Kad već spominjemo pojam mržnje, onda slobodno i mirne savijesti mogu kazati (napisati) kako poznajem vrlo malo ljudi koji su u potpunosti oslobođeni od nje... Molitvom izgovaram Bogu kako mrzim sve svoje grijehe... Mrzim sebe kada iskazujem sebičnost i pohlepu. Mrzim sebe kada opravdano ili neopravdano ogovaram druge ljude, svoje prijatelje, kako bi skrenuo pozornost sa vlastitih slabosti, grijeha i mana, kako bi prikrio zlo unutar mene kojeg oslobađam u određenim trenucima...
Mrzim sebe na Božić, kada se prejedam, kada me od hrane i pića zaboli želudac, kada shvatim koliko je moja vjera jadna i nevjerodostojna. I kako onda mogu mrziti sve one koji kažu kako mrze Božić!? Jer na taj dan (blagdan) ima mnogo onih koji nemaju što jesti, koji se smrzavaju, koji su zaboravljeni i odbačeni od društva i od nas vjernika. Ubijeđujemo ih da nisu vrijedni ovoga i ovakvog života, jer smisao blagdana jesu valjda skupi darovi, blagdanski stol prepun hrane i pića. Dajemo im na znanje da nisu dostojni ni čovjeka niti samog Boga, koji je valjda njih zaboravio jer nama je dao sve materijalne užitke. Ili, dali smo sve to sami sebi zahvaljujući svojoj snalažljivosti, radu i mudrošću. Kako mnogima objasniti nametanje trenda Božića!?...
Moram mrziti zlo unutar sebe. Ne volim ga, ne dam mu slobodu mišljenja i djelovanja (mada će mnogi reći da upravo to činim ovdje, ovakvim postovima). Mrzim sebe kada odbijem posvjedočiti istinu, jer mi to u određenim trenucima ne odgovara...
Svi oni koji najviše govore protiv govora mržnje, stalno ističući toleranciju, slobodu djelovanja, govora i izražavanja, pretvaraju se u najveće mrzitelje kada istina ide protiv njih, kada se neko usprotivi njihovom jednoumlju i njihovom svjetonazoru. Sjetim se Blanke Vlašić, koju su svi "liberalni" mediji napali i ismijali samo zato što je javno rekla da vjeruje u Boga i zato što je obznanila da je ZA na nedavnom referendumu. Zar je moguće, i da li bi trebalo da svi jednako mislimo, i da li smo zatucani ako se želimo usprotiviti nekom novom nametanju jednoumlja....
Tko može odrediti što je demokracija!? Tko ima za pravo prisvojiti je, tko im ga daje ili može dati!? Imamo li svi jednako pravo da demokraciju možemo tumačiti i graditi na svoj način, po svojim mjerilima, slobodno i bez ometanja!? Da li bi, kad bi bezuvjetno podržao ovakvu "modernu demokraciju" i ovakav napredak bio oslobođen od okova mržnje, da li bi automatski dobio vlasničku licencu istine, i bi li time bio onaj koji želi dobrobit svijetu i čovječanstvu!?...
Oni koji promiču današnje trendove "modernog svijeta" zalažu se za slobodu kretanja i pravo na javno izražavanje. Međutim, čujem od vjernika i od ateista kako svećenicima treba ograničiti djelovanje i izražavanje samo unutar crkve (te građevine sazidane od građevinskog materijala). Čudnog li razmišljanja, jer na taj način nekoga želimo zatvoriti u geto, ograditi ga vidljivom ili nevidljivom bodljikavom žicom naših predrasuda i malodušnosti, zazidati ga berlinskim zidom našeg modernog uma, jer sebi moramo dozvoliti potpunu slobodu koja se neće naći na udaru svih onih koji su zapeli negdje na pragovima zaostalosti nekih bivših primitivnih vremena...
To je isto kao kad bi rekao da učitelji i profesori mogu djelovati i raditi samo u školama i na fakultetima, da studenti mogu samo učiti, učiti i učiti, a da sve ono što znaju smiju izgovarati samo tamo... To je isto kao kad bi rekao da glumci i redatelji smiju djelovati samo na kazališnim daskama i na snimanju filmova i nigdje drugdje, da liječnici imaju pravo samo na ambulante i bolnice, da žene jesu samo za kućanice i rodilišta. I ne znam otkud pravo radnicima da sebi uzimaju neko pravo za pravo na vlast, kad njihovo je mjesto samo na radnim mjestima, da tamo rade, rade i samo rade, dok ne padnu od slabosti ili dok ne crknu od takova rada...
Možda će mi neko prigovoriti da miješam kruške i jabuke, da sam pobrkao lončiće. Možda i jesam. Možda sam jako glup, jer u životu nisam naučio mnogo toga: da podilazim, da se pretvaram, da iskorištavam situacije, ideologije, vjere, postavljene nametnute ili posve slučajne trendove...
Ovom svijetu nedostaje samokritičnosti, vlastite samokontrole i preispitivanja. Nisam svećenik. Jasno i lijepo vidim sve slabosti i mane crkve (vjere). Nikad ih nisam držao nepogrešivima i apsolutno svetima, ali nikad nisam pomišljao da ih se odreknem, njih i vjere. Nikad nisam pomišljao da se priklonim nekim sektama, drugim i nekim modernijim vjerskim učenjima. Mislim kako su trebali više progovarati i kritikovati (apelirati) za vrijeme vladavine HDZ-a, kada smo svi mi mali i obični ljudi (mali Hrvati) osjetili i svjedočili toj bahatosti i svom tom lopovluku (a sve je svaljeno na teret Tuđmana, pa se u detuđmanizaciji dogodilo sve ono što se dogodilo). Ali, kakva je razlika između onih koji se zaklinju vjerom u Boga i domovinu i onih koji koji to rade u ime demokracije i napretka, a u biti odani su samo sebi i svome osobnom napretku u vidu materijalnog bogastva i duhovne samozadovoljštine. To su samo paraziti koji se hrane tuđim.
Zato ih lijepo molim da konačno prestanu "služiti" malim ljudima, narodu i građanima, da se prestanu brinuti za nas, jer takvi ne vide ništa drugo osim sebe...
Ovo ne mora ili treba biti istina, ovim ne znači da sam apsolutno ili djelomično u pravu, jer samo javno razmišljam u vidu pisanja...
Ako za sebe kažemo da smo vjernici to automatski ne znači da smo bolji od drugih... Ako za sebe kažemo kako promičemo napredak i demokraciju to onda ne znači da ne mrzimo, da nam u glavi nije ideja kako mudro okovati ljude i čovječanstvo svojom pohlepom i zlom...
I zato, za sebe s ponosom mogu kazati da sam budala i primitivac, majmun kojem je evoluiralo tijelo ali ne savijest, znanje i mudrost...
Post je objavljen 05.12.2014. u 21:35 sati.