Kada je Napoleon završavao neku bitku i vraćao se kući svojoj Josephini, poslao bi kao prethodnicu glasnika sa pismom u kojem je stajalo: „Dolazim kući, nemoj da se kupaš“. Vještice su u srednjem stolječu pravile čarobne pomade kojima su se žene mazale i očaravale muškarce ali nikada nije otkrivena tajna šta su te kreme sadržavale.

U novije vrijeme nađena je znanstvena potvrda tom „zovu ljubavi“ - feromoni, a znanstvenici su sada uspjeli da izrade i sintetički parfem koji pomaže u traženju partnera, a koji se bazira na pojačanju tjelesnog mirisa ... naravno, sa preporukom da se koristi umjereno...

Ljubav ... ranije se uvijek govorilo ... ide kroz stomak. Nije točno!!! Stvarna privlačnost ide direktno kroz nos čovjeka (i žene).

Sada je napravljen miris koji navodno može još više da utiče da čovjek postane privlačniji za potencijalnog partnera. Ova mješavina ima miris identičan mirisu tijela, sa povečanim sadržajem sintetički dobijenog feromona koji nadomješćuju njegov nedostatak ili manjak. Dakle, sadržaj feromona može da se pojačava po potrebi. Ovako dobijeni parfem trebao bi da odigra važniju ulogu u traženju i izboru partnera nego boja očiju, mišići ili dlakav torzo ... barem tako stoji u znanstvenom časopisu iz Velike Britanije ( Proceedings of the Royal Society B) u kojem su objavljeni rezultati ovih istraživanja.

Svaki čovjek, naime, ima sopstveni miris, zahvaljujući feromonu a koji je za svakoga jedinstven, nešto kao otisak prsta. Ženama se najčešće i dopada parfem koji ima miris najsličniji njihovom prirodnom, što potvrđuje ova saznanja. Čak je i jedan grčki filozof rekao: „Muškarac ne mora da miriše ali mora da ima miris muškarca“. Kakav je to miris?

I još nešto: upravo kada se dvoje ljudi pronađe po mirisu, ovaj zbroj i odnos sastojaka određuje imunost od nekih genetskih bolesti kod njihovih potomaka.

Na ovaj način možemo objasniti i onaj izraz koji se oduvijek koristi za dvoje ljudi koji se privlače: kemija između njih odgovara.

Međutim, saznanje i preporuka da prirodni miris svakog čovjeka treba da se još i pojača vještačkom vodicom, koja ima iste osobine sopstvenog „ tjelesnog zraćenja“, neće obradovati svakoga, naprimjer putnike javnog saobračaja ili radne kolege u uredu. Prosječan čovjek miriše rijetko na ljubičicu, ružu ili borove iglice... prije bi se moglo reći da je to mješavina par dana nošenih ćarapa i mrlja od piva ili ulja od jučerašnje salate na potkošulji (košulja mora da se promjeni svaki dan ali potkošulja može da se nosi više dana … ne vidi se), a kad se takav miris još pojača... ne znam. U bivšoj Jugoslaviji službenici SDB bili su razvili takav osjećaj za miris „državnih neprijatelja“ pa se moglo računati s tim da su oni bili zauvijek arhivirani u njihovim špijunskim nosevima ( ima li toga sada u našoj novoj domovini zna se ili se ne zna).

Ostaće zauvijek tajna šta je Julija namirisala kod Romea... možda saznamo jednog dana od Karle Bruni kakav ju je to miris privukao Sarkozyu... ali naprimjer definitivno znamo da je dame oko Berlusconija privukao miris banknota. A kada jedan čovjek ne može da primiriše svoju partnericu, ili obrnuto, onda ne pomaže ni jedan miris ovoga svijeta.

U tom slučaju može se reći da je nos zeznuo srce.