I? Jeste li zadovoljni sa Novom godinom? Ili ste već počeli da mislite da ima mana? Sačekajte kraj siječnja pa će se i toga naći.

Ja nisam sigurna da li sam otvorila krivu ladicu. Nekako su mi ovi prvi dani Nove godine poznati. Ujutro užasno hladno, podne malo sunca a poslije do većeri puuuno magle (ili je to smog, što je ovdje vjerojatnija opcija?!). To smo već imali. A glavobolju i početak prehlade imala sam isto tako, hvala Ti Nova godino!

Moja slika u ogledalu ne pokazuje baš svijež izgled, ljudi su svuda oko mene u pekarnici i na ulici, puno saobraćaja ima na ulicama, polusvježeg povrća i voća u prodavnicama …sve smo to već imali.

Mislim da smo prošlih godina čak i mi izgledali svježije.

Ali izuzimajući manjak svježine ostalo sve navodi na to da li uopće postoji Nova godina? Zapravo se može reći da će je biti u budućnosti i samo je tako možemo smatrati iluzijom.

I ova Nova godina postaje iz dana u dan sve starija, u proljeće će prolaziti kroz pubertet, u ljeto će doživljavati prelazne godine a već za Božić ležaće pod jelkom olinjala od starosti i istrošenosti. Na Silvestrovo će je pogrebnik još malo srediti, našminkati i obući najljepšu odjeću te ćemo se od nje oprostiti vatrometom i glazbom a ona će nestati u vjećnost i ostati samo u sjećanju.
Zbog čega bi njoj bilo bolje nego nama?!

Što češće čovjek ispraća staru i dočekuje novu godinu to se svaki puta više otrežnjuje a želje koje se pri tome izgovaraju postaju realističnije.

Jedan poznanik u zrelijim godinama, na moju čestitku odgovorio je: Poželite mi radije dobru probavu i manje kostobolje i godina će biti dobra. U razgovoru s njim o svemu i svačemu požalio se na današnje vrijeme: Svake godine je sve lošije i lošije na što sam ja pomalo cinično odgovorila: Da, prije 80 godina je bilo sve bolje, samo su se u međuvremenu dogodila tri rata.
Za razliku od njega jedna starija dama, koja mi se puno više svidjela, je rekla: Starost ima i svoje lijepe strane, što sam starija to češće idem glasovati jer mi je to rijetka prilika da se svečano obucem i izažem iz moja četiri zida. Radujem se i tome da mogu još uvijek otići na groblje a ne moram tamo i ostati. Mi žene smo uvijek bile optimističnije.

Najteže kod starenja je njena konačnost. Protekli dan se neće ponovo odigrati niti premotati unatrag, on je tu, može se doduše uljepšati dobrim riječima ali ga ništa više ne može promjeniti. Kao kod šminkanja: izgledaš drugačije, ljepše nekoliko sati i kad skineš naslage, pojavljuje se isto lice sa manje ili više bora.

Ali otišla sam predaleko. Pitanje je bilo: postoji li uopće Nova godina i zašto ne?

Nova godina je svakako ideja, ja bih je opisala ovako: To je jedna prozirna vrećica napravljena od neprozirne plastike. Krajem godine ispunjena je onim što smo učinili i onim što su nam učinili.

Kada je imamo napunjenu možemo je promatrati i odlučiti da li izgleda kao vreća deda Mraza ili kao vreća za smeće … ali ona je ustvari već tada stara. Auh!

A moramo biti zadovoljni što smo na Silvestrovo opet imali 365 dana. To uzimamo kao zdravo za gotovo, svake četvrte godine dobijemo još jedan dan gratis. A moglo bi se dogoditi i to da ne dobijemo više novu godinu i tih 365 dana! Uzmite staru još jedanput, kazalo bi se, i reciklirajte je.

Ovi u Gornjem gradu rade ionako šta oni hoće pa ništa nije nemoguće!

Ja sam sretna da novu godinu isporučuju još uvijek ljudi koji to rade već tisućama godina. Da je moramo proizvoditi sami već dugo bi dolazila iz Kine kao i veliki dio darova koji se našao ispod nakićenih borova.

I Nova godina ima nešto zajedničko sa ovim darovima: kad su novi … sijaju a čim ih počnemo koristiti polako gube sjaj i postaju neupotrebljivi.

Eto toliko od mene ( i još od ponekoga sa neta) a vi odlučite sami: da li postoji ili ne Nova godina? Onako … svatko za sebe. I ne morate nikome reći odgovor, bitno je da ga vi znate.


Evo me opet! I mislim da ću ostati sada malo duže među vama. Što da napišem da je razlog mome odsustvu? Nikakav važan: malo sam selila, malo bolovala, malo putovala, malo se družila sa starim prijateljima, kako je to nekada bilo normalno a moram priznati lovila sam i Pokemone. Prosto rečeno uživala sam, odnosno uživali smo: moj Zoran i ja. On još uvijek pravi divne fotke ali sve više je onih iz prirode a manje mene osobno, ne pitam za razlog ali mislim, poznavajući ga da to nije njegova krivica. Njegov najdraži model smatra da je šminka u njenim godinama trošenje dragocjenog vremena a Zoran uporno odbija fotošopiranje … i to je to: nikako da se složimo a stariji uvijek imaju zadnju riječ.

Hvala vam za sve poruke koje ste ostavili na mome blogu i bez obzira što sam gore malo ružila Novu godinu, želim svim blogerima a naravno i adminima (malo šlihtanja neće odmoći) da vam bude zdrava i vesela!