Nedavno sam imao prilike pogledati HRT-ov dokumentarac o Golom otoku. Ne znam tko je bio njegov autor, ali taj se baš potrudio objektivno prikazati pravu istinu, tako da je omogućio da činjenice i događaje iznesu bivši zatočenik i upravitelj tog zatvora. Ne sjećam se imena zatočenika, a upravitelj je bio onaj zadnji, crnogorac Jovo Kapičić...
Bože moj, sve dosada sam bio u teškoj zabludi, jer omogućio sam "crnim desničarsko-fašističkim snagama" da u potpunosti izmanipuliraju moje razmišljanje, shvaćanje i savijest. Sad tek vidim svjetlo istine i tek sada doista gledam vlastitim očima, sad tek konačno razmišljam svojom vlastitom glavom...
I žao mi je, moram priznati, što i sam nisam došao na Goli otok, jer izgleda da se radilo o jednom predivnom mjestu, odmaralištu s nekakve tri zvjezdice. Na tom mjestu bili su svi oni koji su malo posrnuli, odnosno koji su nešto rekli protiv države i Tita, dobrovoljno dovedeni kako bi u raskoši radničkog luksuza bili oslobođeni nekakvog izvjesnog umora i zamora komunističkom politikom. Radilo se o pravom humanom i za dušu relaksirajućem mjestu, gdje je radnik ili političar mogao pronaći svoje mjesto za ugodni mir i za pravi odmor...
Ne znam gdje su samo pronašli tog zatočenika koji je hrabro iznio pravu istinu, koji se nije bojao posvjedočiti onom što se dogodilo....
Međutim, sve bi bilo dobro kad bi bilo baš tako dobro...
Godinu dana prije rata služio sam JNA. Doista, nikako mi ne može ući u glavu, i nikako mi ne može biti jasno kako je više bilo psiho-fizičkih tortura u JNA nego li na Golom otoku. Logika je da vojsku treba čeličiti, a ne od nje praviti mamine maze. Pa tako, koja li je onda logika postupanja prema političkim zatvorenicima. Jer, svjedočio sam toj vojsci. Bilo je nekoliko samoubojstava.
Nekoliko njih bi "puklo" da nisu bili otpušteni, oslobođeni daljnjeg služenja. Sam nisam bio žrtva tih tortura, bio sam desetar...
Sjetim se jedne noći kad je dežurni oficir kasarne podnosio izvještaj dežurnom oficiru korpusa, gdje je telefonskom vezom izvještavao kako je poginuo vojnik i kako je na jednom stražarskom mjestu ispaljen nehotice metak. Bio sam u susjednoj prostoriji, a razgovor sam čuo jer je bio uključen vanjski zvučnik. Dežurni korpusa, oštro i ljutito, doslovno je odgovorio: " Jebe mi se za vojnika!!! Hoću da se detaljno sprovede detaljna istraga zašto je pucano, tko je ispalio metak, tačno na kom mjestu, i tačno u koje vrijeme. Hoću sve informacije o tom vojniku!!!"...
Ne znam, ali čini mi se da je dokumentarac napravljen radi mlađe populacije, ona koja se ne sjeća komunizma ili one koja je rođena nakon njega. Zato mi nije čudno kada mladi i obrazovani ljudi, oni koji ruše sve stereotipove, napadaju Tuđmana i kad ga ocrnjuju da je bio diktator, lopov i zločinac, istovremeno Tita prikazuju kao jednog velikana kojem su se klanjali svi svjetski političari, koji je provodio pravednu i humanu politiku. Nisam nečiji odvjetnik branitelj, nije mi namjera braniti Tuđmana, ali mi je smješno kada ti mladi kritičari ne shvaćaju kako bi ih i najmanja kritika prema Titu i komunizmu, negdje u nekom prošlom vremenu stajala slobode i da bi možda završili upravo na Golom otoku.
Prisjetim se priče nekog čovjeka koji je govorio o svom ocu. On se, kao komunist, zamjerio svojim drugovima komunistima, pa su ga ovi malo poslali tamo na Goli otok. Kad se vratio, to više nije bio onaj isti čovjek...
Mislim kako je ova priča prava istina o zbivanjima na tom mjestu, jer logika je valjda da je ono bilo organizirano da u nekome ubije njegov duh i duševnu snagu (ma što god da pod pojmom duha podrazumijevali)...
Sve drugo, čista je manipulacija...
Post je objavljen 10.12.2014. u 21:28 sati.