|
TREĆA FAZA KRIZE Gospodarska kriza koja trese Hrvatku već petu godinu nema još uvijek definiran ni pojavni oblik, niti gospodarsko-politički sadržaj što naravno onemogućuje razvijanje koncepata i mehanizama za njeno prevladavanje.Nastavno takvo okružje ne dozvoljava niti uspostavu sustava stručne, političke i javne odgovornosti pa je javna scena zatrpana nekonzistentnim, neargumentiranim pa ćesto i politiziranim i inim eskapadama. Kriza naime počinje već 2008 godine i korespondira svijetskoj financijskoj krizi (prosjećna stopa rasta koja je do tada iznosila između 4 i 5% godišnje prepolovljena je i iznosi svega 2,1%) i nastavlja se sve do danas. Valja podsjetiti kako je 2008. u Hrvatskoj izbjegnuta financijska kriza opsežnim intervencijama HNB-a u financijski sustav, što je onemogućilo manjak kapitala u zemlji i stabiliziralo istodobno cijenu kapitala.Međutim uslijed rasta cijena energenata, hrane, kontrakcije krredita ali i redukcije inozemnog tržišta, došlo je do pada i potrošnje i investicija i naravno BDP-a.Ekonomska politika djelovala je, u tada relativno stabilnim gospodarskim uvjetima, prociklički umjesto protuciklički. Godine 2008. i 2009. moguće je obilježiti godinama krize rasta, odnosno prvom fazom krize. U godinama 2010. i 2011. gospodarski se rast oporavlja, odnosno kriza je rasta prevladana, međutim javlja se novi oblik krize, strukturna kriza, koja se očituje u galopirajućoj insolventnosti, rastućim javnim i korporacijskim troškovima, totalnoj nefleksibilnosti tržišta rada i općoj blokadi sustava glede strukturnih reformi.Dovoljno je navesti u prilg tome kako unatoč stagnaciji broj nezaposlenih nije ozbiljnije povećan. Ovu fazu krize moguće je definirati strukturnom krizom.I konačno 2012 godine nastupa treća faza krize koju obilježavaju jednako problemi i na području rasta i na području gospodarske strukture a moguće ju je definirati kao gospodarsku , društvenu ali i duhovnu krizu, odnosno nazvati je jedinstvenim imenom depresija. Razdoblje je to koje obilježava pad stope aktivnosti, epidemija stećajeva, rekordne stope rasta nezaposlenosti, stagflacija sublimirana u visokoj troškovnoj inflaciji, kreditni lom, bijeg kapitala u inozemstvo i strmoglavi pad indeksa povjerenja u politiku i državu . Istodobno strukturne reforme bez gospodarskog rasta sve snažnije konfrontiraju načela države blagostanja i profitne države što reformske ciljeve brutalno degradira(socijalni bunt). Neprijeporno hrvatske znanstvene, stručna i politička elite nalaze se danas pred dvostrukom zadaćom: moraju ostvariti gospodarski rast, ali i provesti strukturne reforme. Sudeći prema retorici europskih mentora pokretanje rasta dobiva prednost u odnosu na ciljeve fiskalne konsolidacije. U sadašnjem trenutku gospodarska se politika kao koncentrat vladajućih misli i utjecaja oslanja na kombinaciju investicija i strukturnih reformi kao generatora rasta. Rezultati su izraziro negativni: ostvaruje se gospodarski pad koji povratno višestruko usporava i poskupljuje strukturne reforme i dovodi do gospodarske i socijalne nestabilnosti a samim tim i do reformske blokede. Zašto se to događa? Na prvom mjestu upravo zbog toga jer se ne shvaća kako kriza predugo traje i kako su pričuvni potencijali i gospodarstva i društva temeljito iscrpljeni.Također, ignoriraju se u potpunosti posljedice odgođenih reformi i njihova enormna društvena cijena. Izazovi o kojima je riječ rješavat će se prema prvim najavama ekonomske politike u 2013. primjenom istog obrasca kao i u2012.(investicijska ekspanzija i strukturne prilagodbe). Valja podsjetiti kako takva koncepcija(a to i ovogodišnja iskustva potvrđuju) traži s jedne strane visoku kapitalsku ponudu, a s druge strane snažnu redukciju potrošnje.U uvjetima niske ili pak negativne stope rasta i iscrpljujuće dugogodišnje krize prostor za veće investicije moguće je jedino otvoriti ulaskom stranog kapitala, međutim izgledi za to iluzorni su u zemlji opadajućeg rasta opterećenoj inozemnim dugom i visokom stopom nezaposlenosti.Međutim upravo zbog takvih očekivanja na hrvatskom se tržištu novca gdje izostaju krediti za potrošnju i investicije brzog obrtaja javljaju viškovi kapitala ali njegova cijena ne pada.Taj paradoks poznat je u teoriji i praksi(zamka likvidnosti) i on upozorava kako je u razdoblju krize primaran rast potrošnje što znaći ekspanzija tržišta, koja povratno pokreće proizvodnju, obara cijenu kapitala a time potiće investicije, odnosno u konaćnici dovodi do konjukture. Napad na potrošnju koji se jačanjem porezne presije najavljuje u narednoj godini suprotan je tom imperativu, naime porezni je kapacitet zemlje već odavno premašen. Držim uputnim upozoriti kako pad stope rasta BDP-a od 0,2% mjesećno koji danas imamo u Hrvatskoj odgađa njegovu rehabilitaciju u odnosu na zadnju pretkriznu godinu(2007.) za šest mjeseci kumulativno, što produžava krizu na temelju rezultata ostvarenih već u ovoj godini za sljedećih pet godina. U Zagrebu, 10. 10. 2012. Branimir Lokin |
