Od malih nas nogu uče kako je vatra dobar sluga, ali zao gospodar.
Međutim, počesto je ta granica između sluge i gospodara, dobra i zla, vrlo tanka i nepredvidljiva.
Prije nešto više od mjesec dana, dva su požara u istoj noći poharala otok Čiovo, i to baš one dijelove otoka koji su do sada koliko-toliko ostali sačuvani od podivljale izgradnje.
Kako je sve točno izgledalo te noći, možete se uvjeriti iz prve ruke u postu našeg blogera zbunjenog romantičara.

Ostala su dva ogromna ožiljka na licu otoka i svaki put kad ih pogledam uhvati me tuga, sjeta i nemoć, pogotovo kad pomislim kako gotovo u jednom trenutku može nestati nešto što živi godinama, desetljećima...

Nestane kao da ga nikada nije ni bilo...





Borovi, čempresi, masline, smokve i rogači, danas nijemo stoje na crnom zgarištu. Ljetni maestrali više ne stvaraju muziku prolazeći kroz njihove krošnje, nema pjeva ptica, ne čuje se cvrčanje cvrčaka. Jeziva tišina...









Maslina je sveta biljka, jedna od rijetkih iz čijeg korijenja iznova poteče život nakon požara. No, i za to su potrebne godine i godine, a također i pomoć ljudskih ruku.



Iz ovih je plodova trebalo poteći plemenito maslinovo ulje...



Vatra je te noći tako lako preskakala protupožarne puteve.
Zanimljivo, ova suha trava neposredno uz rub puta, ostala je netaknuta...



Požar je bjesnio do same obale mora...





Opravdano se sumnja da su ovi požari izazvani namjerno, piroman je čekao svoju priliku, u noći u kojoj je puhala jaka bura, odlučio je ostvariti svoj bolesni naum...



Jednostavno, ne mogu shvatiti što se događa u njihovim glavama, jesu li takvi tipovi imalo svjesni kakvo zlo čine. Na koji način ih uopće kažnjavati, razumijem da je to bolest, ali...





Na koncu, ostale su samo suze jednog umrlog bora...



Protekle su dvije godine od kornatske tragedije.

O njoj je gotovo sve već napisano, izgovoreno, ali nismo dobili odgovor na jedno jedino pitanje, niti ćemo ga ikada dobiti - zašto!?

Eh... zašto, možda smo još uvijek premaleni ispod zvijezda da znamo odgovore na sva pitanja.

Vrijeme je da još jednom zastanemo, utihnemo, poklonimo se herojima s Kornata i očuvamo uspomenu na njih.