Otkako sam "odrasla" volim petak...kao dan kada se završavaju obaveze a počinje slobodno vrijeme...duuuugi dani vikenda kada se može poduzeti svega i svačega zavisno od doba života u kojem se nalazimo.

Kad si mlad želiš da se provedeš sa društvom na plesu, u kafiću ili u kinu pogledaš neku komediju koja izaziva smjeh do suza i inspirira na dalji veseli provod. Ako imaš sreću da u tom životnom dobu imaš več "pravu" ljubav tražiš skrivena mjesta za poljupce i riječi koje su samo za uši dragoga.
Poslije, kad več imaš obitelj sretan si da u dane vikenda jutarnju kavu možeš u miru a popiješ u dragom društvu a ne onu "Coffy to go", da serviraš stol i da napokon tvoje kulinarske sposobnosti svi ukućani i primjete.
Kad u kasnijoj fazi života ostaneš sam, kad se djeca raziđu, "ljubav" ode s nekom drugom ili u nebo, petak više nema takvu draž. Obično se stvore neke navike koje ignoriraju petak jer obaveze koje su do tada bile tu: karijera u prvoj fazi i obitelj u drugoj, prestaju. Počinje period života kada polako svi dani postaju isti i kada se petak ne razlikuje od bilo kojeg drugog dana u tjednu.

Sem naravno kada u jesen svog života sretneš nekog koga više nisi ni očekivao u to pozno doba.
A meni se to desilo.
Iznenada je došlo i kao grom pogodilo...oboje.
Postali smo ponovo mladi koji su u doba kada je ljubav bila "normalna" propustili svoju priliku ili je uopće nisu ni dobili.
Više ni posao nije bio težak, kilogrami su se topili i bez dijeta, bore u oku onog drugog su se izglačale, kosti su prestale da bole...sve u svemu desila se ljubav. Isto se osjećala kao i ona prva davno, davno...ali koje se sjećamo još uvijek. Ako je ono bila prva da li je ovo posljednja? Da li to znači da se krug zatvara? Ili smo nas dvoje od onih rijetkih koji imaju sreću da je još jednom dožive?
Nazdravljam za nas dvoje!