Ono što mi se u suvremenom svijetu ne sviđa je da za sve i svašta trebamo lozinku.

Smatram da je posjedovanje ključeva već dovoljno dosadno, ključ za auto, ključ za ured, ključ za stan, za podrum... neprestano se plašim da ih ne izgubim i stalno sam u potrazi za nekim od njih. Nije bilo tako davno da sam, pred odlazak na godišnji odmor, plašeći se provalnika, sklonila ključ od auta na sigurno mjesto u stanu, da bih, kad sam se vratila satima tumarala i pretraživala komode i ormare da ga nađem... naravno kad nešto ciljno tražiš nikada ne nađeš. I nakon dva tjedna, kada sam sortirala ljetne stvari i izdvojila između ostalog, i jednu jaknu, koju naravno nisam više mogla da obučem već dvije godine (a zbog čega... zna se, naime teško da se u mojim godinama od onih pet kilograma koji se nakuplalju u toku godine, mogu sve skinuti), te je htjela staviti u vreću za Crveni križ, osjetila sam nešto maleno, tvrdo i kad sam gurnula ruku u džep, unutra sam nasla ključ od auta... moj izgubljeni ključ od auta.

Još su najgori ključevi od bicikla čije se brave zaključavaju i kad nema ključa u njoj i tek kada na brzinu nešto hoćete da kupite i to vam se desi u povratku a nemate ključa koji je naravno ostao kod kuće. Ili nedaj Bože, ključ od kofera, onaj mali bezazleni ključić, koji na putu za neki seminar zaboraviš ponijeti a kofer je zaključan i to konstatiraš tek kad ti trebaju papiri za neku prezentaciju. 

Nekako smo to sa ključevima i savladali a sada su došle druge vrste ključeva: lozinke i PIN-brojevi za bankovne kartice. Većina lozinki ima dvadesetak što slova velikih i malih, što brojeva, jer tako svi preporučuju pošto se lako može otključati ako je jednostavna. Takve lozinke je najčešće teško upamtiti, zapisati ih zapravo ne bismo smjeli. I kada se odlučimo da ih ipak negdje zabilježimo to mora biti neko skrovito mjesto koje, naravno odmah potom zaboravimo.
Zlo je svuda oko nas!

Postoji jedna zgodna ideja, jednog od vodećih proizvođača pametnih telefona sa početnim slovom A da se otključavanje vrši jednostavnim otiskom prsta.. Svoje ruke uvijek imaš kod sebe i jedino što moraš zapamtiti je: koji prst? To se jednostavno može upamtiti ako se sjetite našeg premijera koji taj prst uvijek drži gore kada stoji za govornicom.

I samo što je ovakav prijedlog došao u tisak, već su pojedinci došli na ideju kako bi se to moglo prevladati. Naime, mora se samo fotkati otisak prsta korisnika u visokoj rezoluciji, pročistiti snimak na kompjuteru, isprintati na laserskom štampaču na providnoj foliji, zatim sve ovo premazati ljepilom za drvo, ostaviti da se osuši … i već je otisak prsta u funkciji.
Eh, kad bi to bilo sve...…

Postoje na internetu na različitim poznatim i nepoznatim sajtovima primjeri kako Japanci koriste veliki nožni palac, vrh nosa i druge slične dijelove tijela da pokrenu svoj mobitel. Pitam se da li bi možda u tom slučaju bilo bolje uzeti ušnu školjku jer nju ionako prvu prislanjamo na telefon. A uši su, kako vidimo u svakodnevnim susretima sa ljudima, različite, postoje stotine tipova ušnih školjki i u tom slučaju bi kradljivac mobitela mogao da isti proda samo onome ko ima isto uho...a to bi im u najmanju ruku otežalo posao. Teško da se može pri krađi mobitela ukrasti i uho … svakako bi to bilo preskupo.

Dakle, ja sam za to da se svi ti ključevi, lozinke, PIN-ovi zamjene otiskom prsta. Staviš palac na bravu od auta, vrata se otvore, vozačevo sjedište namjesti prema njemu, upali se motor … zašto ne?

Također bi bilo zgodno da se prepoznavanjem lica može na bankomatu otvoriti vlastiti konto. To je ranije bilo uobičajeno na šalterima banaka, nakon što dva-tri puta podigneš novac pokazujući osobnu, svaki slijedeći put, umjesto toga dočeka te široki osmjeh prepoznavanja od strane službenika i … ne treba ti više nikakav dokumenat da bi dobio svoj novac.

Največa prednost uvođenja otiska prsta kao znaka prepoznavanja je da bi se naši džepovi i naš mozak oslobodili svih ovih ključeva i kombinacija i dobili bismo mjesta za neke važnije stvari.

Jedina situacija koja bi me navela da budem protiv otiska prsta je kada bih došla kući, prislonila prst na bravu, vrata se otvorila i moj kućni laptop se oglasio:“ Bok, znao sam da dolaziš...!“

Otkuda bi samo mogao da zna tako nešto?