31.10.2016., ponedjeljak

PRORAČUNSKI MEHANIZAM

Pristup izradbi nacionalnog proračuna moguć je u dvije teorijsko-metodske varijante.Prema jednoj(liberalna) proračun predstavlja trošak za gospodarstvo i društvo, pa njegovo relativno smanjenje čini središnji cilj ekonomske politike koja u ovoj varijanti polazi od ponude(tako zvana ekonomija ponude drži kako je ekonomski proces zadan ponudom, odnosno kako je potražnja njegova tek posljedična pojava) Drugi pristup(kejnesijanski) suprotno, proračun pozicionira generatorom potrošnje a samim tim i pokretačem rasta, pa njegov deficit otvara mogućnost aktivnoj ekonomskoj politici.Teorijske kontroverze u uvjetima konjukture ne potiću značajnije prijepore budući da su raspoloživa sredstva sustava obilata, međutim u uvjetima dekonjukture prijepori se zaoštravaju i dobivaju praktičke konzekvencije.
Budući da se u Hrvatskoj još od prihvaćanja Stabilizacijskog programa(1993) u kontinuitetu provodi ekonomska politika temeljena na(neo)liberalnom konceptu koja se unatoč dubokoj krizi ne dovodi u pitanje, onda je i pristup proračunu kao mehanizmu potrošnje postao gotovo refleksni postupak.Aktualni proračun(2016) kao i svi prethodni mu stoga predstavlja isključivo računovodstveni koncept.Takav proračun nije ni konjukturan niti razvojan, već su i njegova struktura i dinamika podređene isključivo diktatu samog deficita.Naime, deficit od 3% i niže, navodi se kao kriterijalna granica za podizanje reitinga (nacionalna cijena kapitala) na međunarodnom tržištu, čime se implicira zaključak kako sudbina zemlje ovisi o inozemnom tržištu kapitala. Zaboravlja se kod toga čak , ili zanemaruje , kako gospodarski rast i njegova stabilnost čine stožerni kriterij za vrednovanje nacionalnog statusa.. Također ispušta se iz vida kako se najveće domaće korporacije pa i veliki dio srednjeg gospodarsstva izravno zadužuje u inozemstvu dok su prohibitivne mjere za pristup globalnom tržištu kapitala neučinkovite što uostalom brojni slučajevi pokazuju a posebice čak i grčki slučaj.I konačno ni država se ne mora više pretjerano zaduživati u inozemstvu zbog visokih pričuva u financijskom sustavu zemlje.
Druga od dviju varijanti vidi, rekli smo, dug kao mogućnost. Postavljajući dug kao strategijsku orjentaciju ona računa na potrošnju kao generator rasta, razumljivo u konačnici kao mehanizam kojim bi se povećala ponuda što znaći i proizvodnja.Najveće ograničenje ovom pristupu čini platnobilančna neravnoteža budući da u uvjetima negativne tekuće platne bilance(ona je zakonita pojava rastućeg vanjskog duga) rast potrošnje alimentira vanjsko tržište i obara samim tim raspoloživi nacionalni dohodak.Međutim ako nacionalna ekonomija ostvaruje suficit platne bilance bilo izvozom bilo pak supstitucijom uvoznog sadržaja, ili sinergijom obaju činitelja, onda rast potrošnje izravno generira gospodarski rast i konjukturu. U Hrvatskoj se upravo od 2015. ostvaruje jedan takav proces koji je bio zabilježen i 2011ali je brutalnom poreznom presijom eliminiran.Treba naglasiti kako je prije krize stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji iznosio u Hrvatskoj 75%,2013.40%, 2015. 50%.
Hrvatski proračun za 2016. fokusiran je na proračunski deficit od 9-10 milijardi kuna a tendencijski je okrenut dosizanju deficita od oko 2,7 % BDP-a.Strategijski gledano proračun trasira put strukturnim reformama s tm što nedostajuća sredstva namjerava pribaviti zaduživanjem na domaćem i inozemnom tržištu.Uz pretpostavku da će strukturne reforme biti sve naglašenije profilirane već tijekom ove godine što je prihvatljivo, naćin financiranja deficita predstavlja držim ozbiljnu smetnju generiranju konjukture a samim tim i provedbi reformskih ciljeva. Naime daljnje zaduživanje u inozemstvu povećava već visok i skup vanjski dug, opterećuje buduće dohotke i koći rast i razvoj. Uz to, povećanje vanjskog duga obara reiting i povećava cijenu kapitala za nacionalnu ekonomiju i društvo.Zaduživanje na domaćem tržištu pak povećava cijenu kapitala, što naravno predstavlja ozbiljnu branu rastu i zapošljavanju.Ekonomska politika stoga se nalazi pred kvadraturom kruga gdje se zadaće koje mora poduzimati međusobno isključuju.Neprijeporno neoliberalni koncept nije u stanju odgovoriti kriznim izazovima buduća da ih sam generira.
Kreatori proračuna morali bi stoga donijeti određene strategijske odluke okrenute poglavito financiranju proračunskog deficita. Prva odluka bi glasila kako za financiranje proračunskog deficita neće biti novog zaduživanja ni na inozemnom niti na tuzemnom tržitu.Umjesto toga kao izvori sredstava biti će korištene nacionalne prićuve sustava čije korištenje je besplatno. Kunska sredstva u okviru takvog koncepta treba namaknuti monetizacijiom dijela deficita , što u uvjetima globalne i nacionalne deflacije ne predstavlja nikakav udar na cijene.Ovime se naime isključivo vraća deflacijom oduzeti novac gospodarstvu, državi i građanima.Ukoliko bi takvim postupkom došlo na sreću do povećanja cijena našli bi se u stanju dezinflacije što bi predstavilo optimalnu sustavnu opciju budući da bi taj učinak povećao raspoloživa sredstva sustava za oko 1%.Devizni izvori sredstava mogu se naći u pričuvama HNB-a(14 mlrd eur), čije korištenje također nebi imalo nikakvog utjecaja na tećaj i platnobilančnu stabilnost, već bi isključivo značilo povećanje raspoloživog deviznog dohotka
Financiranje proračunskog deficita emisijom(ex nihilo) povećala bi se baza kunskog novca što bi rezultiralo rastom novčane mase(multiplikacija) i pozitivno utjecalo na pad cijene kapitala, odnosno rast dohodaka, potrošnje i investicija.Kumulativno takav bi manevar otvorio mogućnost rasta proračunskih sredstava zaduživanjem u drugom koraku na potpuno drugim osnovicama i radikalizirao pristup strukturnim reformama ubrzavajući ih.

U Zagrebu 19.03.2o16. B. Lokin

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #