GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA
|
GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA NAPOMENE Tijekom dvadesetog stoljeća gospodarski se rast afirmira kao sinonim općeg napretka unatoč brojnim dilemama i prijeporima posebice ekonomske socijalne, političke ili pak ekološke naravi koje ga prate .U maniri radikalnog neoliberalnog shvaćanja ekonomskog procesa pak stupanj efikasnosti rada predstavlja gotovo isključivu kriterijalnu vrijednost gospodarskog napretka budući da on korespondira funkciji profita te se nerijetko,upravo zbog toga, iznose prijedlozi u pravcu njegove isključivosti kao kriterija rasta.Prema takvim shvaćanjima svi se elementi gospodarske i društvene matrice izvode iz dimenzije profita.Valja naglasiti kako svijet velikih financijskih i gospodarskih korporacija uglavnom slijedi taj imperativ, međutim ne i u kriznim situacijama kada se ipak takav pristup odbacuje zbog spasonosne intervencije države. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ali i na početku dvadesetiprvog stoljeća, gospodarski rast se kvalificira kao koncept što znaći da sintetizira brojne sadržaje i oblike od sustavnih preferencija pa do metodike i metoda rasta i razvoja Rječju sva se pitanja i sadržaji sustavne i institucionalne prirode u njemu zrcale. Sukladno tome i sve se konstitutivne komponente rasta(proizvodnost, zaposlenost,potrošnja i dr.) prosuđuju kao sadržaji najširih pojmovnih i funkcionalnih određenja. Upravo zbog toga se suprotno, sve manje i u literaturi i u operativnoj praksi spominju konceptualni i strategijski sadržaji kao izdvojeni pogled na razvoj a prostor usporedo s time dobivaju gospodarski i društveni koncepti.Posljedica toga jesu s jedne strane forsirani i samozadovoljavajući gospodarski rast i s druge strane istodobno sve naglašenije posljedice njegovih asimetrija.Ekonomska teorija međutim ne pruža odgovore na nastale paradokse njeni se odgovori reduciraju sukladno tome na razinu izdojenih paradigmi- keynesijanističke, postkenesyjanističke ili pak liberalne provenijencije što u konačnici sužava njene izvorne mogućnosti i poništava joj tradicijsko nasljeđe.Stoga je danas teorijski kaos zakonita pojava što ekonomiste redovito kvalificira kao ideološke i političke idiote čija se misao i praksa sapliču oko providne pragme i profitnih interesa.Navedena ograničenja u hrvatskom se slučajui dodatno kompliciraju zbog potpunog izostanka vizije društva i države, dubokih povijesnih kontroverzi koje ne nalaze riješenja kroz demokratski izričaj i sukladno tome izostanka sinergijskih impulsa koji dominantno pokreču intelektualnu i političku stvarnost gotovo svih demokratskih društava danas nakon izlaska iz duboke krize. KONCEPCIJA I STRATEGIJA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATRSKOJ Koncepcija (izbor ciljeva) gospodarskog rasta i razvoja u Hrvatskoj je stvaranjem suverene države naprosto izostavljena, ona je implicirana društvenim, političkim i gospodarskim ustrojem kao gotovo u svim tranzicijskim zemljama. Pretpostavljeno je kako će prelaskom na integralno tržište i privatne vlasničke odnose kroz proces tranzicije razvojna koncepcija biti via facti, sukladno potrebama i izazovima, uspostavljena.Međutim to se nije dogodilo.Suprotno, tim manevrom izgubljen je sadržaj njene sustavno-metodske cjelovitosti a razvoj je krenuo stihijskim diktatom anarholiberalnog poimanja ekonomskog procesa, pa i društva u cjelosti. Posljedice takve koncepcijske dezorjentacije očitovale su se u oštrom podvajanju financijske i realne sfere kao dviju autonomnih sadržajnih i funkcionalnih vrijednosti što je poglavito uslijed prirodnog diktata novca u takvim uvjetima rezultiralo novčanim pritiskom u pravcu visokoprofitabilnog novca na štetu realne sfere ,a to je dovelo do deindustrijalizacije gospodarske strukture i bijega kapitala iz investicije u potrošnju.Krunska posljedica takvog razvoja događaja znaćila je eksploziju inozemnog duga i gubljenje nacionalnih referencija glede strukturnog ustroja i održivog rasta.Budući da je izostao koncepcijski okvir razvoja strategijska je orjentacija gospodarstva i društva bila lišena polazišnih orjentira što je dovelo do vulgarnih interpretacija suvremenih razvojnih paradigmi i stalnog repriziranja svojevrsnog razvojnog kaosa.Temeljni sukob na razini razvojne strategije odnosi se na s jedne strane potrebu da se afirmira ideja i praksa reindustrijalizacije jer ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa , i s druge strane profitne motive kapitala(domaćeg i inozemnog) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva s posljedično poznatim procesima nezaposlenosti koja poprima radikalno strukturni karakter viška radne snage u proizvodnim djelatnostima i sve naglašenijeg manjka u tercijarnima.Posebni nedostaci izostanka široke koncepcijske orjentacije došli su do izražaja na području demografskog rasta i razvoja gdje je došlo do svojevrsnog demografskog sloma, te u odnosu na gospodarski i društveni razvoj u prostoru gdje je zabilježen potpuni izostanak bilo kakve javne politike što je dovelo do deruralizacije i rasprostranjenog egzodusa stanovništva najprije u velika gradska središta a nakon toga u inozemstvo.Valja kazati kako nedostatak najšire koncepcijske i strategijske platforme društva i države implicite diskvalificira isto tako širu kritiku sustava što poništava i aktivnu politiku kao njenu operativnu dimenziju.Ta manjkavost opterećuje i ovaj rad i dimenzionira njegove domete i zaključke.U namjeri da sintetizira analitički pristup i njegova odredišta ovdje se gospodarstvo razvrstava u dva segmenta:Novčarsku ekonomiju i Realnu ekonomiju. NOVČARSKA EKONOMIJA Teorijsko-metodske reference Ekonomska teorija i praksa suočene su tijekom 20 i na početku21 stoljeća gotovo na svim područjima poimanja i u svim sustavnim funkcijama s podvojenim stajalištima glede pitanja ekonomske ravnoteže i rasta.Nasljednici neoklasičnog pravca (monetaristi, neoliberali) polaze od stajališta prema kojem je gospodarska ravnoteža determinirana činom ponude, s tim što realna i novčarska ekonomija predstavljaju dva pola te ravnoteže, ali autonomno generirana.Naime prema njima je realna sfera ekonomije onaj prostor koji određuje tijek ekonomskih zbivanja, suprotno novčarska je ekonomija pasivna i predstavlja tek odraz te realnosti.Zbog toga se u njihovom pristupu, ali nastavno i u ekonomskoj praksi, novčarska ekonomija formira temeljem izdvojene ponude i potražnje novca koja razumljivo ima globalnu dimenziju(mobilnost). Radikalni neoliberali upravo zbog toga polaze od pune autonomije novčane sfere, približno slično koncepciji punog zlatnog standarda. Međutim kako takav obrazac objektivno u suvremenim uvjetima nije moguće obnoviti monetaristi kao izdvojena neoliberalna struja priznaju Središnju banku, ali pod uvjetom njene pune autonomije.Krizni izazovi ovu su tezu temeljito doveli u pitanje budući da je u takvim uvjetima država izravno odbacila načelo autonomije i sanirala brojne financijske gubitke upravo bankovnog sektora.Gospodarska je praksa potvrdila kako proklamirana autonomija u cjelosti gubi i praktičko i teorijsko uporište.U našim je uvjetima primjena načela o autonomiji novčarske sfere, osim poznatih patologija, dovela i do autorizacije fiksnog valutnog tećaja, ekspanzije inozemnog duga i potpune negacije nacionalne valute u odnosu na proces nacionalne gospodarske reprodukcije. Potrošno teorijsko načelo za razliku od ponudbenog polazi od stajališta kako realna i financijska sfera ekonomije čine jedinstveni ekonomski supstrat čija kombinacija stoga osigurava ravnotežu ponude i potražnje.Ekonomska politika polazeći od tog koncepta koristi financijsku polugu kao svoj temeljni modus operandi.Nastupom krize(2008) potrošni obrazac radikalno primjenjuju anglosaksonske zemlje i Japan, dok ga EU najprije odbacuje ali nakon toga i bezkompromisno koristi međutim s djelomičnim rezultatima . Hrvatska ekonomska politika i dalje insistira na ponudbenom modelu i podnosi sve njegove sustavne i metodske insuficijencije. Budući da se ovdje raspravlja u terminima ekonomije potražnje i ponude što u teorijskoj ali i analitičkoj praksi kod nas izostaje, držim kako je nužno objasniti taj paradigmatski fenomen. Naime, u ekonomiji potražnje potrošnja je zadana,ona je imobilna,istodobno nju opterećuje manjak novca. Kako bi se uspostavila ravnoteža između ponude i potražnje potrebno je na području potrošnje ispuniti novčani manjak što je moguće ostvariti zadovoljavajućom ponudom novca koja se postiže emisijom ex nihilo budući da je novac mobilan.U ekonomiji ponude novac je u višku ali imobilan, stoga je radi uspostave ravnoteže između ponude i potražnje potrebno smanjiti potrošnju.Teorijska paradigma potrošne ekonomije polazi od postulata prema kojem realna i novčarska ekonomija čine jedinstvo (keynesova makroekonomska paradigma) ; u ekonomiji ponude radi se o dvije izdvojene sfere jedinstvenog proizvodno- potrošnog koncepta.Temeljni sukob na razini razvojne strategije kod nas ali i na području EU odnosio se na, s jedne strane potrebu da se afirmiraju ideja i praksa reindustrijalizacije zemlje budući da ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa, i s druge strane na profitne motive kapitala (domaći i inozemni) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva. . Tečajni sustav vrijednosti Središnja odrednica nacionalnog vrijednosnog i novčarskog sustava i politike kod nas polazi od tećajnog sustava vrijednosti temeljenog na oscilirajuće-fiksnom paritetu tećaja nacionalne valute : bliže rećeno sustav valutnog tećaja suštinski(u najvećoj mjeri) determinira relacije na području vrijednosnog sustava u cjelosti gledano. Njegova operativna komponenta znaći vezivanje nacionalne valute kune uz njemačku marku u početku, odnosno euro kasnije,što do danas nije mijenjamo. Također, već na početku uvođenja kune kao nacionalne valute politika je tećaja rigidno definirana, a poćivala je na naćelu njegove fiksne kotacije -tećaj je oscilirao oko središnje vrijednosti njemačke marke, odnosno eura.Međutim ono što se iz današnjih pozicije odnosa zaboravlja jesu utvrđeni startni pariteti u odnosu na temeljnu, (usporedivu), valutu koji su fiksirali sustavne relacije u proteklih dvadeset godina. Naime, već u trenutku uvođenja kune kao nacionalne valute došlo je do prijepora glede njene intervalutarne vrijednosti, budući da analitički vjerodostojna solucija tećajnog pariteta nije ponuđena. Izvozno orjentirano gospodarstvo je u odnosu na njemačku marku tražilo paritet od oko četiri i pol kune temeljeći takvo stajalište na njenom unutarnjem troškovnom opterećenju , dok je uvozno orjentirano gospodarstvo polazeći od unutarnje kupovne moći istrajalo na paritetu od oko tri i pol kune.Priklanjanjem drugom od dvaju pariteta kuna je razumljivo već u startu formirana kao aprecirana valuta što će kasnije trasirati njen kriterijalni sustav i modus operandi njene primjene. Naime objašnjenje koje je ponuđeno tada glede odstupanja u odnosu na kriterij troškovnog pariteta, polazilo je od stajališta kako će tržišni diktat ionako formirati prirodni paritet kune, također kako su dugovi privatnom sektoru registrirani u devizama ali i kako je rast štednje moguće očekivati također jedino u devizama što će zajedno odrediti prirodnu razinu tećaja. Valja naglasiti kako su takva polazišta premda pragmatički privlačna bila teorijski neosnovana pa i iskustveno pogrešna budući da su teorijske analize i primjeri mnogih zemalja, posebice onih u razvoju i tranziciji demantirala takav pristup. Također mehanizmi kontrole tećaja suprotno iznesenom stajalištu o očekivanoj tržišnoj kotaciji nacionalne valute , bili su rigorozni. Naime Hrvatska narodna banka kao središnja novčarska institucija uspostavila je restriktivni mehanizam regulacije novčane mase, u uvjetima potpuno slobodnog formiranja tržišta kapitala što je otvorilo put slobodnom uvozu kapitala i ekspanziji inozemnog duga i na taj naćin determiniralo u osnovi aprercirani tećaj kao trajnu sustavnu alternativu(poznata teorijska paradigma trojstva). Već na početku je preko mehanizma obveznih pričuva banaka u HNB-u gotovo petina novčanih depozita bila na računu HNB zamrznuta,naime taj odnos bio je na početku primjene nacionalnog valutnog znaka prihvatljiv donekle zbog straha od inflacije kasnije međutim tog opravdanja nije bilo. Uz to, ona je formiranjem visokih deviznih pričuva tako zvanim operacijama na otvorenom tržištu elegantno rješavala oscilacije kune u marginalnim granicama budući da je aprecirani tećaj kune uz spomenutu novčanu imobilizaciju bio u potpunosti osiguran. Kasnije tom je sustavu pridodan mehanizam trgovine trezorskim zapisima uglavnom zbog regulacije i utjecaja na oscilaciju kamatnih stopa. U konstelaciji takvih odnosa , uz visoku deviznu štednju građana koja je genererirana jednosmjernim transferom iz inozemstva i rastuće devizne pričuve koje su se temeljila na otkupu deviza HNB-a nerijetko i iz inozemnog duga(kupnja deviza kunama) , moglo je doći istodobno do stabilnog deviznog tećaja kune i visokog rasta inozemnog duga,što predstavlja paradoks in se. Sve sastavnice politike tećaja konstruirane su kao element financijske i devizne strukture u cjelosti, što je omogućilo da HNB kao temeljni cilj profiliran zakonskim odlukama bude stabilan tećaj u usporednici s eurom. Taj cilj je razumljivo bio i politički određen nošen idejom o čvrtom tećaju kao jamstvu ekonomske ali i političke stabilnosti. Kako devizni tećaj prema prirodi stvari znaćajno determinira troškovnu strukturu u otvorenom gospodarstvu to su na ovaj naćin i cijene na domaćem tržištu bile pod samoregulirajućom kontrolom uvozne komponente zabilježivši zbog toga visoku stabilnost budući da su inozemne cijene u dužem razdoblju bile relativno nepromjenjene.U razdoblju od gotovo dva desetljeća Hrvatska je uspjela održati stabilne paritete vrijednosti na unutarnjem i vanjskom planu što je trebalo biti preduvjet za dubinske reforme koje su je tvrdilo se kao zemlju u tranziciji stalno očekivale.Međutim u Hrvatskoj ali i u većini, posebice manje razvijenih zemalja EU, strukturne reforme nikada nisu pobliže definirane-držalo se u operativnom pogledu kako one poglavito znaće smanjenje javnih troškova čemu je prilagođen cilj tako zvanih konvergencija, nominalne koja je znaćila izjednačavanje rasta cijena s europskim prosjekom, i realne koja je uključivala dosizanje stupnja konkurentnosti u odnosu na taj prosjek ili općenito neke standarde. Nažalost primjenjeni gospodarski koncept sve je svoje neravnoteže koje su poglavito nastale kao posljedica fiksiranog tećaja zakonito reflektirao prema troškovnoj strukturi što je rezultiralo trajnom krizom proizvodnog sektora i brojnim stećajevima(deindustrijalizacija) koji do današnjeg dana, posebice u realnom sektoru, ne prestaju.Proces o kojemu je riječ nije analitički u pogledu najširih raščlambi vrednovan- jednostavno je u općoj voluntarističkoj maniri zaključeno kako politički i društveni sustav nisu podređeni reformama već su diktirani interesnim motivima. Također, nedostatak kapitala koji je u takvoj konstelaciji odnosa postao potenciran, riješen je zaduženjem u inozemstvu.Zajedno ti su rezultati zadovoljili političku praksu i u zemlji ali i u EK, a stvarni problem konkurentnosti potisnut je u drugi plan. Međutim, nastupom financijske krize2008 godine došlo je do promjene: gospodarski je rast u globalnim relacijama zaustavljen a u velikom broju zemalja trend je dobio negativna obilježja, što je bila njegova oznaka i u Hrvatskoj.Istodobno došlo je do eskalacije vanjskih i unutarnjih dugova u većem broju zemalja pa i u Hrvatskoj.Hrvatska je u prvih nekoliko godina krize zabilježila u financijskom sustavu kreditni lom(kontrakcija realnog kredita), nakon toga uletjela je u zamku likvidnosti(višak novca) da bi u konačnici došlo do generiranja unutarnjih dugova.U nastalim okolnostima koncept rigidnog tećaja djelovao je još rigidnije nego što je bilo prije nastupa krize, što je krizu produbljavalo i ubrzavalo ionako visoku nezaposlenost a s njom i nelikvidnost te unutarnji i vanjski dug. Neprijeporno, koncept gospodarskog sustava temeljen na ponudi, čemu je novčarska sfera bila podređena, doživio je najvišu točku disfunkcionalnosti. Dvije epizode gospodarskog trenda u zadnjih nekoliko godina bile su također posredno vidljivi pokazatelj te disfunkcionalnosti.Godina 2011. donijela je gospodarski rast, isto se ponovilo i 2015. godine unatoč potpunoj neaktivnosti ekonomske politike Promjena trenda u uzlaznom pravcu bila je autonomno uzrokovana mjerama socijalne politike(izborni razlozi) koje su generirale potrošnju. Međutim bit tih promjena nije tako shvaćen 2011godine -pretpostavilo se kako ta pojava znaći istodobno mogućnost za početak očekivanih reformi što je oživjelo politiku redukcije(rezanje)potrošnje i regeneriralo krizu rasta. Za razliku od trendne promjene u 2011 godini koja je polazila od najave duboke reformacije ona koja je nastupila 2015 godine, prihvatila je potrošnu uzročnost krize što je u uvjetima oživljavanja inozemnog tržišta gospodarski rast ubrzalo tijekom2016 i 2017 godine.Politika rigidnog tećaja kune, unatoč fundamentalnim promjenama odnosa na vanjskom i unutarnjem tržištu i opet se nije mijenjala. Novčarske institucije(kreditne)našle su se u uvjetima zamke likvidnosti suočene s obiljem novca koji je postao u velikoj mjeri imobilan( preko 15 mlijardi kuna 2016 godine ), budući da je stupanj apsorpcije novca zbog pada gospodarske aktivnosti zakonito oslabio.U uvjetima nastale novčane asimetrije(disfunkcije novca) novac se iz realnog sektora uslijed, nepodudarnosti realnog i novčanog ciklusa u uvjetima krize prelio u novčarski sektor što je omogućilo kreditnim institucijama stvaranje visokih ekstraprofita i velikih stopa kapitaliziranosti međutim taj je proces u realnom sektoru gospodarstva i kod velikog broja stanovnika rezultirao visokim unutarnjim dugom. Procesi o kojima je riječ u temelju su nastali kao posljedica primjene modela ponude koji rigidno dijeli novčarsku od realne sfere gospodarstva. Uz rečeno, globalne gospodarske okolnosti bile su ,bar u posljednje dvije godine, pod snažnim utjecajem trenda deflacije koji je hranio potrošnju na štetu investicija, ali je u hrvatskim uvjetima ipak osigurao gospodarski rast. Poticajna umjesto stabilna ekonomska politika Postoji li mogućnost da se novčarska politika okrene poticanju gospodarskog rasta umjesto poticanju tako zvane gospodarske stabilnosti sadržane u stabilnosti cijena i intervaluternog tećaja?Naredne tri godine biti će prema prognozama ECB-a obilježene daljnjim jačanjem likvidnosti zemalja područja eura, niskom cijenom kapitala i stanovitim stupnjem dezinflacije,što naravno predstavlja pozitivno gospodarsko okružje.Međutim zbog nastale strukturne konstelacije(potrošna struktura) alokacija kapitala biti će u hrvatskim uvjetima orjentirana na uslužne sektore i potrošnju što probleme nezaposlenosti i efikasnosti sustava neće poboljšati. Naime unatoč globalnim i regionalnim gibanjima cijena kapitala za Hrvatsku ostati će i nadalje visoka a alokacija kapitalala razvojno disparitetna.Ta okolnost pak pokreće pitanja cijene kapitala, odnosno njenog snižavanja do održive konkurentske razine.Postavlja se pitanje: jeli takav zaokret moguć?Naime u nedostatku kapitala i u uvjetima visoke zaduženosti cijena je kapitala diktirana gospodarskom percepcijom zemlje na globalnom financijskom tržištu(reiting),što naravno diktira ne samo razvojnu nego i ekonomsku politiku u tijeku u cjelosti.Ulagaći u uvjetima nametnute i cijene ali i alokacije kapitala(uslužna sfera),isključuju nacionalne razvojne potrebe(reindustrijalizacija) što ekonomske reference sustava bitno reducira posebice glede zapošljavanja regionalnog razvoja i demografskog trenda.Zajedno te okolnosti otvaraju pitanje financijskog sustava u cjelosti, poglavito relacije kunske i devizne komponente financijskog sustava.Svijedoci smo kako ponuda kunske kapitalne komponente ne omogućuje investicijski potisak (što bi u uvjetima eura primjerice znaćilo pad cijene kapitala za hrvatsko tržište), suprotno ta cijena konstantno je aprecirana.Kada se na nacionalnom tržištu kapitala pojave viškovi novca dolazi do imobilizacije novca ili pak njegove snažne potrošne mobilizacije.Viškovi u ponudi novca redovito odgovaraju gubicima u gospodarstvu ili pak nedostatku likvidnosti u realnom sektoru, što se kao fenomen kod nas ne identificira.Ta se pojava pripisuje cijeni novca ili pak poslovno pogrešnim zahvatima, što izgleda svih zadovoljava.Međutim ne primjećuje se kako snažna kunska aprecijacija koja se provodi u zadnjih dvadeset godina rezultira tim našim specifičnim fenomenom. On se rješava povećanjem inozemnog duga ili daljnjom redukcijom u realnom sektoru pri čemu se kao ventil u zadnjem desetljeću koristi nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage iz zemlje.Novčarska sfera koja je u posljednjih dvadesetak godina rasla pod kišobranom autonomije evidentno takvu poziciju više ne može održati. Naime na taj naćin formiran novčarski sustav pretvoren je u transferni mehanizam profita iz sektora gospodarstva i stanovništva u sektor financijskih institucija.Redukcijom pozicije kune na tržištu kapitala cijena kapitala ekstremno je povećana(reiting) što je u konačnici pretežito diskriminiralo investicijsku aktivnost.Dovoljno je navesti kako je udio investicija u BDP-u jedva dosezao 20%, dok je potencijalni prirodni investicijski koeficijen temeljen na domaćoj akumulaciji iznosio 15%. Posljedice toga poglavito su se pokazale u trgovinskom deficitu i rastu inozemnog duga.Zbog takve strateške konstelacije Hrvatska nije u stanju provesti strukturne reforme koje traži od nje EU pa čak i kad su one razvojno opravdane. Upravo zbog toga te se reforme pokazuju ekonomski i društveno neprovedivim budući da izazivaju gospodarske teškoće i socijalne napetosti. U posljednje tri godine tekuća platna bilanca zemlje pokazuje rastući bilančni suficit što bi prema temeljnim gospodarskim postulatima trebalo znaćiti kako je zemlja izašla iz strukturne krize.Ta pojava baca razumljivo novo svijetlo na pitanje problematike deviznog tećaja budući da implicira kako je tećaj poticajan glede intervalutne pozicije nacionalne valute.Međutim struktura bilančnog suficita pokazuje kako je on posljedica novonastalih okolnosti na globalnom tržištu kod čega u uvjetima male otvorene zemlje neke globalne reference mogu imati prevladavajući utjecaj. U Hrvatskoj se radi o izrazitom rastu turizma na prihodnoj strani bilance i izrazitom padu troškova na njenoj rashodnoj strani radi pada cijene sirovina i energije što naravno u nekoj novoj globalnoj konstelaciji može dovesti do tendencijski bitno drugačijih strukturnih odnosa u ovoj bilanci.Na području monetarne politike i sustava treba stoga redefinirati poziciju HNB-a kao sustavnog regulatora ali i kao nositelja aktivne razvojne politike u cjelosti.Ovdje treba ponajprije isključiti klauzulu o rigidnom tećaju kune kao temeljnom strategijskom orjentiru.U skladu s tim treba značajno smanjiti institut obvezne kunske pričuve i zamjeniti ga institutom tržišne kotacije kune. Taj zaokret doveo bi prosuđujem do stanovite deprecijacije kune ali ne iznad granica dezinflacije . Uz to nužno je uspostaviti funkcionalni sustav deviznih pričuva u dimenziji s kretanjem inozemnog duga i tekućim platnim su(de)ficitom. Temeljnim pitanjem u novčarskoj se sferi ne samo za rast i razvoj već i za nacionalni integritet i sam opstanak otvara problem cijene kapitala.Neprijeorno je kako opterećeno dugom i nedostatkom vlastitog kapitala hrvatsko gospodarstvo i država u uspostavljenoj konstelaciji sustavnih i političkih odnosa ne mogu izbjeći visoku cijenu kapitala koja zakonito diktira i sve snažniju dominaciju inozemnog kapitala na strategijskim sektorima gospodarstva i društva.Stoga repozicioniranje nacionalne valute kao temeljnog i jedinog novčanog supstrata na domaćem tržištu mora biti središnja zadaća financijske reforme koju zasigurno kao jedinu reformu koja potiće rast ex post treba afirmirati.Kako bi se to ostvarilo treba oslobođenu kunsku komponentu sustava snažno kanalizirati prema sektorima i društvima koji se strategijski moraju oslanjati na državu.U prvom redu ta orjentacija znaći afirmaciju države kao tržišnog subjekta.Ta pozicija države znaći zamjenu imobilnih sredstava HNB-a kunskom mobilizacijom državne potrošnje ,odnosno repozicioniranjem novčane mase u pravcu države kao dužnika. Međutim kako se promet na domaćem tržištu ostvaruje u kunama onda je logičano zaključiti kako bi oslobađanjem kunskog potencijala povećalo ponudu domaćeg kapitala i snizilo mu cijenu REALNA EKON0MIJA Stvaranjem nacionalne države ekonomska koncepcija i strategija nisu međutim istodobno donesene što je bio očekivami postupak u nastalim okolnostima Pošlo se od stajališta kako takve opcija predstavlja socijalistički relikt i kako čini smetnju razvoju tržišno utemeljenog gospodarstva unatoč činjenici što su vodeće kapitalističke zemlje koristile već desetljećima instrumente analitičkog(suptilno)planiranja. Razvoj sustava ali i gospodarski rast sintetizirani su procesom vlasničke transformacije okrenute afirmaciji privatnog vlasništva u najvećem mogućem pogledu.Uspostavom takvog vlasničkog koncepta računalo se s autonomnim programiranjem budućnosti temeljenom na načelu profitnog motiva. Postupak privatizacije vlasništva primjenjen je prema njemačkom modelu s tm što je ovdje trebalo izvršiti jednu više vlasničku transformaciju-od samoupravnog prema državnom vlasništvu.Naime držalo se kako je nužno zbog efikasnosti samog procesa isključiti samoupravne strukture,koje su bile mahom komunističke i utemeljene u tržišno-radnom modelu , iz postupka odlučivanja.Takvim pristupom država je međutim postala vlasnik ne samo infrastrukturnih, energetskiih i korporacijskih sustava već i niza malih tržišno fleksibilnih tvrtki Međutim nacionalno se gospodarstvo u uvjetima promjenjenih tržišnih okolnosti.ali i sustavnih konstelacija,te kadrovski insuficijentno pokazalo globalno mahom nekonkurentnim, napose ono proizvodno.Ta okolnost dovela je do njegovog brzog propadanja napose uslijed procesa deindustrijalizacije koji je imao planetarne uzročnosti.Deindustrijalizacija u kombinaciji s netransparentnom privatizacijom je sobom donijela stećajeve, nezaposlenost, strukturne neusklađenosti, progresiju uvoza, vanjskotrgovinskog deficita i rast računa inozemnog duga.Najveće opterećenje dugoročne prirode nastupilo je u gospodarskoj strukturi gdje je prevladao potrošno - uslužni koncept s poznatim deformacijama glede ponudbeno- potrošne strukture.Njegove deformacije posebno su se očitovalo u rastu nezaposlenosti i eksploziji inozemnog duga.Zajedno s odsustvom regionalnog koncepta razvoja negativne su se posljedice očitovale kao nastavak ruralne opustošenosti i konačno teškog demografskog sindroma. Godine 2008 pod utjecajem financijske i gospodarske krize globalnih razmjera degresivni su se trendovi u hrvatskom gospodarstvu i dodatno pojačali.Došlo je do odljeva radne snage u inozemstvo što je katastrofalnu demografsku situaciju i dodatno pojačalo.U godinama 2015 i 2016 došlo je do oživljavanja gospodarske aktivnosti poglavito pod utjecajem unutarnje potrošnje ali i rasta izvoza., posebice pak turističkih usluga.Pokazalo se kako je već manji otklon od postulata ponude rezultirao potrošnjom i nastavno rastom.Pod utjecajem rasta potrošnje došlo je do povećanja korištenja proizvodnih kapaciteta- prije krize njihov je intenzitet iznosio oko80%, nastupom krize pao je na oko 50%, da bi oživljavanjem gospodarske aktivnostri dosegao vrijednost od oko 70%. Vidljivo, hrvatsko gospodarstvo još ima prostora za gospodarski rast vodeći računa o tome u vrijednosti stope rasta od oko 2% bez dodatnog investicijskog kapitala. Također valja podsjetiti kako još uvijek nije dostignuta razina dohodka od onog iz predkriznog razdoblja. Upravo gospodarski rast omogućio je i neke strukturne promjene, posebice na području razmjene s inozemstvom budući da je u uvjetima rasta došlo do promjene salda tekuće platne bilance zemlje od negativne prema pozitivnoj.Taj zaokret prirodnih trendova pokazao je kako strukturne promjene o kojima se toliko govori mogu biti ostvarene jedinu u uvjetima dinamičnog gospodarskog rasta.Globalna gospodarska matrica tendira progresiji trenda pozitivne tekuće platne bilance što međutim u deviznom pogledu, posebice u odnosu na inozemni dug, izgleda primamljiva mogućnost. Međutim valja shvatiti kako pozitivni trend razmjene s inozemstvom mora biti i troškovno programiran budući da njegova pozitivna vrijednost predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. Naime, cijena te usluge reflektira se na troškovnu strukturu nacionalnog gospodarstva i društva općenito što naravno ima negativne bilančne implikacije.Naime Hrvatska zbog jačanja konkurentnosti i dužničkog opterećenja mora nastaviti s politikom pozitivne platne bilance ali najviše do razine od 1%, jer veći pozitivni saldo rezultira neoptimalom odljevu kapitala u inozemstvo. Hrvatska gospodarska matrica doživjela je,kao što je to prethodno istaknuto, duboke promjene koje su se očitovale u padu udjela proizvodnog u ukupnom gospodarstvu. Posebice su se te promjene očitovale u padu udjela prerađivačkod udjela industrije, što je nazvano deindustrijalizacijom kao općom pojavom koja je obilježila sve razvijene i zemlje u tranziciji.Tijekom globalne krize kapital je tendirao zemljama i prostorima koji su imali niske troškove radne snage i niska administrativna troškovna opterećenja, izlaskom iz krize došlo je do dubokih promjena u globalnoj troškovnoj matrici na naćin da su relativni troškovi nekih razvijenih, ali i tranzicijskih zemalja pali što je dovelo do realokacije kapitala i otvorilo nove investicijske mogućnosti zemljama kao što je Hrvatska.Također, tržišta su se atlanskih zemalja su zbog pada sirovinskih troškova i troškova energije, počela okretati europskim zemljama što otvara i dodatne mogućnosti za reindustrijalizaciju.Razumljivo sve vidljivije gospodarske prednosti traže ubrzane reforme na području napose novčarske i fiskalne politike što se kao nedostatak u Hrvatskoj sve više osjeća.U prethodnoj raspravi o novčarskom sektoru pravci su nove politike ali i uvjeti njene transformacije na tom sektoru alternativno navedeni.Međutim rendustrijalizacija kao razvojni izazov traži i dodatnu gransku strategiju koja uključuje sasvim specifične sustavne zahvate i strategijske odrednice.U Hrvtkoj je izrađeno više dokumenata koji razmatraju strategiju razvoja industrije, međutim svi su ti dokumenti postavljeni na odrednicama kriznih izazova i determinanti, što je oborilo njhovu vjerodostojnost i učinilo ih bezpredmetnim u aktualnim uvjetima izlaska iz globalne gospodarske krize.U Hrvatskoj u pogledu strategijske orjentacije još uvijek nije shvaćeno kako bez indutrije nije moguće trajno riješiti deficit platne bilance i povećati zaposlenost.Aktualni rezultati na području platne bilance već je rečeno posljedica su pozitivnog globalnog spleta okolnosti, međutim visoka nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage u inozemstvo govore da se strukturni debalansi produbljuju. Treba konstatirati kako je Hrvatska,gledano u proteklih dvadesetak godina izgubila velikim dijelom bivše jugoslavensko tržište, posebice na sektorima visoke tehnologije, ne otvarajući ni nova tržišta niti pak jačajući domaće tržište.Rehabilitacija pak inozemnih tržišta stoga mora biti relativno intenzivnija u odnosu na konkurentna globalna tržišta, što naravno traži odgovarajuću izvoznu strategiju,kao i izbor prioriteta.Nove tržišne, strategijske, kapitalske i troškovne okolnosti očituju se u sve snažnijoj povezanosti proizvodnje i istorodnih proizvodnih usluga, što diktira novu prizvodnu, tržišnu i kadrovsku koncepciju.Valja podsjetiti kako u Hrvatskoj postoji tradicija ali i edukacijski sustav koji takvu orjentaciju može regenerirati i na novim osnovicama razviti.Međutim,usporedo sa strategijskom orjentacijomu odnosu na tržišne destinacije nova industrija mora odgovoriti brojnim eksternim izazovima ,posebice ekološke i ergometrijske prirode, što je posebno važno u zemlji s razvijenim turizmom i općenito tercijarnim sektorom.Uz navedeno treba razviti i nove mehanizme organizacije posebice onih koji vode istodobno horizontalnoj i vertikalnoj integraciji vodeći računa o tome kako je vertikalna integracija bila u dužem vremenskom razdoblju proskribirana i kako je stoga njena rehabilitacija urgentna.U nastupajućem petogodišnjem razdoblju strategijska orjentacija treba istrajati na forsiranom rastu potrošnje jer samo njen rast može uz stanovitom vremenskom razdoblju akumulirati štednju i generirati investicije. KONCEPTUALNA DIMENZIJA Gospodarski rast već se potvrdio kao temeljita zakonitost postkriznog razdoblja, stoga njegov nastavak i ubrzanje predstavljaju i kod nas conditio sine qua non svih postupaka u okviru ekonomske politike te ekonomskog i društvenog sustava.Često spominjane reforme,pa i tako zvane dubinske, ne mogu se ostvariti bez odgovarajućeg rasta gospodarske aktivnosti, pretpostavljanje tih reformi rastu potvrđeno je vodi u njegovo usporavanje i ponovno u krizu.Međutim upravo na toj točki spoznaje kao što je već rećeno otvaraju se prijepori glede konceptualne dimenzije Radi se o starom sukobu ideja koje se tijekom 20.stoljeća kristaliziraju kao s jedne strane priklon prema ekonomiji ponude a s druge strane kao priklon prema ekonomiji potražnje.Europska Unija kao sustavno-institucionalna nova paradigma, u posljednih dvadesetak godina počiva na primjeni koncepta ponude, tek nedavno međutim njen operativni pretežito novčarski mehanizam, počinje primjenjivati instrumentarij potrošnog tipa uglavnom na području monetarne politike. Rezultati tog zaokreta nemaju očekivano znaćajnijeg utjecaja u odnosu na gospodarski rast,uglavnom oni se mogu očitati na poziciji konsolidacije bankovnog sustava, dok problemi nezaposlenosti i efikasnosti ostaju i dalje naglašeni.Uz to nakon nekoliko godina deflacije pritisci u pravcu rasta cijena sve su prisutniji posebice vezano uz puzajući rast cijena nafte i očekivano dugotrajan problem intervalutnog tećaja američkog dolara.Agresivan političko-ekonomski pritisak SAD-a koje su iscrpile monetarne potencijale prema Europskoj Uniji teškoće rasta u Europi sasvim će se sigurno i dodatno pojačati.Hrvatska ekonomska politika i danas polazi od modela ponude kojeg joj nameće EU iako su posljedice njegove primjene porazne. Suprotno, već kratka primjena modela potražnje daje vrlo dobre rezultate.(porezna reforma).Pritisak europskih struktura u pravcu forsiranja gospodarskih i društvenih reformi koje hrvatska politika bezpogovorno prihvaća otvoriti će držim teške prijepore u javnosti. državi i društvu.Središnje pitanje tog izazova veže se uz gospodarski rast, odnosno dilemu o njegovom nastavku , ubzavanju njegovog ritma ili usporavanju.Teza o tome kako su Hrvatskoj nužne gospodarske i društvene reforme da bi osigurala kontinuitet rasta nisu ničime obrazložene.Naime suprotno, reforme „europskih dimenzija“ zasigurno će u Hrvatskoj kao što je već potvrđeno, izazvati rast nezaposlenosti, nastavak bijega radne snage u inozemstvon, demografske probleme i nastavak investicijskog trenda u pravcu potrošne i rentne ekonomije, što naravno gospodarski i društveni trendovi u proteklih nekoliko godina razvidno potvrđuju. Reindustrijalizacija kao ključna karika sustava obnove opet će izostati a deindustrijalizacija se produbiti. Naime stalna borba u pravcu međunarodnog reitinga zemlje,posebice smanjenjem izdataka u javnom sektoru, već je dokazano, generira strukturne probleme (tranzicija koja nije završena) uz to investitori i domaći i strani žele isključivo ulagati u infrastrukturu, energetiku, turizam, usluge i financijski sektor što predstavlja upravo one sektore koji generiraju strukturne gospodarske i društvene probleme zemlje.Hrvatska stoga mora nastaviti pa i ubrzati gospodarski rast pod svaku cijenu.Naime, valja shvatiti, kako sukob konceptualnih dimenzija predstavlja istodobno sukob na najvišoj političkoj razini. Ako Hrvatska krene putem tako zvanih strukturnih prilagodbi koje u stvorenoj konstelaciji odnosa vode općoj redukciji biti će to napad na socijalne reference društva u cjelosti što uostalom grčki slučaj razvidno pokazuje ona će u tom slučaju produbiti nezaposlenost ali i bijeg radne snage u inozemstvo, dok će istodobno oboriti troškove proizvodne funkcije ali isključivo na sektoru potrošnje što će otvoriti put još snažnijem dugoročnom debalansu gospodarstva i društva.Suprotno forsiranjem gospodarskog rasta pod svaku cijenu željene reforme društva i strukturne reforme biti će vremenski logičnije raspoređene a samim tim i razvojno opravdanije. Naravno to će znaćiti daljnji rast i veće mogućnosti za održivi razvoj.U takvim okolnostima doći će do demistifikacije cijene kapitala, odnosno svojevrsnog diktata koji se nameće svim zemljama u tranziciji pa i Hrvatskoj. Unatoč aprecijaciji kune koja se nastavlja,a zbog deflacije, gospodarskog rasta, pozitivne tekuće platne bilancei inozemne konjukture, troškovi gospodarstva i društva smanjeni su što je pitanje intervalutarnog pritiska gurnulo u drugi plan.Međutim ukoliko bilo koja od uzročnosti prethodno navedenih obnovi svoj utjecaj na troškovnu strukturu, pitanje aprecirane kune i monetarne politike temeljene na takvom izboru ponovno će se obnoviti multiplicirajućom snagom.Takav splet okolnosti znaćio bi novu, produbljenu krizu, što bi odgodilo strukturne reforme poglavito reindustrijalizaciju.Upravo zbog toga je nastupio zadnji čas da se promjeni monetarna politika u prvom redu njen središnji cilj fiksirani tećaj kune.Naime globalna financijska scena projicira se stabilnom s naglašenim utjecajem puzajuće inflacije i viškom kapitala, što naravno navedene mogućnosti dodatno povećava.Polazeći od tih pretpostavki držim kako je već danas moguće odbaciti cilj fiksirane vrijednosti kune i omogućiti njenu slobodnu kotaciju.Instrumentarij tog zaokreta vezan je uz obvezne pričuve HNB-a koje treba svesti na najmanju moguću mjeru(5%). Taj manevar moguće je napraviti s uspjehom i zbog toga jer ECB zaoštrava kontrolu na razini financijskih institucija prebacujući mehanizam kontrole na tržišnu relaciju,dakle sustav kreditnih institucija i bankarstvo u sjeni.Razumljivo je kako takav postupak otvara brojne kontroverze, međutim one su teorijski i iskustveno poznateveć od Srednjeg vijeka.Naime u uvjetima kada je vladao potpuni zlatni standard emisiju novca slobodno su obavljali pojedinci i poslovni subjekti a zlato je igralo ulogu Središnje banke.Taj koncept predstavlja ideal monetarista s tim što regulativni mehanizmi žele prenijeti na liberalni bankovni sustav. Evidentno financijske ih krize demantiraju vraćajući ulogu državi i Središnjoj banci. Redukcijom obveznih pričuva došlo bi do obaranje cijene kapitala na domaćem tržištu zbog povećane kunske emisije s jedne strane te pada troškova remuneracije s druge strane ,što u uvjetima reiting sustava nije moguće.Naime cijena se kapitala u uvjetima fiksnog kriterijalnog sustava može isključivo formirati na temelju međunarodne valorizacije hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava jer je kunski sustav već u startu reduciran.Potpunom valorizacijom kunskog sustava cijena inozemnog kapitala mora se tendencijski približavati cijeni domaćeg što znaći da mora padati.Uz sve navedeno valja računati i na klasične deprecijacijske učinke koje bi eventualna deprecijacija domaće valute sobom donijela, u prvom redu relaksaciju izvoznih odnosno opterećenje uvoznim troškovima. Neke dileme Sve aktualnijim se otvara kod nas pitanje prelaska kunskog na eurki novčani sustav,što naravno otvara brojna suštinska pitanja.Naime temeljni kriterijalni mehanizam u prosudbi takvog manevra jest stupanj konkurentnosti domaćeg gospodarstva i društva u europskom okružju.Valja istaknuti kako je Hrvatska već gotovo desetljeće dostigla kriterije nominalne konvergencije(tećaj, cijene), međutin istodobno se nije ozbiljnije približila realnoj konvergentnosti(proizvodnost,efikasnost). Međutim potrebno je isto tako naglasiti kako su rezultati tekuće platne bilance već četvrtu godinu pozitivni i rastući što naravno otvara pitanje konkurentnosti kao kriterijalnog sustava.Naime, ako jedna zemlja ostvaruje pozitivne vrijednosti u tekućoj platnoj bilanci onda za nju ne postoji strukturna ograničenja, što znaći kako je njena valuta prema definiciji konvertibilna.Razumljivo ako u obračun platne bilance u presjeku uvrstimo inozemno zaduženje onda rezultati bilance postaju negativni, odnosno konvertibilnost njene valute ne postoji, što je slučaj s Hrvatskom.Vodeći pak računa o tome kako se vanjski dug zemlje tendencijski smanjuje, ali kako zemlja u cjelosti redovno otplaćuje inozemne dugove uz respektabilne i rastuće devizne pričuve,onda je moguće zaključiti kako je hrvatska kuna uvjetno konvertibilna valuta.To pak znaći eo ipso kako je prelazak s kunskog na eurski sustav moguć bez većih potresa na području financijskog sustava.Međutim,valja voditi računa o tome kako su intervalutarne oscilacije danas jake što se očekuje i u budućnosti, što opet otvara opasnost udara na još uvijek fragilnu valutu- glede kune postoji opasnost većih nestabilnosti posljedice čega mogu biti fatalne u odnosu na funkciju strukturnog ustroja gospodarstva.Naime, u slučaju naglih deprecijacija raspored inozemnih prihoda i rashoda različito se reflektira-pretežito izvozno gospodarstvo u takvim okolnostima ostvaruje ekstraprofite dok pretežito uvozno gospodarstvo trpi negativne posljedice.Novostvoreni splet odnosa može dovesti do snažnih inflacijski ili pak u uvjetima deflacije i troškovnih turbulencija.U hrvatskim uvjetima opasnosti se takvih posljedica mogu izgledno snažno potencirat i zbog visokog stupnja unutrašnjeg i vanjskog duga i njegovih opasnih ekonomskih i socijalnih posljedica. Razumljivo korištenje eura ima brojne prednosti, međutim one nisu prevladavajuće u postojećim okolnostima.Nacionalna valuta još uvijek pruža vidljive prednosti posebice kada se radi o eksternim pritiscima na nacionalno gospodarstvo. Središnja dilema glede promjena monetarne politike valja naglasiti sadržana je u procjeni o intervalutarnoj vrijednosti nacionalne valute kune.Ovdje treba ponuditi odgovor o tome jeli kuna uravnotežena precjenjena ili podcjenjena?Ako je kuna u ravnotežnom odnosu onda je prelazak na euro moguć bez većih rizika; ako je precjenjena onda je prelazak na euro poglavito povezan s pitanjem konkurentnosti, što znaći, kako prelaskom na euro treba računati s unutarnjom devalvacijom, odnosno brojnim problemima vezanim za troškovnu strukturu gospodarstva, odnosno nastavno na probleme standarda i zaposlenosti.Ako je pak kuna podcjenjena onda prelaskom na euro raste stupanj konkurentnosti odnosno dolazi do unutarnje revalvacije, što naravno povećava zapošljavanje i rast standarda.U našem je slučaju prosudba o poziciji kune u aktualnom trenutku otežana dijelom zbog inozemnog, ali još više zbog unutarnjeg duga.Taj dug zakonito je podložan inflacijskom pritisku (učinak Candillon) što naravno promjene na području valutnog tećaja čini dodatno rizičnima.Budući da nema nikakvog prijedloga glede novčarske reforme širih razmjera dileme vezane uz tećaj kune poglavito ostaju kao i do sada otvorene. Uz navedeno valja voditi računa i o promjenama koje će neizostavno nastati u okviru EU nakon Brexita, te promjenjene politike SAD-a,zajedno, posebice u novčarskom sustavu, ali i na području fiskusa.Uvjeti opstanka jedinstvenog tržišta EU polaze od jedinstvene valute čija se međutim pozicija kosi s ravnomjernim regionalnim razvoje europskog prostora i izazovima što ih migrantska pretnja sobom nosi. Taj gordijski čvor moguće je uspješno razriješti stupnjevanjem valutnog znaka primjenom kriterija jednakovrijednosti valute na jedinstvenom europskom tržištu kako bi se zadovoljili uvjeti načela valutnog optimuma, ali uz ugradnju tećajnog ingredijenta ovisno o stunju konkurentnosti pojedinih gospodarstva na zajedničkom europskom tržištu. Gotovo je izvjesno kako će EU otvoriti reformu novčarskog sustava kao čvorne jedinstvene sustavne komponente, također moguće je s visokom sigurnošću ustvrditi kako će EU formirati najmanje dva podsustava intervalutarne kotacije eura polazeći od suverenitetnog načela. Hrvatski stratezi posebice HNB moraju predložiti svoje viđenje politike eura-u tom pogledu postoje iskustva deviznog sustava bivše države koje je zadovoljavajuće funkcionirala u stanovitom vremenskom razdoblju.Radi se o tako zvanim platnobilančnim pozicijama i njihovoj analitičkoj i sustavnoj inplementaciji.Naime ta su rješenja počivala na jedinstvenoj valuti koja je imala vrijednosne ingredijente i razrađenu operativnu primjenu.Najveću zapreku tom sustavu činilo je društveno vlasništvo koje je međutim u slučaju EU ne postoji. -Zaključci -Statistuka -Literatura U Zagrebu, 04.06.2017. B.Lokin |
