Upravo sam se sjetila sna od proteklog tjedna i htjela bih da zapišem prije nego ga zaboravim.

I upravo o tome se radi u snu, o zaboravnosti. Naime, ustvrdila sam da u posljednje vrijeme često zaboravljam imena. To nikako ne odgovara mojoj ličnosti i prilično me je zabrinulo. Ponekad sam uporna i pokušavam da se sjetim imena osobe koja mi je tog trenutka u glavi i to toliko dugo dok mi ne uspije. Neki puta, posebno ako to razmišljanje predugo traje, nazovem nekoga za koga pretpostavljam da će znati, jer mi to inače ne bi dalo mira sve dok se ne sjetim.

Ova briga oko moje zaboravnosti prouzrokovala je da o tome sanjam, ali istovremeno san mi je pomogao da riješim taj problem na tako neobičan način da sam se poslije svemu tome slatko smijala.
.
Dakle sjedila sam u svojoj dnevnoj sobi, na kauču i čitala. Odjedanput sam se sjetila Bebeka, nekadašnjeg pjevača poznatog sarajevskog sastava "Bijelo dugme". Osobno sam ga srela u davnim gimnazijskim danima, u Omišu, gdje sam ljetovala sa društvom a oni pjevali navečer na igrankama. Sjetila sam se kako je došao nakon jedne pjesme do nas i jedino meni pružio ruku da se pozdravimo. Bila sam ponosna... i još više kada me upitao za ime i izgovorio ga glasno ... i još jedanput...( to je stvarno tako bilo).

Ali sad pozor! Ja sam ga htjela pozdraviti... također njegovim imenom ali...nisam mogla da se sjetim kako se zove. Počela sam da se preznojavam, da u glavi prebirem sva moguća muška imena kojih sam se u tom trenutku mogla sjetiti i...ništa. Jednostavno u toj cijeloj paleti muških imena nije bilo njegovog. Sramota, Brigita...baš sramota, mislila sam.
Tada mi padne na pamet spasonosna ideja...googlanje...kako mi to ranije nije palo na pamet. Dakle počnem da googlam (naravno sve se to sada dešava u snu, jer u to vrijeme nije postojalo ni g od googla), utipkam ime Bebek... i prvi rezultat donio je uspjeh. On se zove Željko. U tom trenutku sam se probudila.

Zar to nije super? Kad opet budem zaboravila neko ime, legnem, zaspem i u snu googlam. Ali ima jedan mali problem: Šta da utipkam ako zaboravim ime kćerke jednog od mojih starih prijatelja, a nemam nikoga koga bih mogla da nazovem i pitam. Imam prezime, znam gdje stanuje ali da odem do tamo i pogledam na poštansko sanduče ili zvono ...da me vidi, ona ili neko od njenih ...to bi bilo baš neugodno.