Danas bi imala osamdeset četiri godine.
Već dvadesetdvije godine i to svake godine, pitam se kako bi izgledala ? Kakav bi bio naš odnos majka – kćerka? Da li bi volila moga Zorana, moju Theresu? Šta bi rekla za moj život? Moje odluke. Moj put koji sam sama izabrala. Ali pitam se isto tako da li bi moj život u zadnje dvadesetdvije godine protekao drugačije da je nisam tako rano izgubila.

Ove misli! Svake godine ponovo. Prije nego se rodila njena posljednja unuka. Kratko nakon što je nastupilo ljeto te ratne 1992. godine. Svake godine!

Nedostaješ mi! Stalno.

I kao da daješ znak od sebe, danas pada kiša. Ona ljetna, topla kiša koja tako rijetko padne. Njene kapi padaju na zemlju kroz vrući zrak. Preplavljaju ulice i puteve. Prave obruč oko zemlje. Ko da kažeš: Kčeri, tu sam. Okružujem te ma gdje da si. Sa svojom ljubavlju.

Srpanj je lijep mjesec. Ljeto je u njemu u svom največem zamahu, dani su puni sunca a noći zvijezda koje pokazuju put svima koji lutaju. Ali za mene je njegov početak povezan uvijek sa tugom: mama bi imala rođendan. Da je živa. Da je imala sreće da je u bolnici na dan njene smrti bio neki iskusni liječnik a ne početnik. Da je... Ali nije.

I zato mi je pocetak divnog mjeseca srpnja uvijek povezan sa tugom. Čak i posljednjih godina kada je moj život krenuo putem posutim zvjezdanom prašinom.

Često mislim na Tebe. A znam da ti to znaš. I da u srcu anđela, koji si postala, osjetiš da sam sretna ali i da mi ponekad srce poplavi tuga jer ti to nisi doživjela.

Čuvaj me i čuvaj se ... do slijedećeg rođendana.