Dobro, znam...
Sve znam.
Nema me.
U stvari - ima me, ali kao da me nema...

Ma ne, nije fjaka u pitanju. Fjaka obično traje samo jedno jutro ili popodne, kako kad. Obično se pojavi zbog nepovoljne bio-meteorološke situacije, emocionalno-socijalnih posrnuća, pada tlaka zraka ili već nekog drugog, da prostite - čimbenika, ali najčešće je razlog vrlo prozaičan, zbog čaše-dvi-tri bevande više.
Ovo "moje", ipak me drži nešto duže.

Jednostavno - moram malo posložiti svoje misli.
Priznajem, ponekad su previše rastrčane i razigrane, što naravno nije loše, ali...
Vremena mi treba.
Vremena za zrenje (o blože kako blesava riječ - zrenje...)
Zrijanje (hm... još gore)

Zriobu!
Ili diobu.
Diobu za dvojbu...
Trojbu čak!

Mnoge stvari bića ili pojave, zahtjevaju vremena da sazriju.
Tako to obično ide.
Ne može se u samo nekoliko sati pripremiti dobra pašticada.

Meso treba špikovat pancetom i vlaškim lukom, potopit u dobru kvasinu, neka se toča...
Tako se i moje rečenice "točaju" i čekaju bolja vremena.



Jer, kamo god da krenem u posljednje vrijeme, nailazim na zidove.
Visoke, široke, masivne zidove.
Taj me osjećaj stalno prati.
Zid tamo - zid ovdje, zid lijevo - zid desno.
Stoje ponosno kano klisurine i ne mrdaju.
Smiju mi se.
Prkose.
Prijete.
Ne'š majci priko mene...



Kažu neki mudri ljudi - zidovi postoje s razlogom.
Dobro.
Prihvatit ću to.
Zidovi nas ponekad štite, pružaju osjećaj (lažne) sigurnosti, ali ipak najčešće predstavljaju prepreku do našeg cilja.
Ako uopće znamo što je naš cilj...

Da, zidovi postoje s razlogom.
Ali što sad?
Glavom kroz zid - hm, to baš i nije preporučljivo.
Šteta zida...

Zidove je lakše preskakati nego li ih rušiti. Zaobići ih - još i bolje!
Da, ali...
U slučaju da uspijemo preskočiti zid, napravili smo sjajnu stvar, ali time smo pomogli samo sebi.
Dobro, i to je nešto.
Ako ga uspijemo srušiti - pomogli smo mnogima drugima.
Samo za to netko treba žrtvovati glavu.
U figurativnom smislu, dakako...

Bit ću ja dobro.
Nema frke.
Sigurno ću bit dobro...