Svaka čast svim našim prijateljima, drugovima i uvaženoj gospodi kao i članovima uže ili pak šire rodbine i tazbine, dragi ste nam vrlo, nije da niste, ali ove smo se nedjelje odlučili na more otići u solo verziji, preciznije rečeno – na parove razbroj's komada jedan-dva, tko se nije skrio magarac je bio!
Dakle, ovo je bilo kratko ali slatko, romantično krstarenje širom svekolikog srednjodalmatinskog akvatorija. Već je kod punte škvera bilo sveudilj razvidno kako će današnje bordižavanje kroz bure i oluje maestralnog karaktera biti više nego uzbudljivo i nadasve sadržajno, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da je bio-meteorološka prognoza obećavala obilne količine ljeta, mora i sunca.

Po obilasku punte Čiova dočekali su nas nesvakidašnji prizori prepuni zunzavih vodenih skutera, pedalina, sandolina i mandolina, vrištećih gliserčina nakrcanih wannabe selebovima iza kojih je ostajao masnobrazdni trag gela, briljantina i raznoraznih pomada sumnjivog karaktera.



Nakon takvih forenzičarskih tragova, nije bilo više nikakve sumnje – Talijani su izvršili invaziju preko mora Adrianskoga!



Da se razumijemo, u gavrilo-principu nemam apasolutno ništa protiv modno osviještenih špagetara, ali isto tako priznajem kako su me iznenadili svojom brojnošću po moru sinjemu, pogotovo ako se uzme u obzir da na samoj užarenoj obali, barem ovih dana, parlanje nije bilo odveć primjetno, a kamo li dominantno među meketanjem okoš-bokoš naglasaka stanovnika „nove Europe“.

Malo prije Pijavice i Galere, primjetio sam kako mi s live bande kurs siječe kus feribota. Iako su pomorska pravila o izbjegavanju sudara bila na mojoj strani, ispravno sam procijenio kako se s rogatima ne valja bost, pa sam ga lipo, samo ovoga puta odlučio propustiti.



Kompanija Blue Line ima u svom posjedu dva broda, jedan se zove Split 1700 a ovaj drugi, nešto veći – Ancona, i upravo ta dva broda održavaju trajektnu liniju na relaciji, zamislite čuda, Split-Ancona.



Iako se guzonje u ovoj kompaniji nisu istaknuli pretjeranom maštovitošću u pogledu izbora imena svojih brodova, to je s druge strane posve logično, jer čim stignete u splitsku luku, odmah će i ćoravome biti savršeno jasno da brod Ancona plovi upravo prema Anconi.
Nije to tako komplicirano kao sa Jadrolinijinim škovacerama s kojima vlada totalna zbrka i metež. Šoltanka plovi za Drvenik, Lošinjanka za Sućuraj, Krčanka za Kakan, a Pelješčanka za Babinu Guzicu. I sad ti budi pametan na koju ćeš se ukrcat!?



Nakon Talijana, evo nam i Turčina!
Posljednjih nekoliko sezona, Jadranskim morem zavladali su turski gulleti, drveni jedrenjaci koji su na početku dočekani s podsmijehom jer kao nisu neka kvaliteta, ali iskreno - koncepcija im je puno bolja nego kod naših upropaštenih trabakula i bracera, koji su se pretvorili u ploveće autobuse



Ovo nije Barbara već samo - Barba.
Barbara sigurno nije plovila ovako nakošena...



U laguni Krknjaša, usidreno milijun brodova.
Gužva totalna!
Gospe moja ludoga li svita!
Imaju lipe brodove s kojima mogu di oće, mogu isplovit na debela mora i oceane, pronać usamljene škoje na kojima će bit potpuni gospodari, a oni se stiskaju u ovoj laguni ka srdele. Iz protesta ih n uopće nisam tija slikavat!

Meni su puno draži ovakvi motivi...



Piše na krmi - "Anina brodica"...



Uglavnom, svoje sam sidro bacija u jednoj uvalici za koju niko ne zna di je. Nije obilježena na kartama, Google Earth je ne raspoznaje, može se otkrit jedino slučajno.
Morska đita ni u kom slučaju nije prava ako nisu uključene prigodne gastro-akrobacije.
Kako je brzo došlo vrime od obida, izvadija sam plinsko kuvalo, teče, lonce, sve šta triba i bacija se na posal. Današnji specijalitet je manistra u pikantnom umaku od morskog kamenja!

Spravljanje toća proteklo je u najboljemu redu, doša red na manistru, daj manistru, di je, eno je u crvenu boršu, nije, daj pogledaj u zelenu, nije, bit će sigurno u frižideru, nije ni tamo, benti a di je?
Priokrići, isprivrći sve moguće borše, ruksake, nema manistre! Ostavili smo je doma!
A toć mi je već gotov!?
Šta ćemo sad?
Ajmo u Maslinicu!
Oli nije bliži Drvenik?
Ma je bliži, ali ne virujem da će u Drveniku u nedilju radit butiga.
A na Ploču?
Ajmo ća vidit!
Za dvadesetak minuti, možda po ure, eto nas na Ploču ili kako vam na kartama piše – Drvenik Mali.



Ni tamo ne radi butiga, otvara se tek u četiri ure.
N'te robijo, nema ništa danas od pašta-šute!
Dok se sav nezadovoljan vraćam prema brodu, iznenada mi iza jednoga kantuna bane Špiro Rus.

Špiro Rus, sezonski stanovnik Ploče, VKV tokar, zaposlen u gradskom vodovodu, meštar sa sto jednom vrlinom i samo jednom manom. Kojom – hm, nemam ovlasti o tome javno govorit. Nadimak mu je Rus jer je oduvik ima crvenu facu, crveniju od ruske zastave. Pardon – sovjetske zastave.
U svakom slučaju, Rus mi je naletija ka naručen, nisam čeka ni sekunde, odma sam ga zapita; imaš li malo manistre?

Koliko ti triba?
Ma samo dvi šake.

Odma skoči Rus priko zidića: "Ženoooo, imaš li čoviku dat malo manistret'ne?"
A šta će mu?
Za gospu blaženu, bome za skuvat , ne triba mu za ješku!

Nije bilo lako dobit te dvi šake makaruni, ma ne, nisu ljudi škrti božesačuvaj, nego žena odma navalila, ma ostanite kod nas, evo nam je ostalo malo lokardi i tako ćemo ih bacit, jeste za bevandu, aj barem kafu popijte, ma fala vam lipa ka da i jesmo, drugi put, evo obećajemo, drugi put posebno dolazimo do vas, samo da vam se odužimo za uslugu.
Važi!

Ko će sad objašnjavat da mi je svaka spiza pa i ona najbezveznija, na brodu pet puta slađa.
Uglavnom, da ne razvlačim priču, ručak je malo kasnija, ali već po tradiciji, to nije bila obična manistra, to je bila prava fešta o' manistre.
Ostatak popodneva i večeri ostao mi je u prilično nejasnom sjećanju, (sic!) ali s obzirom da je strpljenje mojih čitatelja i tako već na rubu, nema smisla inzistirati na svim detaljima ovog nadasve romantičnog krstarenja.

Popodnevni maeštral, u sami je sumrak skrenija na tramuntanu, a nešto kasnije i na noćni burin, idealno da rasfriška ovu užarenu ariju i da se konačno u udobnosti vlastite postelje pošteno odmorimo od ovog morskog odmora!