Serenissima ... grad svjetlosti! Taj naziv prati Veneciju stolječima. Ali svjetla se polagano gase i jedan od najljepših gradova u svijetu gubi boje. Stara dama je ostarila. A kako je to obično kod dama koje stare, pojavljuju se bore, koža posivi, dobiju se staračke fleke i još neki znakovi koji kažu: ili se predaj i povuci ili uloži više vremena i novca da postaneš ponovo vitalna i da onaj koga sretneš ne primjeti odmah tvoje godine.

A Venecija je ostarila i kako nam se u ovih par dana posjete nekadašnjoj ljepotici, učinilo... predala se. Trg Svetog Marka je postao sjedište turizma na koji svi svrate ali zbog gužve i ne može nešto posebno da se vidi. Nije ni čudo jer se sve svelo na njega i masa posjetilaca, koja dođe da vidi čuveni grad hrli u tom pravcu, pa mi se učinilo da je Trg atraktivan jer na njemu možeš da čuješ bezbroj različitih jezika i vidiš najrazličitije modele kamera i fotoaparata koji pokušavaju da se probiju do neke od znamenitosti ne bi li ulovio neki snimak bez mnogo ljudi na njemu.

Zoran je bio uporan i čekao, probijao se i evo rezultata:

Nakon Trga svetog Marka pokušali smo da pronađemo Rialto most, prateći na fasadama oronulih zgrada crveni natpis od obične boje sa strelicom, a ispod kojega je obično bilo i obavještenje gdje se nalazi WC. Nakon što smo ga našli i vidjeli, mislimo da bi možda bolje bil da smo zalutali.





Uličice i mostovi po kojima smo se kretali tražeći nešto neobično, nešto što će nam se dopasti su oronuli, puni nekakvih malih prodavnica u kojima Kinezi prodaju suvenire, napravljene u Kini. Kako to Kinez zna da izradi gondolu iz Venecije? Doduše ima i malih butika gdje se može kupiti original maska ili zdjela od pravog Murano stakla, ali su skoro nevidljivi pred napadnim jeftinim kineskim imitacijama. Neki od vlasnika koji imaju originale stavili su čak i natpise na izlozima da se ne radi o falsifikatima.














Razočarala nas je stara dama! Ono sto smo očekivali da nađemo, izostalo je a osim oronulih fasada i jedinog uređenog trga Svetog Marka nismo vise ništa očekivali. Mislili smo: treba joj potpuni lifting, botox i sve moguće estetske operacije da bi ponovo postala atraktivna i zanimljiva. Trebaju joj i neki drugačiji ljudi koji će znati da ti objasne gdje si, koji te neće vući za rukav u gondolu u kojoj vožnja košta malo bogatstvo, koji će ti nešto od usluga pružiti a da nemaš dojam da čekaju samo napojnicu i da te se riješe.

A onda smo slučajno otkrili jednu drugu Veneciju. I to kada smo prestali da pratimo crvene strelice koje su vodile samo na dva mjesta. Tihe uske i čiste uličice, popravljene fasade sa cvijećem na balkonima od kovanog gvožđa, male tratorije u kojima su konobari ljubazni i ne očekuju da se napojnica ostavi već i prije jela. Jela i nisu na tim mjestima tako skupa, kava ne košta 10 eura kao na Trgu a WC je besplatan. I najvažnije... jelo je ukusno. I još nesto najvažnije: NEMA GUŽVE, samo mještani i poneki turista.













Ovo nas je malo oraspoložilo pa nismo rekli: "Venecijo, bolje je da se potpuno predaš nego da se ovako mućiš." Zato su i snimci ovoga dijela puniji života i ljepši od onih "turističkih".





Sve u svemu... pomalo smo razočarani zapuštenošću Venecije, kako samog grada tako i njegove okoline koja je puna industrijskih hala i hotela, izgrađenih bez imalo stila. Ali s druge strane, ako se ima dovoljno vremena i ako se ne podlegne komercijalizmu, Venecija zna da pokaže onaj skriveni šarm stare dame, koja pokrije lice velikim sunčanim naočarima i počne zanimljive priče koje će odvratiti od njenih bora. Jedna od najljepših priča koja me dojmila je i ona o Mostu uzdaha.





On spaja Duždevu palaču sa nekadašnjim zatvorom i nalazi se na višem nivou od ostalih mostova. I priča kaže da su sa toga mosta zatočenici, pri prelasku iz palače gdje su bili osuđeni, a prije konačnog odlaska u zatvor mogli da vide Veneciju još jedanput. To im je obično bilo posljednji put jer nisu više nikada izašli iz zatvora .I zbog tih tužnih uzdaha most je i dobio to ime. Dirljiva priča, zar ne!

Mislim da Venecija krije još mnogo ovakvih zanimljivih priča ali su zaboravljene pred navalom komercijalizacije. Možda će neko da se sjeti i pokaže ne samo nekadašnju ljepotu stare dame nego i ono što ona krije u svojoj duši.