Već duži niz godina, a pogotovo za vrijeme trajanja turističke sezone, primjećujem kako se vrlo često mogu čuti prilično uvredljive, rekao bih - čak i rasistički obojene izjave naših vrlih turističkih djelatnika kao i onih koji tek misle da će to postati, u kojima redovito lamentiraju o takozvanim - kvalitetnim gostima. Tako nerijetko možemo čuti kako su u lokalnoj turističkoj zajednici toj i toj, zadovoljni brojem ali ne i strukturom gostiju jer njihovi posjetitelji, zamislite drame, jako malo troše!

Naravno - ako ti očito prezira vrijedni turisti jako malo troše, automatski im se na čelo priljepi etiketa "lošeg" gosta. Nije čak teško ni predvidjeti slijedeći korak - marš iz naše destinacije ti jedan ubogi, jadni, nikakvi, nekvalitetni gostu!
To što im mi kao domaćini za te "jadne" novce, prečesto znamo nuditi kojekakve nazovi apartmane s krevetima koji bezobrazno škripe, čajnim kuhinjama u raspadu od vlage i sanitarnim čvorovima koji se nalaze po dvorištima i vrtovima oko "turističkih" objekata, to već nije toliko zabrinjavajuće.
Barem za nas.

U vremenima i društvima kada njegovo veličanstvo novac postaje etalon za sve i sva, ovakve izjave i razmišljanja prolaze gotovo bez ikakve reakcije, nitko se ne buni i očito da smo tako šutke prihvatili jedan modalitet razmišljanja kako je čovjek vrijedan onoliko koliko mu je dubok džep.

Sve ostalo je nevažno, u potrazi za kvalitetnim gostom, prihvatit ćemo i razbojnika, razvratnika, protuhu, nekulturnog i bahatog divljaka kojemu ćemo u dijeliću sekunde oprostiti sve te sitne nepodopštine ako se pokaže široke ruke i dobre platežne moći, ako troši šakom i kapom, dijeli obilate napojnice i tako sve kako to već ide.
Platežna moć - ah kako to gordo zvuči!

N'da, ovo vrijeme očito nije skrojeno za ovakvog idealistu bez pokrića i romantičnu budalu kao što sam ja, jer još uvijek slijepo vjerujem kako je svaki čovjek dobre volje dobrodošao gost, bez obzira na debljinu njegovog novčanika.

Dobro, priznajem da i sada reagiram na ovu temu vjerojatno iz razloga što i sam sebe prepoznajem u ovoj kategoriji "loših" gostiju jer kad god negdje odem, ne posjećujem kockarnice i atraktivne noćne klubove, u restoranima ne naručujem kavijar, jastoga i šampanjce, konobarima ne ostavljam pedeset kuna napojnice, uglavnom to koliko sam ja loš gost, to je užas jedan, sramota da me bude, eto baš!

Za razliku od šljokičastih sadržaja obasjanih šarenim reflektorima i dum-dum zvukovima, ja ću vjerojatnije posjetiti najstariji dio nekog grada ili mjesta, osluhnuti autentični život, nastojati upoznati ponekog "domoroca" a ono što najviše volim - u dugim šetnjama oko "destinacija" otkriti pokoji skriveni biser, tajnovitu luku mira u kojoj se još uvijek najbolje može osjetiti pravi duh tog podneblja.





Tako i na mojoj Silbi, za koju još uvijek ne mogu točno odrediti u kojoj sam mjeri domaćin, a u kolikoj gost, postoji jedno mjesto na koje rado odlazim i nalazim zadovoljstvo u dodiru s iskonskim elementima - morem, suncem, zvucima valova koji se razbijaju o stijenje, šumu vjetra kroz krošnje stabala, nepatvorenom ljepotom.







Vele stene - tako se zove ta moja oaza, u biti - radi se o jednoj plažici koja se nalazi u podnožju stmih litica koji se izdižu okomito iznad mora, moglo bi se čak reći da je ovo "najdivljiji" predio pitomog otoka. Do Velih stena potrebno je propješačiti dobrih pola sata, možda četrdesetak minuta od "centra" otoka, do nje vode uske šumske stazice bez putokaza, tako da na ovom mjestu u pravilu nema gužve, a ljudi koji su stigli do te udaljene plaže gotovo uvijek su tihi, diskretni tako da u takvom ozračju svatko može pronaći svoj komadić mira. Na ovakvim mjestima, boje su uvijek izraženije, mirisi opojniji, dok vam tijelo upija toplinu užarenih oblutaka, tek se nehajno osvrnete na brodove u prolazu...





Naravno, već pretpostavljate, na Velim stenama nema kafića iz kojih će vas žamor koka prevrtaljki dovoditi u očaj, a vibracije subwoofera tjerati na ritualno bacanje s visokih litica, nema poker-aparata i ostalih "srećolikih" sadržaja koji bi vam omogućili da steknete status "kvalitetnih" gostiju. Na Velim stenama, očito su sve sami luzeri koji imaju neke drugačije kriterije uživanja.

U smiraj dana, kad valovi utihnu a crni vranci na stijenama zauzmu svoje položaje, vraćate se u natrag u "civilizaciju" puni mora, sunca i soli pa vam nakon tako provedenog dana, čaša hladne malvazije uz jednostavnu večeru ispuni nepce bolje nego hektolitri Dom Perignona.
Sve je tako jednostavno.
Samo treba znati...