Ovdje, kod nas na mreži, svatko ima što da kaže. Mnogi žele da pišu a rijetko tko želi da bude čitalac. Ovaj fenomen je poznat i u klasičnoj komunikaciji. Na primjer u talk-show-u se razgovor ne odvija među gostima u smislu razgovora, nego svatko priča ali se ne komunicira međusobno. Politička, društvena ili filozofska diskusija sastoji se od toga da svatko kaže svoje mišljenje i čeka nestrpljivo da drugi završi da bi ponovno došao do riječi. Zatim iznese također svoje mišljenje, a da se i ne osvrne na riječi prvoga.

Ljudi neprestano stvaraju sadržaj, promješaju zrak i često im je svejedno tko i da li će uopće netko dobiti ili dati informaciju. Nestrpljivi su kada drugi pričaju, jer, bože moj, šta to oni mogu uopće da znaju. I općenito da bi jedan sadržaj bio prenesen do čitalaca, tisak objavljuje kratke tekstove i to velikom brzinom. Ponekada mi svijet dođe tako glasan jer svi pokušavaju da jedan drugog nadviču.

Kada sam jedanput pitala svog ujaka šta je bila tema njegovog vremena, odgovorio je: slušati. S jedne strane mislio je time na političke diskusije koje je u to vrijeme pratio a s druge strane i na osobne probleme prijatelja, kojih ne bi ni bilo da ljudi nisu slušali jedni druge.

Sjetila sam se ovoga nedavno u zrakoplovu. Razmišljala sam o tome koju temu da obrađujem kao slijedeću na blogu kada je putnik koji je sjedio pored mene rekao poluglasno „Ne znam“. „Ne znam ni ja“, odgovorih. Ma ne, mislim na fenomen „Ne znam!. U današnje vrijeme jedva da netko kaže te riječi. Svi žele da djeluju kompetentno.“ I to mi je odredilo temu za pisanje.

Ovaj susret i razgovor se baš dobro uklopilo sa „slušanjem“. Dakle, umjesto nekakvih polurješenja ili uopćene ocjene neke situacije treba jednostavno reći: Ne znam, možeš li mi to objasniti?“ I naravno... tada saslušati objašnjenje. „Ja ne znam“ je postala fraza, koja se rijetko koristi u pravom smislu te riječi.

Pričanje ili slušanje? Prednost ima slušanje jer se može neograničeno učiti i nešto naučiti. Čudno je kako se ima malo želje saznavati i učiti. Posebno je ova nestrpljivost uočljiva kod mladih ljudi. A pri tome zaboravljaju upravo na praktičnu prednost slušanja odraslih, naprimjer, da se iz njihovih grešaka može nešto i naučiti.

Nitko ne vjeruje, ali u par tisuća godina ljudske povjesti naši preci su skupili priličan broj korisnih iskustava. I ne mora svaka generacija izumiti automobil. Ali upravo ako se otvorenih ušiju ide ovim svijetom može se otkriti mnogo divnih stvari u njemu.

Jedanput sam u autobusu srela jednu ženu, koja mi je objasnila zašto bi sudbina mogla biti drugačija da se boja moje kose razlikovala od one u mojoj obitelji. Ona je, za vrijeme 15-minutne vožnje, prije pet godina, rekla takve stvari o svijetu i ljudima, koje nisam zaboravila ni do dana današnjeg.

Koliko sam samo različitih ljudskih biografija i profesija na stajalištima autobusa i na kolodvorima upoznala!

Ali treba slušati! Izgleda da je to ipak teže nego pričati.