Kao dijete bila sam stravstveni čitalac Karla Maya. Bodrila sam Winetoua i Old Shaterhanda kada su danima jahali kroz preriju bez ijedne pauze, ili još gore...kada su sakriveni od Siouxa bili prisiljeni da čuče u skrovištu udaljenom samo na dohvat od njihovih ubojitih strijela. Nekada su bili i zarobljeni i prije nego su uspjeli da se oslobode prijetila im je strašna smrt.

Međutim, ono što me je stvarno fasciniralo je to da nijedan od njih nijedanput nije morao da piški. Nigdje u knjigama nije napisano ništa o tome, da su Siouxi bili toliko pažljivi te su svakih par sati odvezali svoje zarobljenike da u nekom od obližnjih grmova obave svoj posao. Moguće da Siouxi nisu bili tako dušebrižljivi, ali isto tako nigdje nije opisano da je Winetou odjedanput počeo da vonja, zbog čega je njegov brat po krvi počeo da njuška svojim osjetljivim nosom a Winetou posramljeno kazao: „Sorry Bro* ali moralo je jednostavno napolje!“
Ništa od svega toga … baš ništa... stvarno.

Kod jednog razgovora o ovoj temi (da, ja ponekad vodim takve filozofske rasprave!) rečeno mi je da se također na cijelom svemirskom brodu u Zvjezdanim stazama ne spominje WC, dakle jednostavno ne postoji. Sva vrata na ovom brodu otvaraju se na zahtjev - automatski, ali ni na jednom ne stoji oznaka „00“. Mister Spock ne stoji nikada sa prekriženim nogama pred nekim od tih vrata i čeka da Captain Kirk napokon završi i izađe. I ono što je još više nestvarno... svemirski brod upada stalno u neku opasnost ali niko nikada nije rekao: "Oh žao mi je, ali napad Klingona mi baš sada ne odgovara jer moram prvo bezuvjetno u WC." ( Poslije se na Voyageru pojavljuje kupatilo, ali koliko se još sjećam, u njemu nije ništa drugo obavljano izuzev ponekad uzeta pjenušava kupka ... i to samo od strane dama, koje su prikazane kako pomalo erotično pružaju nogu iz kade pune pjene... muškarci se izgleda nikada ne prljaju).

Neke male iznimke od ovog „00-šutnje“ sindroma ipak postoje . Arthur Dent opere zube još prije nego Zemlja bude napadnuta od Vogona a radnja filma „Težnja za srećom“ sa Will Smithom dešava se djelomično u javnom WC-u.

Postoji jedna spisateljica koja izgleda voli toalete i to je J. Rowling. U svakoj njenoj Harry-Potter knjizi pojavljuju se toalete i ponekad imaju čak i jako važnu ulogu u njoj. Hermina se skriva u WC-u i plače, našto dolazi jedan kepec i porazbija sve umivaonike. Brbljiva Myrtha, jedna od školskih duhova stanuje u jednoj klozetskoj šolji i kad učenici puste vodu, ona se, zajedno sa onim što su oni iza sebe ostavili nađe u rijeci. U WC-u se spravljaju čarobni napici a ulaz u sobu strave nalazi se u jednom kupatilu. Čak i Harry Potter svojim naučenim umjećima postiže pobjedu u jednoj kadi za kupanje.

U jednoj od kasnijih knjiga ulaz u Ministarstvo magije nalazi se u jednom WC-u... ući unutra i pustiti vodu je moto.

Naravno da je ideja napisati knjigu o jednom dječaku koji otkriva da je čarobnjak, odlična. Ali najveća zasluga J. Rowling je da je toaleti dato zasluženo mjesto u literaturi za mlade..

Čini mi se da se gospođa Rowling kao dijete također čudila zašto junaci Karla Maya nikada ne piške.