red bush
utorak, 16.12.2014.
JADNIK KOJI VJERUJE U BOGA
Duga zimska noć... Prisjetim se sebe, pa poželim nešto napisati... Najgore moje osobno vrijeme života bilo je ono u Tuđmanovo vrijeme, u dvije-tri godine iza rata... Svaki dan, stotine puta proklinjao sam onaj dan kada sam rođen. Proklinjao sam sebe i svoj život. Mrzio sam ono lice koje bi vidio kad bi stao pred ogledalo... Sjetim se, da sam se jednom prilikom rugao nekome tko je prije nekoliko godina udario šakom po zidu i polomio prste, a eto tada sam na stotine puta, koliko sam jače mogao, i sam udarao po svemu tvrdom. Ti udarci bi me ponekad odbacili i desetak metara. Svjestan da bi mogao polomiti prste i druge kosti šake nisam odustajao. Ipak, pazio sam da tu neizdrživu unutarnju muku ne primjete drugi... Postavlja se pitanje, kako onaj koji mrzi sebe može voljeti druge...
Svaki dan hodao sam rubom provalije, i samo jedan trenutak trebao je da me više ne bude... Jer, nisam volio i želio život... Preklinjao sam Boga doslovno riječima da me ubije... Ali, Bog nije ubojica!!!...
Izgleda čudno, ali u tim godinama spoznao sam bit Isusovih riječi, Njegove poruke i Njegovu križni put. Neko, kao da je razmaknuo zavjesu pred očima mi. Kao da stajao sam na ulicama Jeruzalema i posmatrao Njegov put prema Golgoti... Gledao sam čovjeka kako podnosi teške muke i poniženja, i gledao sam sebe bijednika koji posrće pred vlastitom bijedom, koji ne shvaća što su prave muke i poniženja... Ali, ipak nisam mogao odustati od te svoje bijede i kukavičluka...
Snovi naši jesu najčešće bezvezni, reakcija naših preokupacija i životnih opterećenja, kao i ponekad bezvezne gluposti koje nemaju veze sa nama...
Jedne noći sanjao sam sijedog proćelavog starca, nešto punašnijeg ali ne predebelog, kako mi govori da ću nešto uraditi, jer to će biti potrebno kako ne bi (psihički) obolio. Nikada nisam vidio takvu dobrotu nečijeg lica, takvu smirenost, takvu ljubav u očima prema nekome... Ha, bio je to samo san. Sutradan mi je bilo sve to smiješno, shvaćao sam sve kao još jedan san... I nije mi moglo u glavu da bi nešto mogao slično raditi. Jednostavno, kada bi vjerovao u snove, onda taj san ne bio imao logike... Ipak,
u idućim danima ta logika je pala u vodu, jer sam to u stvarnom životu radio, i već pomalo zaboravljao proklinjati sebe, odnosno udarati šakom... U to vrijeme, snovi su bili prethodnica buduće realnosti. Ne znam koliko sam puta sam sebi rekao da se tako nešto u narednim danima ne može dogoditi... A ipak dogodilo se... I sugurno bi poludio da takvi snovi nisu odjednom prestali...
Dakle, nešto mi nije dopustilo da zakoračim u provaliju. Da li je u pitanju odbrambena kemijska reakcija vlastitog mozga na moje stanje ili je u pitanju nešto drugo ne mogu znati... Kako god da bilo, to mi je pomoglo...
Mnogo puta padao sam, poželio da više nikad ne ustanem, ali nečija ruka, nešto, ne da mi da ostanem ležati već me diže...
Ovo nije neka misterija, nego život jednog malog i jadnog, običnog, čovjeka...
Ako mi je tada bilo grozno, valjda bi po nekoj logici, trebao proklinjati Tuđmana i mrziti njegovo ime... Gledao sam one koji su kidali njegovu sliku kada su pozvani u rat, jer oni valjda nisu divljaci već pacifisti i demokrati... To ih nije smetalo da kasnije budu dužnosnici HDZ-a... Gledao sam ljude kako vješto plivaju kroz situacije i prilike, kako mudro sve iskorištavaju da bi zadovoljili svoje sebične materijalne interese i vlastodržačke potrebe, a ništa im nije važno, i do ničeg im nije stalo osim da oni budu na konju. Jučer su bili u komunističkoj partiji, danas su u HDZ-u, sutra će biti negdje drugdje... A meni se čini da sam ukopan u vlastitu nesposobnost i jad, da nemam pravo ni na život...
Danas, će mi mnogi prigovoriti da sam nacionalist, da sam tuđmanovac... Jer, izgleda da je moje pravo da ga nemam... Jer ne umijem normalno misliti i razmišljati... Jer, valjda sam onaj koji samo mrzi... Ne znaju da sam najviše mrzio samog sebe...
I napominjem opet, valjda je tako, jer kako neko može voljeti druge ako ne voli samog sebe...
Nije me spasio ni Tuđman, već neko ili nešto drugo...
I valjda ćemo spasiti sebe ako budemo koračali putovima sebičnosti i samouvjerenosti, putovima moći i karijere, ako sebe i svoju mudrost damo borbi za nekakvu demokraciju. Jer, izgleda da je naše osnovno pravilo da samo drugi mogu biti izmanipulirani. Ne i mi sami, jer previše smo mudri, znani i svjesni da bi nekome to dopustili...
I zato, jedino u što vjerujem jest Bog... I nisam nekakav veliki vjernik, nego još uvijek jadni i bijedni čovjek, koji još uvijek posrće i poželi ne ustati...
Oznake: pustinja
