Javno izjavljujem slijedeće:

„Ja sam masovni ubojica“

Moje žrtve su prvenstveno one zvijeri koje se svakog ljeta, a posljednjih godina i u drugo godišnje doba (zbog promjene klime) okome na čovječanstvo kao izgladnjele vampiri. Mislim ovdje na ona nesretna stvorenja koja se bore za posljednju kap (tuđe)krvi.

Jedno lijepo ljetno jutro se desilo... bez upozorenja... kao iz vedrog neba: postala sam masovni ubojica. Izazvala sam pravo krvoproliće.

Bez zlih namjera sjedila sam na terasi u Meerbuschu s čašom svježe iscjeđenog soka od narandže i maštala o mom Zatonu, kristalno čistoj vodi tamošnjeg mora, plaži, borovoj šumi sa dubokom hladovinom, sa visećom mrežom zategnutoj između dva drveta i ručnim frižiderom pri ruci sa različitim đakonijama. Sve u svemu jedna mirna fina atmosfera.

Najedanput mi nešto prekide ove fine maštarije i vrati me naglo u stvarnost. To nije bio nikakav glasan zvuk upozorenja, nego jednostavno predosjećaj koji me odmah stavio u stanje pripravnosti.

Nekoliko tih kreatura, koje su najvjerovatnije stvorene samo za to da muče čovječanstvo, zaposjelo je neka mjesta na mom tijelu, koje je bilo nezaštićeno odjećom i počelo da mi isisava krv.

U mojoj glavi se istog trenutka uključio alarm i ja sam skočila kao da me ubola sama crna udovica. Kao divljakinja počela sam da mašem oko sebe i nije mi čak smetalo ni to da sama sebe udaram i da to booooli. Bijes koji su ta stvorenja u meni izazvala, doveo me je u takvo stanje da više nisam mogla da se kontrolišem. Bila sam opsjednuta strašću za ubijanjem.

Kad se pokolj završio, ja sam izašla kao pobjednik ali je bilo žrtava na obje strane.

Svih trinaest ratnika koja su se usudila da mi se približe pala su u borbi. Nažalost i lijepa čaša sa svježe pripremljenim sokom od narandže pala je u tom masakru kao žrtva. Komadići stakla ležali su po podu terase a sok se razlio po cijelom stolu. Ja sam zaradila nekoliko uboda koji su pomalo počeli da svrbe...

ALI JA SAM BILA POBJEDNIK!!!!