vraćate se u natrag u "civilizaciju" puni mora, sunca i soli pa vam nakon tako provedenog dana, čaša hladne malvazije uz jednostavnu večeru ispuni nepce bolje nego hektolitri Dom Perignona.
Sve je tako jednostavno.
Samo treba znati...

Dobro, znam...
Sve znam.
Nema me.
U stvari - ima me, ali kao da me nema...

Ma ne, nije fjaka u pitanju. Fjaka obično traje samo jedno jutro ili popodne, kako kad. Obično se pojavi zbog nepovoljne bio-meteorološke situacije, emocionalno-socijalnih posrnuća, pada tlaka zraka ili već nekog drugog, da prostite - čimbenika, ali najčešće je razlog vrlo prozaičan, zbog čaše-dvi-tri bevande više.
Ovo "moje", ipak me drži nešto duže.

Jednostavno - moram malo posložiti svoje misli.
Priznajem, ponekad su previše rastrčane i razigrane, što naravno nije loše, ali...
Vremena mi treba.
Vremena za zrenje (o blože kako blesava riječ - zrenje...)
Zrijanje (hm... još gore)

Zriobu!
Ili diobu.
Diobu za dvojbu...
Trojbu čak!

Mnoge stvari bića ili pojave, zahtjevaju vremena da sazriju.
Tako to obično ide.
Ne može se u samo nekoliko sati pripremiti dobra pašticada.

Meso treba špikovat pancetom i vlaškim lukom, potopit u dobru kvasinu, neka se toča...
Tako se i moje rečenice "točaju" i čekaju bolja vremena.



Jer, kamo god da krenem u posljednje vrijeme, nailazim na zidove.
Visoke, široke, masivne zidove.
Taj me osjećaj stalno prati.
Zid tamo - zid ovdje, zid lijevo - zid desno.
Stoje ponosno kano klisurine i ne mrdaju.
Smiju mi se.
Prkose.
Prijete.
Ne'š majci priko mene...



Kažu neki mudri ljudi - zidovi postoje s razlogom.
Dobro.
Prihvatit ću to.
Zidovi nas ponekad štite, pružaju osjećaj (lažne) sigurnosti, ali ipak najčešće predstavljaju prepreku do našeg cilja.
Ako uopće znamo što je naš cilj...

Da, zidovi postoje s razlogom.
Ali što sad?
Glavom kroz zid - hm, to baš i nije preporučljivo.
Šteta zida...

Zidove je lakše preskakati nego li ih rušiti. Zaobići ih - još i bolje!
Da, ali...
U slučaju da uspijemo preskočiti zid, napravili smo sjajnu stvar, ali time smo pomogli samo sebi.
Dobro, i to je nešto.
Ako ga uspijemo srušiti - pomogli smo mnogima drugima.
Samo za to netko treba žrtvovati glavu.
U figurativnom smislu, dakako...

Bit ću ja dobro.
Nema frke.
Sigurno ću bit dobro...

Dođi...

primakni se bliže
lutko moja
Da te još jednom zagrlim
čvrsto
i ljubim
nježno, tiho, polagano...

Kao u onoj pjesmi
simfoniji
savršenoj melodiji
jedne ljubavi





Okrećeš mi mazno svoja leđa
kao ne želiš me
a nudiš mi lukavo
svoj vrat
kosu
raspletu
po ramenima
toplim
od soli
i sunca



Nudiš mi narančin sok na svojim grudima
okus mora među tvojim bedrima
zavodnice
lažljivice

I skrećeš svoj pogled
kao nije ti stalo
Taj zagonetni pogled
žene
mačke





ljubavnice...



U ovo ljeto
dvije i deveto
pod ludim suncem nad Jadranskim morem
toplim
mekim
podatnim









Znaš
ponekad me vrijeđa ta tvoja mladost
drskost
i oholost



Jer ja...
umoran
star
kao rasušeni brod
polako već zatvaram svoj krug



Zaključavam svoj život
nedovršen
nesavršen

"

Sjećaš se...

Adagio u G molu
Tomaso Albinoni



Čarobne note letjele su do krova katedrale
a ti si me gledala i
smiješila se
I bila si tako lijepa
najljepša na svijetu

A ja sam te mislima ljubio
nježno, tiho, polagano

Upijenim zvucima u drvo violine
ostavljene
same
svirao
adagio za tebe
samo za tebe



U ovo ljeto
ludo
toplo
strasno
prokleto
i sveto

dvije i deveto

Neobično je bilo to ljeto, s jasnom granicom po sredini, kao da je netko uzeo lubenicu i razrezao je na dva dijela, polovicu iznio na stol, a drugu sakrio u frižider i tamo je zaboravio. Nakon žestokih vrućina i dugotrajne suše, s prvom se kišom u kolovozu nanizali tmurni dani pa se tako sivi i memljivi protegli sve do kraja rujna kad su se konačno stišale nevere i zavladale prave jesenske bonace.

Tih sam dana osjetio kao da mi je ljeto ostalo dužno, a dijelom i ja njemu, pa sam poželio poravnati račune dok smo još imali vremena jedno za drugo. Ljetno društvo se razišlo, netko je otišao za Zagreb, netko u vojsku, netko je potegnuo čak do Amsterdama. Odlučio sam otići na more, doploviti do južnih obala Otoka i tamo pronaći mir i tišinu, barem na par dana ostati sam sa svojim mislima, koje ponekad znaju biti ugodno, ali bogme i naporno društvo kad se raspojasaju i otmu kontroli. Upriličiti razgovor između sebe i mene, posvađati se ako treba pa se miriti, a u predvečerje još jednom lamentirati o tome jesu li na moru ljepši zalasci ili izlasci sunca.Uvijek ponesem poneku knjigu, ali nikad ništa ne pročitam. Nema se vremena, naravno. Toliko je posla na brodu kojeg treba obaviti. Popraviti svjeto na vrhu jarbola. Odmrsiti tunje. Promrsiti nešto prosto.

Skrivena uvala izgledala je neobično u jesenskim tonovima, na prvi pogled ista kao u sredini ljeta, ali već se na drugi jasno osjećala svečana tišina u kojoj je i najmanji zvuk odjekivao snažnije, a šum vjetra kroz krošnje borova i krikovi galebova kao da su se htjeli natjecati s morem koje je disalo iz dubine teško poput starca, mrgodno, muklo, ali istovremeno moćno i tajanstveno.

Slično kao što se oči priviknu na mrak pa nakon nekog vremena u tami počneš prepoznavati obrise i oblike koje u prvim trenucima nikako nisi mogao zamijetiti.
Spustio sam sidro po provi, otpustio dovoljno konopa i pustio neka me vjetar okreće kako njemu odgovara. Tako sam mirniji nego kad se vežem za kraj. Uvala je zaštićena od zapadnih i sjevernih vjetrova, jedino zna biti neugodna po jugu. A jugo neće tako skoro. Barem se nadam da neće.

Dok sam čeprkao po kutiji za alat u kojoj sam prije više od mjesec dana, u bijegu od nevere, brže-bolje nagurao dvije lampadine, jedan okrnjeni nožić, poluraspadnutu kapu i nekakav zahrđali predmet kojem nisam mogao dokučiti svrhu i namjenu, učinilo mi se da sam krajičkom oka, prema obali, među stijenama spazio neku neobičnu sjenu. Pojavila se u iznenadno i ubrzo nestala. Kao da je bio dupin, možda tuna ili neka druga velika riba ali opet – zašto bi dupini i velike ribe plivale tako blizu obale? A da se nije Adriana vratila!?



Znatiželja mi nije dala mira pa sam se lagano po krmi spustio u more i počeo oprezno plivati. Znao sam da se na tom dijelu krije jedna malena uvala, koja čak nije ni prava uvala, više kao usjek među škrapama s malim žalom na dnu, vjerojatno ostatak neke davne morske špilje čiji se svod urušio nakon bezbrojnih udaraca valova s pučine.
Plivao sam polako i što je moguće neprimjetnije, još me samo nekoliko metara dijelilo od uvalice. Zastao sam blizu stijene koja mi je zaklanjala pogled, s jakim osjećajem da tu zaista nekog ima i već u sljedećem trenutku spazih – ženu!?

Ispružila se u plićaku ležeći potrbuške, imala je bujnu blago kovrčavu kosu i tamna, suncem obojana leđa koja su neobično bljeskala na popodnevnom suncu. Primirila se, kao da spava, gotovo da ne diše... Hm, pomislio sam, to je vjerojatno neka djevojka s Otoka, koja se došla okupati. Zašto mi se učinilo da sam vidio nešto sasvim drugo!?
Već sam htio zaplivati natrag prema brodu kad se ona odjednom trgne, okrene prema meni i bez imalo iznenađenja pogleda me krupnim plavim očima, pogledom u kojemu se miješala drskost, oholost, samouvjerenost, ali i začudna ljepota.
Tom pogledu jednostavno nisam mogao odoljeti pa sam opet zaplivao prema njoj.

- Stani! – rekla je odlučno.
- Stao sam, oprosti, nemoj misliti da sam neki napasnik.
- A tko si ti?!
-Tko sam ja!? Nitko poseban, obična lutalica...
- Pa što tražiš ovdje, lutalice?
- Ništa, samo mir.
- A-ha, samo mir, kažeš...pa nije to malo, a nije ni lako tek tako pronaći svoj mir.
- Da, u pravu si.

Djevojka se spusti u more i s nevjerojatnom lakoćom dopliva bliže meni. Učinilo mi kao da na sebi ima neki neobičan kostim, pogotovo donji dio, sličan neoprenskom odijelu za ronjenje, a na nogama peraje. Zapliva oko mene tako brzo i spretno, kao da će otplivati dalje, ali se već sljedećeg trenutka opet vrati prema meni. Prekrasna je, vragolasto se smiješi, izaziva, kao da se hoće poigravati sa mnom...

- I? Kako se snalaziš u traženju svoga mira?
- Slabo, skoro pa nikako, satima sam već tu.
- Znam, vidjela sam te, u stvari, gledam te već neko vrijeme
- Kako ja tebe nisam spazio?
- Zato što se skrivam. Samo me rijetki mogu vidjeti.
- Kako se zoveš?
- Hm, zar je to važno?
- Pa dobro, ne moraš reći ako ne želiš.

- Ja sam sirena.
- Sirena? Neobično ime.
- Ne, to nije moje ime, kažem ti - ja sam sirena.
- Molim!?

Još jednom vragolasto, uz vrisak, u trenu, otpliva krug oko mene.

- Pa dobro, baš izgledaš kao sirena s tim odijelom na sebi.
- Kakvim odijelom?
- Pa tim što imaš, kako se to zove, monoperaja, kako li već...
- Zar ti nisam rekla – ja sam sirena!
- Ma daj, sirene ne postoje.
- Misliš?
- Gledaj!

Dopliva skroz blizu mene, iskoči iz mora, spretno i snažno, pa već u sljedećem trenutku zaroni u dubinu vidim je kako dotiče dno pa iznova izbije na površinu tik pored mene. Ostao sam zbunjen, nepomičan, bez riječi – to što ona ima nije nikakvo odijelo, ona ima tijelo ribe!? Nisam mogao doći do daha.

- Što si rekao – da sirene ne postoje?
- Samo u bajkama, nikad nisam vidio ništa slično.
- Ni ja, vjeruj mi...
- Pa kako... živiš?
- More je moj dom.
- I stalno si u moru?
- Mogu izlaziti na obalu, ali kao što vidiš - ne mogu hodati.
- Ma ne, pa ti se poigravaš sa mnom.
- Slušaj me dobro, nemam se namjeru poigravati s tobom, ne sumnjam da si iznenađen, ali... reću ći to još samo ovo. Nisam oduvijek sirena, nekoć sam i ja bila žena, sasvim obična žena.

Iza rta koji je zatvarao Skrivenu uvalu s južne strane iznenada se začuo hroptavi topot motora nekog nepoznatog brodića, tup-tup-tram-tram, tup-tup-tram-tram.
Nekoliko trenutaka kasnije pojavio se obris starog drvenog brodića u kojem su se nalazila dvojica ribara.
Sirena ih je pogledala, u trenu se promijenila, lice vrckaste djevojke kao da je odjednom poprimilo izraz straha i tjeskobe.
- Oni me ne smiju vidjeti!
Nisam uspio ništa ni odgovoriti, a sirena nesta u moru isto onako tajnovito kako se i pojavila maločas.
Ribari su vezali svoju barku na drugom kraju Skrivene uvale. Vjerojatno su vani topili mreže i parangale pa su odlučili ovdje pričekati zoru.

Dugo u noć nisam mogao oka sklopiti.
Sve mi se zbrčkalo. Mislio sam da haluciniram, o božemili, kakva sirena, pa jesi li normalan, to se neka cura samo zezala s tobom, daj izbaci te lude misli iz glave, šta ti je...
Negdje pred svitanje, ribari su otišli iz uvale, kroz polusan sam čuo kako pale motor i odlaze. Opet sam ostao sam.



Osvanulo je sunčano jutro, bez daška vjetra. Bilo je toplo na zraku, ali more više nije bilo tako ugodno za kupanje. Otplivao sam do one uvalice među stijenama, u kojoj sam jučer našao sirenu. Nikoga nije bilo.
Nikakva traga. Namjeravao sam se vratiti na kopno tek predvečer, ali me košmar u glavi upozorio kako bi bilo dobro krenuti što ranije. Da, najbolje mi je otići iz ove uvale, ovo nema smisla...

Pokrenuo sam motor da se zagrije, zakoračio na provu izvaditi sidro iz mora, već sam ga odvojio od dna, kadli opet ugledam nju – sirenu!

- Kamo ćeš?- upita me.
- Vraćam se na kopno.
- Zašto?
- Pa, ne znam, ne osjećam se dobro, evo opet te vidim, reci da si priviđenje, reci da si san, reci da ne postojiš...
- Ne brini se, nije ništa od toga, ne idi još, molim te...

Vratio sam sidro na dno, ugasio motor.

- Što ti misliš o meni?– upita me sirena.
- Ne mislim ništa, u stvari, mislim svašta, a bolje bi mi bilo ne misliti ništa. Jedino znam da si prekrasna.
- Zaista?
- Upravo tako.
- Što ti se sviđa na meni?
Što mi se sviđa? Pa najviše mi se sviđaju tvoje noge, naravno, a što bi drugo.
Nemoj se šaliti sa mnom.
Dobro. Sviđa mi se tvoje lice, čisto, jasno, a posebno oči, kao da je nešto duboko u njima, taj tvoj pogled, osmijeh, ne znam...

- Znaš, dugo sam te čekala.
- Mene?
- Da.
- Kako si znala za mene?
- Nisam znala, ali sam slutila da ćeš doći.
- I po čemu znaš da sam upravo ja - taj?
- Jednostavno – znam.

- I što ćemo sad, da se ja pretvorim u sirenca?
- Ne, sirenci ne postoje.
- Jesi li sigurna?
- Da, potpuno sam sigurna.
- Kad si jučer odlazila, rekla si da si i ti nekad bila obična žena, eto vidiš, to želim, želim da opet postaneš žena, da budeš pored mene.
Ona se pomalo uvrijeđeno odmakne od mene, otpliva, zašuti.
- Ponovno postati žena mogu jedino ako mi ti pomogneš.
- Reci, učinit ću sve za tebe.
- Jesi li siguran da to uistinu želiš?
- Potpuno sam siguran.
- Zapravo ti ne mogu reći što točno moraš napraviti, ali molim te da me saslušaš.
- Slušam.
- Otprilike dvanaest milja prema otovorenom moru nalazi se još jedan otok. Nije velik, manji je od ovog na kojem smo sad, Škojić se zove, možeš ga čitavog obići za sat-dva. Na tom otoku živi samo jedan čovjek, stari Pustinjak. Njega moraš pronaći. On jedini zna kako mi možeš pomoći.

Škojić... znao sam da postoji taj otočić, ali do njega nikad nisam doplovio, uvijek mi se činio dalek i nepristupačan, nikad nisam niti pomišljao na to da na njemu netko može živjeti.
Stari pustinjak...ovo postaje sve bolje, tko zna kako uopće izgleda taj čovjek, kakve je ćudi, ako može sam živjeti na pustom otoku tek tako, u dobrovoljnom izgnanstvu, taj očito nije sav svoj...

- Čitavo vrijeme govoriš kako uistinu želiš da opet postanem žena.
- Da.
- Pa...što čekaš, pođi onda...
- Kako ćemo se opet naći?
- Ne brini ti za to, vratit ćeš se u ovu istu uvalu, a ja ću znati da si tu.

Pogledavši sirenu još jednom, osjetivši njezin pogled koji je pogađao ravno do dna, nisam ni mogao imati drugog izbora. Odlučio sam, moram do tog otoka, pronaći starog Pustinjaka.



Za nepuna dva sata plovidbe bio sam blizu Škojića koji ni po čemu nije izgledao kao posebno drukčiji od ostalih jadranskih otoka, sad mi se čak i nije učinio toliko dalek i stran. Tražio sam prikladno mjesto za pristajanje, ali na najbližoj obali obrubljenoj oštrim sikama, to se nikako nije moglo.

Na drugoj strani stijene više nisu bile tako nazubljene, ali i one su bile nepristupačne, visoke, strme i kao nožem odrezane. Otok je izgledao potpuno pust, mada su brojni suhozidi pravilno rapoređeni nijemo kazivali kako se do njega ne tako davno ipak češće dolazilo. Vidjevši da ne postoji povoljno mjesto za pristajanje, spustio sam sidro i odlučio otplivati dvadesetak metara do obale. Na obali me dočekao neugodan vonj galebova kojih je na ovom otoku bilo nebrojeno mnogo. Škojić je sav zarastao i teško prohodan, prepun grmova kapara, ružmarina, tek su se na nekim mjestima visinom izdvajale široke krošnje rogača prepune tamnih duguljastih plodova. Između dva suhozida nazirala se uska ugažena staza koje se uspinjala prema sredini otoka. Već nakon nekoliko minuta hoda stigao sam do napuštenog seoca, tek nekoliko oronulih kamenih kućica kojima su krovovi odavno propali. Ipak, jedna među njima izgledala je drukčije, već je na prvi pogled bilo vidljivo da u njoj netko živi. Nisam ni sam znao hoću li što doviknuti, kako dozvati, kako se predstaviti. Pokucao sam na poluotvorena vrata i glasno upitao ima li koga.



Iz mračne prostorije na vrata je izišao visok, suhonjav sijedi starac. Iako mu je lice bilo izborano i neobrijano, u njegovu je pogledu bilo nečeg mladenačkog. Upitno me pogledao očekujući da kažem zašto sam ovdje.

- Vi ste...oprostite što smetam... vi ste Pustinjak???

Ništa nije odgovorio, samo me gledao ravno u oči.

- Sami živite ovdje? - ponovih nemušto blesavo pitanje, bilo je sasvim jasno da na ovom otoku nema nikog osim njega.
- Triba li vam voda? - konačno progovori Pustinjak
- Voda!? Ne, ne treba mi voda... u stvari možda čak i treba, ali nisam zato ovdje...
- Ne tribate vodu?
- Ne...možda....ma nije važno...
- A šta ti je važno?
- Sirena.
- Sirena!?
- Da, sirena me poslala k vama...

Pustinjak se nervozno okrene natrag prema kući, odmahne rukom i reče:
- Sinko, o čemu ti pričaš, jesi ti šta pija, sirene ne postoje.
Krenem za njim i sad nešto hrabrije izgovorim:
- Zaista sam vidio sirenu. Razgovarali smo. Rekla mi je da je i ona sama nekada bila žena i da bi to opet mogla postati, ali da jedino vi znate kako...

Okrene se Pustinjak prema meni, oštro me pogleda onim živim očima i upita:
- A tebi bi nešto značilo da ona opet postane žena?
- Značilo bi mi...mnogo bi mi značilo, osjećam da je zarobljena u onom tijelu ribe, osjećam da želi biti slobodna...
- Biti slobodna...oli u moru nije slobodna?
- More je samo privid slobode.
- Svi smo mi zarobljenici mora - sjedne Pustinjak na drvenu klupu ispred kuće i pogleda prazno u daljinu.
- Dođi sinko, reče pomirljivo, sidi tot na banak...

- Znaš - nastavi on priču - i ja sam nekada bija mlad ka ti, mislija sam da je čitav svit moj. Živija sam na Otoku, baš ovome sa kojega si ti sad doplovija. Teško se u ta vrimena živilo, ima si bokunić škrte zemlje, vode ni za lik, ljudi su bižali u veliki svit u potrazi za boljim životom, ali malo njih se vraćalo. I ja sam se dugo premišlja. Ćutija se rat… Želija sam otić i ja, ali volija sam jednu divojku s Otoka. Bila je prava lipotica. Jelena se zvala. Tribali smo se vinčat. Prsten sam joj bija kupija...

- Zašto niste, što se dogodilo?

- Eh, zašto nisan, sinko moj… Nisi onda moga dovest divojku tek tako u siromaške dvore, ona je bila gospodskoga roda, njezini me nikako nisu tili. Onda sam se odlučija ukrcat na brod, zaradit čakod šoldi, vratit se doma i zaprosit je. Samo, nisu onda vijađi bili ka danas, velika su i gruba mora bila, a brodi nikakvi, znala su navigavanja trajat po dvi, tri godine. I tako, u pola tega moga prvega vijađa, izbija je rat.

Jednega dana, nasrid Atlantika, napale su nas njemačke podmornice. Čudo brodi su potopile. Puno je ljudi išlo fondo. Noć je bila, ništa se nije vidilo, ali ja sam se nekako uspija održat da ne potonen, dopliva sam do jednega lajbota, uvatija se za njega, a unutra su bila četvorica mornara sa moga broda. Uvatili su me za ruke, tirali priko bande unutra i tako sam priživija. Barem san tako mislija. Ali tek nan je onda počela kalvarija, nismo znali ni di smo ni kud smo, ostali sami na srid kulfa. Srićon, među tom četvoricom, bija je i jedan poručnik ča je izučija mornaričke skule i cilo vrime je govorija da negdi blizu moraju bit niki otoci. Nosili su nas valovi više od dvadeset dan dokle nismo ugledali terafirmu. Sritni smo bili ka mala dica.
Bija je to dosta veliki otok, ali čim smo se iskrcali, vidili smo da na njemu žive niki divlji ljudi, opasni, svadljivi, nisi se nikako moga s njima sporazumit. Posli par miseci, kraj otoka se usidrija jedan grčki brod, vozija je za Arđentinu. Pita sam kapetana može li me ukrcat, da me odvede bilo di samo da se maknem sa otega otoka.

I tako sam nakon nikoga vrimena završija u Južnu Ameriku. Sve sam proša, svašta sam radija za priživit, cili rat sam osta doli. U tuđemu svitu, bez ikoga svoga, samo sam sanja dan kad ću se vratit doma.
Devet godin je prošlo od onega dana kad sam poša navigavat dokle sam se vratija na svoj Otok…

Pustinjak zastane, spusti glavu i duboko uzdahne.
- Ma... bolje bi bilo da se nikad nisam ni vratija…

-Šta se dogodilo?

- Na škoju nije ostalo ni tri dila svita ča sam ja pamtija a kad sam izaša na mul, gledali su u mene ka u duha: Marine, jesi li to ti?
Prvo šta sam učinija čim je brod akošta, poletija sam prema njezinoj kući, nisam moga izdržat kad ću je prije vidit. Uša sam u dvor, pokuca na vrata.
Kad me je ugledala, cila je problidila, samo šta nije pala u nesvist.
- Marine, ti si… ti si živ!?
- Jesam, vratija sam se.
Iša sam je zagrlit onako zamantan od sriće, a ona me grubo gurnila od sebe.
Za njom je na vrata izaša niki čovik, meni nepoznat, prostrilija me očima.
- Marine… samo je tiho rekla…ovo je moj muž…

Osta sam inkantan tu na pragu njezine kuće, nisam se moga pomaknit niko vrime, vas sam se zacrvenija od srama a onda sam se bez riči okrenija i počeja trčat koliko su me god noge nosile. Jelena je vikala je za menon: - Marine, stani, stani, da ti rečem, Marine stani…
Okrenija sam se prema njoj: - A šta mi imaš reć, oli ne vidim, nisam slipac!

- Marine, javili su mi da si poginija, da si se utopija, sedan godin sam čekala, od tebe nije bilo ni traga ni glasa.

- Kako si im mogla virovat, znaš da su nas uvik tili razdvojit!

- Marine, morala sam živit, čovik je bija dobar prema meni… ja sam te mijun puti oplakala. Vidiš da još nosim tvoj prsten, znaš i sam koliko sam te volila.

- Vrati mi oti prsten!
- Marine, nemoj mi to činit.
- Vrati mi ga!
- Marine!
- Reka sam!

Skinila je prsten sa svoje ruke i dala mi ga, a meni se nešto stislo u grlo, nisam moga više reć niti jednu rič samo sam se okrenija i uteka ka lupež. Istoga dana sam s jednom batelom doplovija do ovega škoja. Ovdi sam dolazija još prije ka dite, tu smo znali brat rogače, čuvat koze. Prvih dana nisam ni sam zna šta ću. A onda sam odlučija ostat. Reka sam – bolje živit ovako sam nego bez nje. Navika sam se živit sam. I tako sam na ovome istome mistu već četrdeset godin, do dana današnjega. Nikad se nisam više vratija na Otok.

- A Jelena?
- Kasnije sam dozna da danima posli ni s kime nije progovorila njanci riči. Svake večeri bi išla na puntu Kalafata, tamo bi samo stajala nepomično i gledala u more. Jedne noći je nestala. More je progutalo. Niko je nikad više nije vidija.
..


- Tužno...
- Tako je valjda tribalo bit...

Već sam počeo sumnjati kako mi ovaj samotni starac prepun tuge može pomoći, a onda, kao da je rukom odnio svu bol sa svoga lica, okrenuo se prema meni i pitao:

- Vidija si sirenu?
- Jesam.
- Je li bila lipa?
- Prava kraljica...
- E sinko moj, ma ja ti tu više ne mogu pomoć.
- Kako ne možete?
- Morat ćeš sam.
- Samo recite.
- Slušaj sinko, vidiš li ovi put među ruzmarinima?
- Vidim.
- Poć ćeš s njime priko ciloga Škojića sve do istočne punte.
- Dobro...
- Tamo ti ima jedna velika pećina, Garbina, tako joj je ime. Ali ne mo'š ništa vidit sa kraja. U Garbinu možeš uć jedino ako zaroniš.
- Koliko je duboko?
- Ima ti dobrih sedam-osam metri dubine, moraš uvatit zraka i zaronit skroz prema dnu i onda ćeš vidit prolaz među stinama, ka nika vrata kroz koja moraš ulist na drugu stranu i tako ćeš uć u Garbinu.
- Vidi li se išta unutra?
- Mračno je, ali sad ti je pravo vrime da kreneš. Oko podne ti svitlo pada najbolje.
- U toj spilji žive sirene?
- Ma ke, tamo nema ni žive duše.
- Pa zašto onda...
- Čekaj, stani, nisam ti reka sve, još ne znaš šta moraš napravit!
- Čekam...
- Slušaj, sinko, ja sam star, ne mogu više zaronit toliko duboko i uć u Garbinu, ali slušaj me dobro.
Unutra ćeš vidit jedan svitlucavi kamen na njemu ti je zarizan znak, simbol u obliku križa. Ispod toga kamena nać ćeš jedan prsten o' zlata. Njega moraš uzest i izvadit vanka!
- Prsten?
-Tako je, prsten.
- I nakon toga?
- Doćeš opet do mene.



Krenuo sam prema istočnoj punti koliko god sam brže mogao. Zadatak nije izgledao nimalo jednostavan i čitavo sam vrijeme razmišljao ne krije li se u ovome planu neka neočekivana opasnost, nešto na što neću imati pravog odgovora. Premda na moru nije bilo ni daška vjetra, valovi mrtvog mora nemilice su udarali u okomite litice. Po uputama starog Pustinjaka, upravo je ovdje trebalo biti to mjesto. Skočio sam u more, nekoliko puta zaronio pod stijene ne bih li ugledao taj otvor o kojem mi je pričao. Polako me već počela hvatati panika jer sam se istrošio u bezuspješnim zaronima. Napokon sam primijetio kako se na jednom mjestu boja mora izrazito mijenja. Zaronio sam i shvatio da se upravo tu nalaze vrata kroz koja se može ući u Garbinu. Vratio sam se na površinu, duboko udahnuo dovoljnu količinu zraka i ponovno zaronio.
Sad ili nikad!

Nisam bio osobito vješt ronilac, ali ovo je ipak bilo nešto posve drukčije.
Samo me bilo strah da neću pronaći pravi ulaz i da ću ostati zarobljen ispod mora.
Na svu sreću, čim sam prošao ta vrata, zasjala je - kao nekom magijom stvorena - veličanstvena modra svjetlost koja mi je pokazala put.
Izronio sam unutar Garbine!

Spilja je bila puna odlomljenih gromada stijena koje su ležale razbacane na sve strane. Grozničavo tražeći u polumraku taj svjetlucavi kamen s urezanim križem, pobojao sam se da ga neću tako lako naći, ali na svu sreću, upute starog Pustinjaka bile su dobre. Urezani križ bio je gotovo neprepoznatljiv, ali više nije bilo sumnje da je upravo to ono što tražim. Pomaknuo sam kamen, izbacio ga iz ležišta, nagnuo prema sebi i zaista, ispod je zasvjetlucao zlatni prsten! Nisam želio ni sekunde više ostati u Garbini iako je bila veličanstveno lijepo obojena. Skupio sam snage za još jedan uron, sada mi gotovo ništa više nije bilo teško. Stisnuo sam zlatni prsten u šaku i on je zajedno sa mnom izronio na svjetlo dana nakon svih tih silnih godina. Još onako mokar, gotovo sam trčeći stigao do kuće starog Pustinjaka.

- Tu je – rekoh slavodobitno.

Stari Pustinjak gledao me s nekom neobičnom mješavine sjete, radosti i tuge, za trenutak sam pomislio kao da je zažalio što mi je odao svoju tajnu.
Ponovno smo sjeli na drvenu klupu ispred kuće.

- Sinko, odnit ćeš taj prsten sa sobom, vrati se na Otok, pronađi tu svoju sirenu. Kad je vidiš, daj joj ovaj prsten.
- Pa kako će ona opet postati žena?
- Učini kako sam ti reka i ne pitaj me ništa više.
Slutio sam da je ovaj prsten koji je stari Pustinjak sakrio u Garbinu upravo onaj prsten koji je prije više od pedeset godina poklonio svojoj Jeleni, ali me iznenadilo to kako mi ga je tako lako prepustio, gotovo da ga nije ni pogledao. Kasno popodne vratio sam se na Otok, u Skrivenu uvalu. Čekao sam do mraka. Sirena se nije pojavila. Te sam noći imao košmarne snove. Sanjao sam da opet moram roniti do onog ulaza u Garbinu, kako vraćam prsten ispod kamene gromade pa opet uzimam i taj isti san se ponavljao i ponavljao unedogled. Osvanulo je novo jutro. Već sam treći dan bio na moru. Sirena se još uvijek nije pojavljivala. Već sam se pobojao da je ovo sve bila velika fantazmagorija, ali zlatni prsten kojeg sam držao u ruci, nedvojbeno nije bio moj, značio je jedinu moju poveznicu sa stvarnošću.
Napokon, oko podne, začuo sam poznat zvuk, lagano komešanje mora, jedan savršeni val i sirena je opet bila tu. Mislio sam da će biti sretna što me vidi, ali izgledala je prilično zabrinuta.

- Jesi li pronašao starog Pustinjaka?
- Jesam.
- Što ti je rekao?
- Dao mi je ovaj prsten da ti ga predam.
- Dobro, možemo li izići na onu položenu stijenu u dnu vale?
- Možemo, zašto ne!?

Doplivali smo do stijene koja je blago ulazila u more; sirena je začuđujućom spretnošću izišla van i tek sam tada jasno mogao vidjeti te njezine peraje, ali sam okrenuo pogled na drugu stranu. Sve mi je to bilo pomalo zastrašujuće.
- Hoćeš mi dati taj prsten – tiho je rekla.

Lagano sam joj uzeo desni dlan i navukao zlatni prsten preko prstenjaka. Istog trenutka, sirena se počela lagano tresti kao u groznici. Lice joj se iznenada počelo grčiti, na čelu su se pojavile prvo neznatne pa sve dublje bore, crna kovrčava kosa izmijenila je svoj oblik u nešto neprepoznatljivo, odbacila je svoju peraju, otkrile su joj se noge, ali se njezin preobražaj i dalje nastavio. Iz trenutka u trenutak postajala je sve starija, koža joj je postajala smežurana, jedino su modre oči zadržale sjaj. Nakon otprilike jedne minute ispred mene je stajala neka sasvim druga žena, gotovo starica, oronula izgleda, ali sad tako neopisivo sretnog, gotovo blaženog izraza lica.

- Oprosti, samo je tiho zaustila, oprosti molim te, iskoristili smo te.
Nisam mogao doći do riječi.
- Ja sam Jelena.
- Ti si.... Marinova Jelena, koja je nestala one olujne noći prije četrdeset godina?
- Da, ja sam ta.
- I živjela si svih ovih godina kao sirena?

- Mogla sam vječno živjeti kao sirena... Oprosti mi još jednom, vjerojatno ni ne slutiš koliko sam ti zahvalna, ali moram te zamoliti još samo jednu stvar.
- Reci.
- Odvedi me na Škojić starom Pustinjaku.
- Starom Pustinjaku?
- Da.

Ukrcali smo se na brod i krenuli ponovno prema samotnom pučinskom Škojiću.
Ovoga nas je puta stari Pustinjak dočekao na samoj obali, pokazao mi mjesto na kojem mogu pristati.
Jelena se tresla od uzbuđenja.

- Kako izgledam – pitala me.
- Predivno - rekao sam, mada sam lagao jer je u mojoj glavi još bila snažna ona slika prekrasne mlade žene koja je nestala u samo nekoliko trenutaka.

*****

Sirena i Pustinjak našli su se zagrljaju nakon pedeset godina.
Jelena i Marin opet su bili zajedno. Samo to su htjeli. Samo to su željeli. Otplovio sam sa Škojića gotovo i ne oprostivši se od njih. Riječi su ostale zarobljene, neizrečene. Dugo su mi mahali s obale.


Dok sam se vraćao na kopno, miješali su mi se osjećaji.
U jednom sam trenutku bio povrijeđen, već u sljedećem neopisivo sretan.
Kad je već i Otok ostao iza mene, pojavila su se dva dupina u blizini broda.
Poigravali su se, bježali s jednog boka na drugi, iskakali iz mora pa bi za trenutak nestali, opet izranjali, kao da su se smijali...
Pratili su me čitavim putem, sve do ulaza u luku.
Tada su samo još jednom snažno iskočili iz mora i vratili se prema pučini...

*****

Dvadeset godina je prošlo
Jučer sam opet bio preko kulfa, na Škojiću, prvi put nakon...
Tamo više nikoga nema.
Kuća starog Pustinjaka zjapi prazna, kamene ploče na krovu svom težinom pritišću nejake drvene grede.
Još samo nevera-dvije i sve će se urušiti.
Ostat će samo nejasni tragovi života.



Kod istočne punte, upravo tamo gdje se nalazi skrivena Garbina, zastao sam, ugasio motor, ostao plutati, nošen vjetrom, strujama i valovima...
Za trenutak mi se učinilo kao da u labirintima uskih prolaza između hridi, more i vjetar stvaraju neku posebnu, samo svoju muziku. Tiho povela flauta pa tek nešto snažnije saksofon, a između njih se isprepleli zvukovi harfe...
Kao zov sirena...
Na trenutak sam poželio ostati ovdje zauvijek.