red bush
ponedjeljak, 22.12.2014.
PEĆINSKI PRAČOVJEK (nemam ogledalo da se pogledam)
Bože moj, često slušam kako jedni druge naziva(mo)ju zaostalima i primitivnima, mrziteljima, kršiteljima prava, pećinskim ljudima kojima je mjesto u pećinama, jer se svojom saviješću i znanjem nisu odmakli iz tog vremena... Slušam ljude koji se hvale kako su bez dlake na jeziku. Međutim, kada na njih udari jezik bez dlake onda takvi urlaju, bukte od ljutnje i mržnje prema onom koji tako, na primitivan način, ugrožava njihovu demokraciju, naprednost i slobodu razmišljanja, slobodu govora. Takvi onda ugrožavaju njihova prava... Slušam stalno te pozive na toleranciju, ali kod takvih ne mogu je primjetiti prema onima koji se nazivaju vjernicima, prema svima kojima je u srcu domoljublje, prema svima onima koji žele sačuvati vlastitu kulturu i tradiciju. Jer neko je sve to nazvao nečim primitivnim i fašistoidnim... Medijima se širi uvjeravanje kako su anacionalnost i ateizam pojmovi, stanje duha, koj(e)i nas oslobađaju od mržnje, zaostalosti i svega onog lošeg (zla)...
Slušam te optužbe mnogih prema mnogima, da su zatucani, zaostali i nazadni... Bože moj, kao da je naš napredak u tome što ćemo istetovirati svoje tijelo, što ćemo nabaciti najnoviji trend frizure, što ćemo sebi kupiti najnoviji laptop, tablet ili mobitel. Možda je bit u tome da sebi kupimo skupi luksuzni: auto, stan, kuću ili vilu na nekom ekskluzivnom mjestu. Možda je bit u tome što ćemo se uključiti među nekakvu elitu koja se naziva avangardnom. Možda je bit u tome što ćemo ići u kazalište kada se odigravaju provokativne predstave. Možda je bit u tome što ćemo se zatvoriti u vlastiti dom, kada ćemo kritizirati sve ono što se u našem poimanju demokracije ne sviđa nama samima... Možda je napredak u tome što ćemo prihvatit sve nove trendove koji pušu sa istoka ili zapada, što ćemo se poput grančice poviti...
Jedno mi nije jasno!!! Tko je taj, ili tko su ti koji mogu odrediti što je napredak, što je demokraciji, koji mogu razdijeliti razum od ludosti... Jer, ako sebi dajemo isključivo pravo onda drugima nešto želimo nametnuti, onda želimo gospodariti, onda u ime drugih želimo odlučivati...
Nikada nisam bio protiv ateista, niti mislim da se nekome vjera treba siliti. To je, i treba biti, naša osobna stvar. Ona treba biti stvar naše slobode i vlastitog opredijeljenja. Ali, ako neko mrzi vjeru, onda to ne znači da je treba ukinuti, zabraniti, zatvoriti u geto.
Još gore stvar je ta što svi oni koji je mrze pozivaju na slobodu djelovanja, na toleranciju, itd..., itd... Znači, toleranciju trebamo i moramo pokazati prema njihovom načinu razmišljanja, a svojeg se trebamo odreći zato što neko misli da smo loši, zbog toga što neko misli kako je problem u nama...
Tako, eto, ispade, da su branitelji koji prosvjeduju rušitelji Hrvatske, da su oni zlo koje nam prijeti, da su one snage koje našu državu žele vratiti u prošlost, a pod njom se podrazumjeva isključivo samo rat... Gosp. nekadašnji predsjednik Mesić odradio je "sječu generala" pravdajući se time kako su ovi namjeravali izvršiti vojni puč. Svašta!!! Jer, da je nekome takvo što bilo u glavi
onda takvi ne bi čekali da on dođe na vlast već bi stvar preuzeli u svoje ruke, odmah i trenutno nakon Tuđmanove smrti. Ne bi dozvolili demokratske izbore...
Takvi nas danas uvjeravaju da oni žele dobro ovoj državi, a ne ti "ludi branitelji", kojima je valjda mjesto po ludnicama, kojima više nikakvo djelovanje ne treba pustiti ili prepustiti. Jer, neko je već odredio da su oni opasni i zli, da su opasnost za našu budućnost... Tko su ti koji tako nešto određuju!?... Pa, svi oni koji misle da Jugoslaviju nije trebalo rušiti, svi oni koji mrze Hrvatsku i koji bi je najradije zgazili i zapalili, svi oni koji rade za tajne službe drugih država, i svi oni koji su samo pijuni stranih moćnika i elita čiji su motivi politički, svjetonazorski ili ekonomski...
Doista, guraju nas u pećine, jer napredni su umislili da nam je mjesto u pećinama, na kojima bi trebalo staviti željezne rešatke kako ne bi zagađivali njihov napredni svijet i njihov napredni život...
Iskreno rečeno, zašto bi se trebali stidjeti te pećine, kada je ona kolijevka naše evolucije, kada se u toj istoj pećini (štalici) rodio naš Sin Božiji, Isus Krist...
I zato blagoslovljen i sretan Božić svima onima koji vjeruju u Njega!!!
Oznake: U BLAGDANSKO PREDVEČERJE
utorak, 16.12.2014.
JADNIK KOJI VJERUJE U BOGA
Duga zimska noć... Prisjetim se sebe, pa poželim nešto napisati... Najgore moje osobno vrijeme života bilo je ono u Tuđmanovo vrijeme, u dvije-tri godine iza rata... Svaki dan, stotine puta proklinjao sam onaj dan kada sam rođen. Proklinjao sam sebe i svoj život. Mrzio sam ono lice koje bi vidio kad bi stao pred ogledalo... Sjetim se, da sam se jednom prilikom rugao nekome tko je prije nekoliko godina udario šakom po zidu i polomio prste, a eto tada sam na stotine puta, koliko sam jače mogao, i sam udarao po svemu tvrdom. Ti udarci bi me ponekad odbacili i desetak metara. Svjestan da bi mogao polomiti prste i druge kosti šake nisam odustajao. Ipak, pazio sam da tu neizdrživu unutarnju muku ne primjete drugi... Postavlja se pitanje, kako onaj koji mrzi sebe može voljeti druge...
Svaki dan hodao sam rubom provalije, i samo jedan trenutak trebao je da me više ne bude... Jer, nisam volio i želio život... Preklinjao sam Boga doslovno riječima da me ubije... Ali, Bog nije ubojica!!!...
Izgleda čudno, ali u tim godinama spoznao sam bit Isusovih riječi, Njegove poruke i Njegovu križni put. Neko, kao da je razmaknuo zavjesu pred očima mi. Kao da stajao sam na ulicama Jeruzalema i posmatrao Njegov put prema Golgoti... Gledao sam čovjeka kako podnosi teške muke i poniženja, i gledao sam sebe bijednika koji posrće pred vlastitom bijedom, koji ne shvaća što su prave muke i poniženja... Ali, ipak nisam mogao odustati od te svoje bijede i kukavičluka...
Snovi naši jesu najčešće bezvezni, reakcija naših preokupacija i životnih opterećenja, kao i ponekad bezvezne gluposti koje nemaju veze sa nama...
Jedne noći sanjao sam sijedog proćelavog starca, nešto punašnijeg ali ne predebelog, kako mi govori da ću nešto uraditi, jer to će biti potrebno kako ne bi (psihički) obolio. Nikada nisam vidio takvu dobrotu nečijeg lica, takvu smirenost, takvu ljubav u očima prema nekome... Ha, bio je to samo san. Sutradan mi je bilo sve to smiješno, shvaćao sam sve kao još jedan san... I nije mi moglo u glavu da bi nešto mogao slično raditi. Jednostavno, kada bi vjerovao u snove, onda taj san ne bio imao logike... Ipak,
u idućim danima ta logika je pala u vodu, jer sam to u stvarnom životu radio, i već pomalo zaboravljao proklinjati sebe, odnosno udarati šakom... U to vrijeme, snovi su bili prethodnica buduće realnosti. Ne znam koliko sam puta sam sebi rekao da se tako nešto u narednim danima ne može dogoditi... A ipak dogodilo se... I sugurno bi poludio da takvi snovi nisu odjednom prestali...
Dakle, nešto mi nije dopustilo da zakoračim u provaliju. Da li je u pitanju odbrambena kemijska reakcija vlastitog mozga na moje stanje ili je u pitanju nešto drugo ne mogu znati... Kako god da bilo, to mi je pomoglo...
Mnogo puta padao sam, poželio da više nikad ne ustanem, ali nečija ruka, nešto, ne da mi da ostanem ležati već me diže...
Ovo nije neka misterija, nego život jednog malog i jadnog, običnog, čovjeka...
Ako mi je tada bilo grozno, valjda bi po nekoj logici, trebao proklinjati Tuđmana i mrziti njegovo ime... Gledao sam one koji su kidali njegovu sliku kada su pozvani u rat, jer oni valjda nisu divljaci već pacifisti i demokrati... To ih nije smetalo da kasnije budu dužnosnici HDZ-a... Gledao sam ljude kako vješto plivaju kroz situacije i prilike, kako mudro sve iskorištavaju da bi zadovoljili svoje sebične materijalne interese i vlastodržačke potrebe, a ništa im nije važno, i do ničeg im nije stalo osim da oni budu na konju. Jučer su bili u komunističkoj partiji, danas su u HDZ-u, sutra će biti negdje drugdje... A meni se čini da sam ukopan u vlastitu nesposobnost i jad, da nemam pravo ni na život...
Danas, će mi mnogi prigovoriti da sam nacionalist, da sam tuđmanovac... Jer, izgleda da je moje pravo da ga nemam... Jer ne umijem normalno misliti i razmišljati... Jer, valjda sam onaj koji samo mrzi... Ne znaju da sam najviše mrzio samog sebe...
I napominjem opet, valjda je tako, jer kako neko može voljeti druge ako ne voli samog sebe...
Nije me spasio ni Tuđman, već neko ili nešto drugo...
I valjda ćemo spasiti sebe ako budemo koračali putovima sebičnosti i samouvjerenosti, putovima moći i karijere, ako sebe i svoju mudrost damo borbi za nekakvu demokraciju. Jer, izgleda da je naše osnovno pravilo da samo drugi mogu biti izmanipulirani. Ne i mi sami, jer previše smo mudri, znani i svjesni da bi nekome to dopustili...
I zato, jedino u što vjerujem jest Bog... I nisam nekakav veliki vjernik, nego još uvijek jadni i bijedni čovjek, koji još uvijek posrće i poželi ne ustati...
Oznake: pustinja
nedjelja, 14.12.2014.
KRALJ ISTINE I PRAVDE, i njegovo kraljevstvo "NU2"
Bože moj, danas tako lijep dan... I umjesto da uživam na suncu i umjesto da se divim plavom nebu, ipak odlučih da pogledam Dnevnik 1 na HRT-u, kako ne bi živio u izolaciji od informacija i događaja. Na Dnevniku je spomenut veliki uspjeh hrvatskog znanstvenika Marina Soljačića, i to je divno za čuti, odnosno za vidjeti. Ali, ova javna tv kuća, koja se hvali svojom nepristranošću, mudro i znalački prikazala je fotografiju Marina Smoljačića s predsjednikom Josipovićem, što je jedna zapravo prikrivena kampanja, pa tako ni znanost ne može proći bez politike. Kad njima nešto ne odgovara onda neko manipulira s tom nepoželjnom stranom, ali oni valjda imaju pravo manipulirati gledatelje i slati im poruke koje mogu utjecati na njihovo razmišljanje.
Već danima spominju i tog hrabrog ministra vanjskih poslova neke baltičke države, koji je javno iznio svoju spolnu orjentaciju. U obilju svjetskih informacija valjda nema ničeg važnijeg osim toga. Ili se ipak varam, jer ovom primitivnom hrvatskom narodu i svim njenim građanima treba u glave usaditi neke napredne misli svjetskih elita.... Tu je i kampanja za predsjednika države. Jadno mi je gledati tog Ivana Velibora Sinčića, koji mi izgleda poput bijedne sirotinje, ili ga barem tv želi takovog prikazati. Dijeli neku vrstu povrća, a jedan ga građanin odbija. Josipovićeva slika je puno bogatija, otmjenija, nekako kulturnija... Čini mi se da je i najbogatiji, jer samo se njegovi propagandni spotovi vrte...
Ma, kad sam pogledao već Dnevnik zašto ne bi i NU2, jer najavljuju nekakvog mladog povjesničara. Takvi su mi najdraži, pogotovo kad ih Stanković nađe, jer onda je zagarantiran sat prave istine i prilike hrvatske države, njene povijesti i vrijednosti.
Cijelo vrijeme, u prijateljskom tonu, nadopunjavali su jedan drugog. Govorili su o crnim i zlim nacionalistima koji su stvorili hrvatsku državu, a domovinski rat je bio sumrak civilizacije i normalnosti. Naravno, opet je veličan komunizam i jugoslovenstvo, s primjedbom kako je neko novo stvaranje Jugoslavije samo hrana kojom se hrane nazadni, crni i zli nacionalisti naše države...
Ipak, nije mi jasno...!!! Da li je Tuđman kriv zato što je diktator, lopov i zločinac!? Ili, je kriv zato što je stvorio hrvatsku državu !?
Meni se čini da je u pitanju ovo drugo. Eto, skoro da mu osporavaju i njegovu antifašističku borbu. Nikad mi nije bilo jasno što treba značiti kada kažu da politiku treba naučiti. Kao da najvažnije nije biti dobar i pravedan sluga narodu, biti čovjek od riječi i djela a ne varati, i samo varati ga, prevoditi ga žednog preko vode...
A Stanković je otkrio koga još ne podnosi. To je izgleda kardinal Stepinac, kojem bi valjda on ponovo trebao suditi, da bi otvorio oči nama koji smo izmanipulirani. Jer, Stanković je kralj naših medija. Takav kralj ne može manipulirati ovim narodom, jer svako onaj tko nešto takvo pomisli jeste jedan primitivni fašist i nacionalist. Ponaša se doista poput medijskog kralja diktatora, kojem na "ispovijed" dolaze svi oni koji nešto vrijede ili znače. Na njegovoj glavi je kruna istine, odjeven je u crveno ruho onog sistema koji je obojao to ruho i hrvatsku zemlju krvlju njenih sinova. U ruci drži zlatni štap pravde kojim bio htio dotući stalnu zločinačku želju jednog naroda da ima svoju vlastitu državu, jer valjda je jedina alternativa ta nekakva vještačka tvorevina Jugoslavija...
Danas su ova dva druga zaboravili da je ta tvorevina vještački održavana kroz dva režima, onim Šestojanuarskim i onim komunističkim sa Titom na čelu... I zašto bi hrvatsvo bilo nešto loše i neka vrsta zla, dok bi jugoslavenstvo bilo nešto dobro i pozitivno. I nije li veličanje jugoslavenstva takođe jedan vid nacionalizma...
Eto, otišli su toliko daleko da su jedan Split nazvali leglom četništva i jugoslavenstva, kao da u tom gradu ne žive mnogi ljudi različitih razmišljanja. Kao da taj grad postoji svega stotinu godina, i kao da je vrijedio i značio nešto samo onda dok je bio u komunizmu. Dotakli su se i Hajduka, kao jednog komunističkog kluba, koji je najbolje razultate postigao kad je bio u Jugoslaviji... Da li je moguće da ima jednog takovog gosta splićanina iz Mostara, kada je splićanin iz Mostara ubojica one nesretne meksikanke. Jer, po njihovom nekom poimanju logike, svi splićani iz Mostara valjda jesu ubojice, ili pak zagovornici komunizma i Jugoslavije. Dakle, vrijeđali su Split i Mostar, kao dva grada u kojima caruju mržnja, nesnošljivost i vladavina zlih nacionalista...
Ne znam zašto bi nam bila suđena ta Jugoslavija, kad pravo prvenstva ipak ima Austro-Ugarska, koja je bila prije nje, ili možda Italija... Zašto pravo ne bi možda trebao imati Berlin, ili je naša jedina prava sloboda ponovo Beograd...
A kad taj mladi povjesničar Markovina već spominje ljepotu Jugoslavije, gdje je vladao razum, tolerancija i prava sloboda, onda mu preporučujem da istraži eventualni zločin (horor masakr) kojeg je osamdesetih godina prošlog stoljeća počinila JNA, kada su tenkovima doslovno pregazili jedno cijelo selo na Kosovu. Ni pas, niti mačka, nisu bili pošteđeni, a da ne govorim o djeci i majkama, o starijima i bolesnima.... Ili je u pitanju samo moja bolesna izmišljotina....
Oznake: kraljevi istine
srijeda, 10.12.2014.
GOLI OTOK-manipulacija
Nedavno sam imao prilike pogledati HRT-ov dokumentarac o Golom otoku. Ne znam tko je bio njegov autor, ali taj se baš potrudio objektivno prikazati pravu istinu, tako da je omogućio da činjenice i događaje iznesu bivši zatočenik i upravitelj tog zatvora. Ne sjećam se imena zatočenika, a upravitelj je bio onaj zadnji, crnogorac Jovo Kapičić...
Bože moj, sve dosada sam bio u teškoj zabludi, jer omogućio sam "crnim desničarsko-fašističkim snagama" da u potpunosti izmanipuliraju moje razmišljanje, shvaćanje i savijest. Sad tek vidim svjetlo istine i tek sada doista gledam vlastitim očima, sad tek konačno razmišljam svojom vlastitom glavom...
I žao mi je, moram priznati, što i sam nisam došao na Goli otok, jer izgleda da se radilo o jednom predivnom mjestu, odmaralištu s nekakve tri zvjezdice. Na tom mjestu bili su svi oni koji su malo posrnuli, odnosno koji su nešto rekli protiv države i Tita, dobrovoljno dovedeni kako bi u raskoši radničkog luksuza bili oslobođeni nekakvog izvjesnog umora i zamora komunističkom politikom. Radilo se o pravom humanom i za dušu relaksirajućem mjestu, gdje je radnik ili političar mogao pronaći svoje mjesto za ugodni mir i za pravi odmor...
Ne znam gdje su samo pronašli tog zatočenika koji je hrabro iznio pravu istinu, koji se nije bojao posvjedočiti onom što se dogodilo....
Međutim, sve bi bilo dobro kad bi bilo baš tako dobro...
Godinu dana prije rata služio sam JNA. Doista, nikako mi ne može ući u glavu, i nikako mi ne može biti jasno kako je više bilo psiho-fizičkih tortura u JNA nego li na Golom otoku. Logika je da vojsku treba čeličiti, a ne od nje praviti mamine maze. Pa tako, koja li je onda logika postupanja prema političkim zatvorenicima. Jer, svjedočio sam toj vojsci. Bilo je nekoliko samoubojstava.
Nekoliko njih bi "puklo" da nisu bili otpušteni, oslobođeni daljnjeg služenja. Sam nisam bio žrtva tih tortura, bio sam desetar...
Sjetim se jedne noći kad je dežurni oficir kasarne podnosio izvještaj dežurnom oficiru korpusa, gdje je telefonskom vezom izvještavao kako je poginuo vojnik i kako je na jednom stražarskom mjestu ispaljen nehotice metak. Bio sam u susjednoj prostoriji, a razgovor sam čuo jer je bio uključen vanjski zvučnik. Dežurni korpusa, oštro i ljutito, doslovno je odgovorio: " Jebe mi se za vojnika!!! Hoću da se detaljno sprovede detaljna istraga zašto je pucano, tko je ispalio metak, tačno na kom mjestu, i tačno u koje vrijeme. Hoću sve informacije o tom vojniku!!!"...
Ne znam, ali čini mi se da je dokumentarac napravljen radi mlađe populacije, ona koja se ne sjeća komunizma ili one koja je rođena nakon njega. Zato mi nije čudno kada mladi i obrazovani ljudi, oni koji ruše sve stereotipove, napadaju Tuđmana i kad ga ocrnjuju da je bio diktator, lopov i zločinac, istovremeno Tita prikazuju kao jednog velikana kojem su se klanjali svi svjetski političari, koji je provodio pravednu i humanu politiku. Nisam nečiji odvjetnik branitelj, nije mi namjera braniti Tuđmana, ali mi je smješno kada ti mladi kritičari ne shvaćaju kako bi ih i najmanja kritika prema Titu i komunizmu, negdje u nekom prošlom vremenu stajala slobode i da bi možda završili upravo na Golom otoku.
Prisjetim se priče nekog čovjeka koji je govorio o svom ocu. On se, kao komunist, zamjerio svojim drugovima komunistima, pa su ga ovi malo poslali tamo na Goli otok. Kad se vratio, to više nije bio onaj isti čovjek...
Mislim kako je ova priča prava istina o zbivanjima na tom mjestu, jer logika je valjda da je ono bilo organizirano da u nekome ubije njegov duh i duševnu snagu (ma što god da pod pojmom duha podrazumijevali)...
Sve drugo, čista je manipulacija...
Oznake: plaže
nedjelja, 07.12.2014.
BOGINJA PRAVDE
Bože moj, dao si nam samo Deset zakona. Oni su tek jedan maleni potok, kojem se zbog bistrine (čistoće) vidi samo dno. Ne plašim se tog potoka, jer kad se pogledam u njemu vidim svoj odraz, svoje lice...
Ljudi nam dadoše na milione svojih nekakvih zakona, gdje je važan položaj točke ili zareza, jer njihovo mjesto u jednoj rečenici može dovesti do toga da se jedan te isti zakon različito tumači. To je jedna golema količina vode koja je zamućena, u kojoj vrebaju raznorazni predatori. To su mora tuge i bijede koja zahvaćaju silne oluje, plime i oseke, kojima krstare raznorazni gusari.
Čini mi se i najbolji plivači poštene duše teško će naći svoj spas u nečemu takovom...Mnogi razbojnici vični vodenim izazovima svakodnevno oduzimaju naša prava, uništavaju naše bolje sutra, oduzimaju naše živote...
Pred našim "hramovima pravde" stoji skulptura boginje pravde. U jednoj ruci drži vagu, a na njenoj glavi je povez preko očiju kako bi pravednost bila prema svima jednaka. Međutim, moje oči vide lik osobe (žene) s povezom samo preko lijevog oka, jer ne daj Bože, zašto bi htjela ili voljela vidjeti ono što se događa na krajnjoj ljevici, sve njihove zločine, zla i nečista djela. Jer, eto imamo nekakvu Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću. Jadno je kako se ta udruga, organizacija (ili što li sve ne) ne suočava sa svim strahotama koje je počinio komunizam. To je i danas jedna tabu tema, jer ako o njoj progovorite onda ste "crna mantija", onda ste fašist...
Prisjetim se škole i onog pitanja da li je teže kg vune ili kg željeza. Ne znam jesam li nasjeo na pitanje i jesam li brzopleto odgovorio, jer tako lako je nasjesti i nekako je skoro logičnije da jezik bude brži od pameti... Eto, danas ta Documenta i svi ti "sljedbenici pravde" govore mudro da je teže kg željeza od kg vune. Zašto !? Zato što je jedno željezo a ovo drugo vuna. Jer, željezo je željezo!!! Doista, to je njihova mudrost i poznavanje materije...
Nikada sebi ne bi dozvolio da se poigravam sa žrtvama, da manipuliram njihovom tragičnim sudbinama, tim neispričanim ljudskim pričama, ili da se hranim izmišljotinama kako bi nečije nesreće bile pogodno tlo na kojem bi gradio utvrde vlastitog promišljanja pravde, na kojem bi gradio karijeru i carstvo...
Jer, tko sam da mogu prosuđivati, da mogu drugima suditi za njihove grijehe, jer sebi ih tako lako oprostim, jer svoje nikako ne želim vidjeti i priznati....
Oznake: Putovanja
petak, 05.12.2014.
ZATOČENICI MRŽNJE
Kad već spominjemo pojam mržnje, onda slobodno i mirne savijesti mogu kazati (napisati) kako poznajem vrlo malo ljudi koji su u potpunosti oslobođeni od nje... Molitvom izgovaram Bogu kako mrzim sve svoje grijehe... Mrzim sebe kada iskazujem sebičnost i pohlepu. Mrzim sebe kada opravdano ili neopravdano ogovaram druge ljude, svoje prijatelje, kako bi skrenuo pozornost sa vlastitih slabosti, grijeha i mana, kako bi prikrio zlo unutar mene kojeg oslobađam u određenim trenucima...
Mrzim sebe na Božić, kada se prejedam, kada me od hrane i pića zaboli želudac, kada shvatim koliko je moja vjera jadna i nevjerodostojna. I kako onda mogu mrziti sve one koji kažu kako mrze Božić!? Jer na taj dan (blagdan) ima mnogo onih koji nemaju što jesti, koji se smrzavaju, koji su zaboravljeni i odbačeni od društva i od nas vjernika. Ubijeđujemo ih da nisu vrijedni ovoga i ovakvog života, jer smisao blagdana jesu valjda skupi darovi, blagdanski stol prepun hrane i pića. Dajemo im na znanje da nisu dostojni ni čovjeka niti samog Boga, koji je valjda njih zaboravio jer nama je dao sve materijalne užitke. Ili, dali smo sve to sami sebi zahvaljujući svojoj snalažljivosti, radu i mudrošću. Kako mnogima objasniti nametanje trenda Božića!?...
Moram mrziti zlo unutar sebe. Ne volim ga, ne dam mu slobodu mišljenja i djelovanja (mada će mnogi reći da upravo to činim ovdje, ovakvim postovima). Mrzim sebe kada odbijem posvjedočiti istinu, jer mi to u određenim trenucima ne odgovara...
Svi oni koji najviše govore protiv govora mržnje, stalno ističući toleranciju, slobodu djelovanja, govora i izražavanja, pretvaraju se u najveće mrzitelje kada istina ide protiv njih, kada se neko usprotivi njihovom jednoumlju i njihovom svjetonazoru. Sjetim se Blanke Vlašić, koju su svi "liberalni" mediji napali i ismijali samo zato što je javno rekla da vjeruje u Boga i zato što je obznanila da je ZA na nedavnom referendumu. Zar je moguće, i da li bi trebalo da svi jednako mislimo, i da li smo zatucani ako se želimo usprotiviti nekom novom nametanju jednoumlja....
Tko može odrediti što je demokracija!? Tko ima za pravo prisvojiti je, tko im ga daje ili može dati!? Imamo li svi jednako pravo da demokraciju možemo tumačiti i graditi na svoj način, po svojim mjerilima, slobodno i bez ometanja!? Da li bi, kad bi bezuvjetno podržao ovakvu "modernu demokraciju" i ovakav napredak bio oslobođen od okova mržnje, da li bi automatski dobio vlasničku licencu istine, i bi li time bio onaj koji želi dobrobit svijetu i čovječanstvu!?...
Oni koji promiču današnje trendove "modernog svijeta" zalažu se za slobodu kretanja i pravo na javno izražavanje. Međutim, čujem od vjernika i od ateista kako svećenicima treba ograničiti djelovanje i izražavanje samo unutar crkve (te građevine sazidane od građevinskog materijala). Čudnog li razmišljanja, jer na taj način nekoga želimo zatvoriti u geto, ograditi ga vidljivom ili nevidljivom bodljikavom žicom naših predrasuda i malodušnosti, zazidati ga berlinskim zidom našeg modernog uma, jer sebi moramo dozvoliti potpunu slobodu koja se neće naći na udaru svih onih koji su zapeli negdje na pragovima zaostalosti nekih bivših primitivnih vremena...
To je isto kao kad bi rekao da učitelji i profesori mogu djelovati i raditi samo u školama i na fakultetima, da studenti mogu samo učiti, učiti i učiti, a da sve ono što znaju smiju izgovarati samo tamo... To je isto kao kad bi rekao da glumci i redatelji smiju djelovati samo na kazališnim daskama i na snimanju filmova i nigdje drugdje, da liječnici imaju pravo samo na ambulante i bolnice, da žene jesu samo za kućanice i rodilišta. I ne znam otkud pravo radnicima da sebi uzimaju neko pravo za pravo na vlast, kad njihovo je mjesto samo na radnim mjestima, da tamo rade, rade i samo rade, dok ne padnu od slabosti ili dok ne crknu od takova rada...
Možda će mi neko prigovoriti da miješam kruške i jabuke, da sam pobrkao lončiće. Možda i jesam. Možda sam jako glup, jer u životu nisam naučio mnogo toga: da podilazim, da se pretvaram, da iskorištavam situacije, ideologije, vjere, postavljene nametnute ili posve slučajne trendove...
Ovom svijetu nedostaje samokritičnosti, vlastite samokontrole i preispitivanja. Nisam svećenik. Jasno i lijepo vidim sve slabosti i mane crkve (vjere). Nikad ih nisam držao nepogrešivima i apsolutno svetima, ali nikad nisam pomišljao da ih se odreknem, njih i vjere. Nikad nisam pomišljao da se priklonim nekim sektama, drugim i nekim modernijim vjerskim učenjima. Mislim kako su trebali više progovarati i kritikovati (apelirati) za vrijeme vladavine HDZ-a, kada smo svi mi mali i obični ljudi (mali Hrvati) osjetili i svjedočili toj bahatosti i svom tom lopovluku (a sve je svaljeno na teret Tuđmana, pa se u detuđmanizaciji dogodilo sve ono što se dogodilo). Ali, kakva je razlika između onih koji se zaklinju vjerom u Boga i domovinu i onih koji koji to rade u ime demokracije i napretka, a u biti odani su samo sebi i svome osobnom napretku u vidu materijalnog bogastva i duhovne samozadovoljštine. To su samo paraziti koji se hrane tuđim.
Zato ih lijepo molim da konačno prestanu "služiti" malim ljudima, narodu i građanima, da se prestanu brinuti za nas, jer takvi ne vide ništa drugo osim sebe...
Ovo ne mora ili treba biti istina, ovim ne znači da sam apsolutno ili djelomično u pravu, jer samo javno razmišljam u vidu pisanja...
Ako za sebe kažemo da smo vjernici to automatski ne znači da smo bolji od drugih... Ako za sebe kažemo kako promičemo napredak i demokraciju to onda ne znači da ne mrzimo, da nam u glavi nije ideja kako mudro okovati ljude i čovječanstvo svojom pohlepom i zlom...
I zato, za sebe s ponosom mogu kazati da sam budala i primitivac, majmun kojem je evoluiralo tijelo ali ne savijest, znanje i mudrost...
Oznake: hobi
