Kada sretnete starog poznanika i obnovite s njim sjećanja osjećate se kao da ste došli na izvor mladosti. U usporedbi s tim je susret generacija na proslavi godišnjice mature kao kad vas bace ispod slapova Nijagare (ili barem slapova Krke)..

Ljudi, nekadašnji prijatelji i poznanici, mogu se izgubiti iz vida godinama a ipak pri ponovnom susretu ima se osjećaj prisnosti kao da je vrijeme stalo i kao da nisu prošle tolike godine. To je divna stvar: zagrlimo se, proćaskamo kao i prije i ne možemo da shvatimo da se u prošlih dvadesetak godina nije desilo gotovo ništa osim nešto malo života.

Najbolje je, međutim ako se na ovakav trenutak može pripremiti. Ljuti nas da ovakvu priliku dobijemo upravo kad smo u stresu. I to je najčešći slučaj. Tada bismo najradije prešli neprimjetno na drugu stranu ulice ili stavili isključeni mobitel na uho kao da smo zabavljeni razgovorom toliko da ne primjećujemo nikoga. Ovakav oprez je opravdan jer jedan slučajni susret i smalltalk, koji se pri tome odvija može da ima dalekosežne posljedice: dolazi do ponovnog izbijanja postpubertetske nelagode i kajanja.

Mnogo je ugodnije kada se „nekadašnje“ sretne u točno određenim okvirima i kada se ima dovoljno vremena za najduži smaltalk svijeta: na proslavi godišnjice mature, kada svatko svakome postavi ista pitanja: Što radiš? Gdje živiš? Kako živiš?

Naravno da usporedba crno-bijelh fotografija snimljenih ispred nekadašnje škole sa živim originalima, donese izvjesna iznenađenja: Jedan koji se cijelih četiri godine zaklinjao da nikada više neće kročiti preko praga škole postao je nastavnik u istoj. Jedan koji je stalno mijenjao cure i skoro sa svakom razmjenio barem poljubac, sretno je oženjen već dugi niz godina. Največa sanjarka iz treće klupe, koja je uvijek kasnila na satove, danas je vlasnica uspješne odvjetničke kancelarije.

Čuje se zatim, da neki preskaču stepenice ka vrhu velikim koracima, pri tome se prepoznaju i oni koji su umjetnost i slobodan izbor stavili ispred posla sa kravatom i ne bi ga nikada mijenjali. Skoro svi imaju jedno ili dvoje djece, neki su već razvedeni a ima i onih koji u već u drugom braku. Naravno ono što je za ova vremena karakteristično: mnogi su bez posla, bez prava na mirovinu jer nedostaje onih nekoliko „ratnih“ godina a poslije je bilo teško naći nešto novo jer za novo treba mladost.

Upravo sada, kada počinju ti susreti, obično u svibnju ili lipnju, došla sam u kušnju da izanaliziram moju generaciju. Na kraju krajeva drugare iz razreda nitko nije sam sebi odabrao nego su uposlenici iz škole sastavili razred od onih koji su se prijavili te godine. A ipak je toliko toga zajedničkoga.

Čemu bez izuzetka težimo: za napretkom u poslu i sretnom obiteljskom životu. Dakle, ništa od predrasuda koje se odnose na moju lakoćemo-generaciju: Mi smo plutali u starom sistemu, isplivali u novi i napokon pristali u mirnu luku manje više bespomoćni da poboljšamo osrednjost (izuzev nekoliko primjera).

Mi smo generacija koja je prva rekla NE konvencionalnosti. Pri tome se mora priznati da nam je od strane starije generacije omogućeno jer je ona prije nas očistila temeljito svijet i nama pokazala razliku između dobrog i lošeg. Može se reći i ovako: Data nam je prazna korpa i mi smo je spakirali ponovo sa slobodnijim nazorima a opet i sa konzervativizmom koji podrazumjeva obiteljski zivot i druženja na svim razinama, što je iznenadilo sve one što su bili skeptični i prognozirali da ćemo se vratiti učmaloj prošlosti.

Jer postoji lijek koji se može uzeti kada svakodnevnica previše pritiska. Da bi se pritisak izbjegao ne treba žaliti i sažaljevati nego se zabavljati. Kao sa osamnaest. U sjeni noći ne misli se na pravila i šta ima veze: krivica je opijenost. To je svakome poznata stvar. To opravdava. To se ne broji slijedeći dan. Jer slijedeći dan je to ionako već zaboravljeno, još ostane samo glavobolja i mućnina.

Ponedeljkom ujutro ušuljaš se u ured sa podočnjacima, promuklim glasom i otkažeš neki termin radije tu nego tamo i polagano s naporom ponovno preuzmeš svoj život pod kontrolu i konstatiraš da se tvoj život i nije promjenio toliko drastično od vremena mature. Da se jednako može lunjati sa starim drugarima kroz noć. Da se stav drugih može prepoznati pomoću malih gesta. Da se svako vanjsko stanje može promjeniti.

Jedino što ostaje su ljudi koje nosimo u srcu.