Ako nekome trebamo saopćiti lošu vijest obično kažemo: „Prvo sjedni!“. Međutim u slučaju teme ovog posta treba reći : „Ustani prije nego počneš da čitaš!“. Jer loša vijest je: Sjedenje nije dobro za nikoga od nas.

Postoje znanstvenici koji čak kažu da nas sjedenje ubija i to ne u smislu: „Uh, stolica je neudobna, moja će me leđa ubiti“, nego upozoravaju na ubitačno djelovanje kod razmjene materija u organizmu, povečani rizik od srčanih oboljenja i skraćen život!

I na ovaj način stižemo iz banalne svakodnevne situacije ... u područje istraživanja sjedenja na čovjeka i njegovo zdravlje.

Na poznatom londonskom univerzitetu Leicester su upravo završene studije o sjedenju u kojima je obuhvaćeno oko osamstotisuća sudionika. Prema rezultatima ovih studija ljudi koji puno sjede izloženi su dvostruko većem riziku da dobiju dijabetis i srčana oboljenja i da od tih bolesti i umru. Ko dnevno sjedi više od šest sati neprekidno, ima 40% više šanse da umre u slijedećih petnaest godina od onoga koji sjedi manje od tri sata.

Ako dakle, smanjimo vrijeme sjedenja, možemo si pomoći da zbog toga ne obolimo od ovih bolesti. Ako se sada sportisti i oni koji sport koriste jer misle da je lijek za sve, počnu samozadovoljno smijuljiti … e nemaju razloga ... ovdje bavljenje sportom ne pomaže. Dakle, može se sportom baviti i deset sati dnevno ali ako se ostalo vrijeme sjedi … nema pomoći... rizik da se dobije šećerna bolest ili neko srčano oboljenje ostaje visok. Jedino što u ovom slučaju pomaže je...manje sjediti!

Ova engleska studija sa svojim zaključcima spada u „blaga stajališta“ ...mnogi znanstvenici ove relativno nove grane znanosti tzv „sedentary behaviour research“ su mnogo rigorozniji u svojim zaključcima: australski znanstvenici smatraju da je aktivnost sjedenja „ubistvena aktivnost“ a Amerikanci imaju i novu uzrečicu za to: Sjedenje je novo pušenje“. Internacionalna organizacija ovih znanstvenika ima logo: „Usijana stolica“

No, kao i uvijek, kada znanost dođe do novih saznanja koja se ne slažu s našim mišljenjem i ponašanjem, mi kažemo:“ Gluposti, šta to oni brbljaju?“. Jer, ruku na srce, sjediti je taaaako dobro! I ova rečenica … ona izlazi iz srca i nakon što je izgovorimo imamo potrebu da sjednemo i odahnemo.... toliko smo sretni što smo je izgovorili da instiktivno utonemo u stolicu sve dublje i pri tome se osjećamo blaženo kao da smo došli na mjesto našeg cilja … da ...napokon sjedimo.
To je ustvari instinkt... da sjedimo. Ako moramo da stojimo u tramvaju ili u čekaonici osjećamo se tako jadno kao da smo doživjeli poraz. Ako je nešto u redu i dobro prijanja mi kažemo „dobro sjedi“ a ako je neko nešto dobro uradio „pokazao je da ima živce da sjedi“ I sad je sve to odjedanput došlo u pitanje? Sve je to loše?

Pionir i „Papa“ ovog istraživanja, američki naučnik Levin više ne sjedi i ako se slučajno dogodi da sjedne odmah se nađe neko od kolega da napravi snimak i fotografiju pokazuje okolo ostalima kao čudo. Levin ima i objašnjenje zašto je sjedenje toliko štetno za čovjeka: Evolucijom smo određeni da lovimo i skupljamo drva za vatru, da sijemo i žanjemo, dakle, da smo cijeli dan u pokretu a ne dva sata u trenerci a ostali dio dana sjedeći.

Međutim ono što još nije istraženo je koliko i kako dugo treba prekidati sjedenje u toku dana da ono ne bi imalo neželjene posljedice po zdravlje. Zato se najbolje držati preporuke: sjediti što je manje moguće!

Ali......

Na poslu sjedimo osam sati, nakon posla sjednemo u auto da se dovezemo do kuće, dođemo kući i sjednemo za sto da jedemo i na kraju pred oltar suvremenog čovjeka...TV... sve dok ne idemo na spavanje.

I šta se tu puno može promjeniti? Možda s posla kući pješke? Ali šta je sa ostalim stvarima koje treba obaviti usput a nema puno vremena. Kod kuće šetati po stanu... pa bračni partner bi pomislio: „Kriza, moj partner nešto snuje“... i eto povoda svađi... po onoj napad je najbolja obrana. Stojeći objedovati... to bi bilo zanimljivo ali primjenjivo za one koji nemaju malu djecu, jer koji nivo stola bi izabrali obzirom da ste puno veći od svoje djece a u danjašnje vrijeme djeca su u svemu izjednačena sa odraslima... mislim na roditelje i njihov odgoj.

Dakle največa šansa je smanjiti sjedenje za vrijeme radnog vremena. Tu se uostalom najviše sjedi. Ali postavlja se pitanje: šta se tu može učiniti?