Davnih osamdesetih godina, kada sam ja još uvijek pokušavala da pronađem odgovarajuću torbu za nošenje, koja će izgledati lijepo a u koju će, osim onih ženskih „sitnica“ stati i knjige, moj brat je došao iz škole i rekao mami: Vrijeme je da više ne nosim školsku torbu. „ Pa kako misliš da nosiš sve te knjige u školu?“. Kupićeš mi ruksak, naravno!

Ruksaci su u to vrijeme bili smeđe ili sive torbe, i vezivali su se na leđima da bi se u njima, pri penjaju na brda mogao ponijeti sendvič i istovremeno imati slobodne ruke. Pored toga oni su se koristili i za sport.

Ali u gradu, u školi? To je bilo nešto novo. Jer baš u to vrijeme početka nošenja ruksaka, uglavnom su oni bili rađeni od proizvođača sportske opreme, čiji je logo stajao naprijed na istaknutom mjestu. Kada se sada toga sjetim, oni su stvarno bili ružni. Ali šta se moglo učiniti? Ako si htio da te drugi učenici prihvate kao sebi ravnog, iako nosiš naočari sa većom dioptrijom i važiš kao štreber, moralo se. I tako je majka kupila bratu ruksak. I sjećam se: bio je stvarno ružan.

Mnoge stvari, koje su došle osamdesetih godina u modu, brzo su nestale … ruksak je ostao. Promjenio je oblik i materijal … I ja sam ga jedno vrijeme nosila … imala sam prvo jedan od crveno-smeđe kože a poslije crni koji je odgovarao svakoj odjeći. Bili su zaista praktični, sve se nosilo na leđima pa je mogao biti i nešto teži, mogao je poslužiti i za nosanje knjiga iz biblioteke do fakulteta ili stana kao i za transport sitnih kućnih potrepština, nabavljenih usput.

Za današnje učenike i studente, ruksak je postao obavezan dio školske opreme.

Dobra, stara aktovka izgleda postaje relikt … iz vremena kada se imalo siguran posao, nosila u njoj kemijska olovka i svežanj praznog papira i kada se za jubilarnu službu dobivalo zlatno nalivpero. Takvi ljudi nose i dandanas aktovke … svi ostali, moderni uredski nomadi nose ruksak … kao znak fleksibilnosti … pa čak i kada u njemu imaju samo par neplaćenih računa.

Aktovka je nekako za odrasle a nitko više ne želi da izgleda odraslo, pa se nosi ruksak kao što to čine učenici. To znači da si još mlad. To mora značiti da si još mlad, odnosno da nisi star. U svakom slučaju nisi star kao što su bili tvoji roditelji u tvojim godinama.

Većina ruksaka izgleda sportski. To je zbog materijala od koga su napravljeni, dakle od sintetike i plastike. I ruksak mora biti funkcionalan, to jest ne smije imati manje od deset spoljnih džepova sa strane, svugdje trebaju da vise različiti remeni i zatvarači na koje se još ponešto može objesiti. Na primjer boca sa vodom, neophodna za preživljavanje u urbanoj džungli da bi se usput mogla utoliti žeđ. Moglo bi se stvarno umrijeti od žeđi usred Zagreba ili Osijeka, zar ne? A ako dođe do nečeg još opasnijeg, ruksak se može pričvrstiti i oko struka dodatnim remenom.

Ono što ja smatram tragedijom kod usvajanja ruksaka je da je on u jednom broju slučajeva zamjenio žensku ručnu torbicu. Netko je, sigurna sam, posebno starijim damama, objasnio da su ručne torbice out i da su maleni čvarčići, koji su dugačkom vrpcom obješeni preko jakne... miniruksaci, jedini, koje današnje društvo prihvata. U takve miniruksake može da stane samo novčanik i jedan paket papirnatih maramica ali kruna ovoga je da na zatvaraču obavezno visi privjesak sa nekom plišanom životinjom.

I općenito, ove plišane životinjice su napravile zavidnu karijeru u posljednje vrijeme, kako kod školskih ruksaka tako i kod miniruksaka. I dok broj malih plišanih Taddy-a ili miševa od štofa znače na šlolskom ruksaku koliko si omiljen kod svojih drugara, oni kod miniruksaka imaju još važniji zadatak: pri kupovini doprinose tome da njenu nositeljicu drugi ne shvataju tako ozbiljno. ( To je također težnja ka vječitoj mladosti... te plišane životinjice!)

Lijepo je kada se za određene stvari koje krenu ukrivo, može prstom uprijeti u krivca. Za ovu i ovakvu zamjenu ručne torbice ruksakom zaista i postoji krivac. To je Miuccia Prada. Ova dama, čije su kreacije, inače, pune stila, predložila je ironično, da se, zbog mogućnosti nošenja većeg tereta kod ruksaka, njegov njegov oblik posudi torbici a ova bi zauzvrat opet ruksaku podarila svoju funkciju i veličinu. Nažalost, ironični gest je sam po sebi bio loše shvaćen: forma i funkcija nisu se zavolile i počeli su da vode odvojeni život. Tako su nastali miniruksaci, koji su omiljeni, posebno kod starijih dama.

Međutim, miniruksaci imaju jednu prednost nad ručnim torbicama te su zato tako dobro i prihvaćeni. Iz općeg straha da se novčanik ispusti iz vida, naše suvremenice nose ruksak naprijed, na trbuhu. One, još brižljivije, pri hodanju ga obuhvate još sa obe ruke.

Kod ruksaka treba spomenuti još jednu stvar: njegovu formu. Ruksaci su ustvari vreće, dakle nemaju formu. Oni odgovaraju drugim stvarima koje isto tako nemaju formu: anoraku, pantalonama čija je dužina ispod koljena i najčešće ima još nekoliko dodatnih džepova, sandalama sa debelim džonom. Stoga jedan dio nositelja ruksaka kombinuju rado sve ove stvari . Kako to izgleda, može se svatko uvjeriti gledajući te svoje sugrađane na ulici.

Činjenica je međutim, da je ruksak univerzalni spremnik modernog čovjeka. On je zamjenio školske torbe, aktovke i ručne torbice i ima ih u bezbroj varijanti.

Kako je do toga moglo doći da jedan planinarski rekvizit postigne tako veliku svjetsku karijeru? Meni nije jasno a vama?