Borgman's cube
utorak, 31.10.2017.
Dan drugi Sa Ljudima Planine
Sutrašnji dan smo započeli blagoslovom "zimskog vremena" koji je sve aktivnosti pomakao za onaj famozni, zimski sat spavanja. Topli čaj, kava, jutarnje jelo, svakome prema njegovoj mjeri,okupljanje u grupu i upoznavanje sa Ljudima Planine koji će nas odvesti na upoznavanje sa pravim penjanjem, tamo gdje nema blagodati crveno bijelih crta i krugova, među stijene kojih se i koze plaše. Alpinizam.
priprema
Je li mislite kako tu školu i upoznavanje vodi kakav bradati gorštak? Iznenađenje. Alpinizam u "Mosor"-a vodi žena, jednaka među jednakima u crvenim jaknama GSS-a, koja priča o penjanju na Himalaye. Plava kosa, i strpljive oči, pokazala je samo jednom u desetak sati izraz umora, i neprekidno vezivala, osiguravala, učvršćivala i provjeravala. Meni, koji vjerujem samo profesionalcima, u nekoliko sekundi , ulila je i povjerenje.
bradata divokoza, "šefica", i uvijek ozbiljni "pomoćnik"
pogled prema mjestu gdje se zabijaju klinovi i osiguranja
Ljudi Planine.
Oštar uspon preko škrapa i procjepa u stijenama, koraci koji zvuče kao da se stalno nešto mrvi, šuškanje, uzdasi...sve je to stalo u podnožju cilja. Stijene uz koju su se kao pauci popeli njih trojica, penjači kojima je ovo bila igra, i čiji je jedini zadatak bio pokušati probuditi želju za penjanjem kod drugih, pomaknuti granice iza kojih smo sputani, i osigurati za njih laku, ali za svakoga od nas, dolje, veliku pobjedu. S obzirom na moju masu, kod mene je to pobjeda nad gravitacijom, jer strah od visine nemam, a vjeru u Ljude Planine (ne sve ljude), imam...ali među penjačima su bili i oni kojima je visina ravna užasu, nekima strah od gubitka kontrole blokira misli, a ponekome, je to bila samo igra, uvertira za ono Nešto u Životu, što zapravo svatko od nas traži.
uvijek prva (da, da, ona sa "nosila")
Nas je zapravo jako puno, velika je to škola planinarstva, i jedina nezgoda je bio kamen koji se odbio od kacige, ma koga drugoga nego voditelja škole. Tvrda je to kaciga, a ni glava ispod nije za bacit :-)
brižna ruka voditelja škole (u povjerenju, papa štrumf glavom)
Uspon po jednakim uvjetima za sve. Dvojica, su na osiguranju, nekih 30-40 metara u visini, jedan pazi na penjanje, drugi na spuštanje, uže uvijek "duplo", sigurni koliko se to može biti u planini. Svi rade iskorak, pa uz stijenu, otkrivajući kako je i najmanja neravnina dovoljna za "hvat" oznojene ruke. Gojzerice koje uvijek klize, hvataju, guza koja sjedi po cijeli dan se napreže i podiže tijelo, i tako naprijed. Ako staneš, eto Mate. Luda divokoza se popne do tebe, pokazuje gdje su uporišta, smiruje one kojima je potrebno, ja sam ga ugrizao zamalo. Da, moram ispričati kako je to bilo meni, jer jedino u svojoj koži jesam. Stalno .
dobar pogled na moju cijenjenu "pozadinu"
Ne plašim se visine, skitam po splitskim krovovima od rane mladosti, ali, masa, e to je problem. Nekoliko koraka i praktično na prvom "prijelazu" lijeva gojzerica prokliže, odmah nakon toga i desna. Raširene ruke klize niz stijenu i ja se kao pauk pripijem, ali i dalje klizim naniže. Ma nije me strah, taj konopac na kojem se nalazim nosi tone tereta, nego, klizim.
"Ne pomaži...ugrist ću te!"
I otkriti ću vam tajnu. Ja sam se iz svih gadnih stvari u Životu, izvukao, prizivajući Bijes. Tog crnog ata kojega prizovem kada mi treba, znam da ga ne mogu kontrolirati u potpunosti, ali prizvan, daje mi krila. Tada grizem. Ne priznajem ništa osim prelaženja prepreke. I došao je. S jedne strane Mate, koji bi mi pomogao, s druge strane crni i strastveni Bijes, od kojega osjećam kako se tresem. I grabim stijenu, trzaj ruka, noga, tijelo koje je u trenu usvojilo znanje, dobilo snagu...i našlo se među onom dvojicom, koji su me samo minut dva prije ohrabrivali, i pažljivo spustili do uporišta za jednu nogu.
"Dobro, dobro, -kaže divokoza Mate- tu ti je uporište!"
Spuštanje, sa moćnim hatom Bijesa pored sebe? Milina. Napravio sam sve pogreške koje tada možete napraviti. I skupio noge pa me "zavrtilo", i nisam gledao dolje (u početku)...ma sve...i sa užitkom osjetio kako se remen je urezuje u mišiće, i klizim kao ptica samo na bijelom konopcu koji mi kontrolirano klizi kroz šaku. A onda, negdje od sredine, već gledam prema nazad (u provaliju) i plavu majicu voditelje škole koji nas svakoga "skida" sa užeta.
spuštanje? milina
dok se slijedeći penje, ja se spuštam
"like a PRO :-)---skoro "
Par riječi. Ponosno kimanje onih koji dijele slične osjećaje, otpuštanje moćnog crnog hata, do slijedeće prilike (koja je zapravo došla uskoro, već kod spuštanja, ali to nije bitno) i pridruživanje skupini koja je sa strane gledala Svijet sa visine koju daje samo planina.
a pogled na naš Grad
a mlade snage se odmaraju, njima ni kamenje nije tvrdo :-)
Sve ovo, uz konstantnu pažnju i volju Ljudi Planine, bez kojih bi sve bilo, nemoguće. Ili najblaže teško izvedivo, pogotovo sa ozljedama koje smo pri tome dobili. Ozljede? Da, one koje se pokriju flasterom. Čisto, da pokažu kako je Majka priroda bila nježnija od kućne mačke.
a bili smo visokoooo
Spuštanje nazad, kolona, potpora svima koji su izgubili snagu, injekcije smijeha i samopouzdanja, topli fažol u domu, i spuštanje pod čeonkama jer su nam opet "ukrali vrijeme"...eto to je to. Umorno, znojno i sretno... sve što treba da budemo koračić bliži Prirodi.
Hvala, "šefici" uspona :-)
ponedjeljak, 30.10.2017.
Mi (i Ja) i Ljudi Planine (dan prvi, subota)
Protekli vikend, i subotu i nedjelju bili smo na Mosoru. Subota, vježba spašavanja, uspon na Vickov stup, noćenje i sutradan, prvi susret sa alpinističkim penjanjem, stijenom do koje lako dolaze samo koze, užadima, klinovima i karabinerima, uz vođenje iskusnih crvenih jakni GSS-a.malo uspona po cesti
Škola vrijedi onoliko koliko vrijede instruktori, kao i polaznici. Kako su s jedne strane bili oni koji spašavanju, penjanju i Prirodi posvećuju svoj život, učenje od njih je kao da slušaš predavanje kakvog bradatog druida ( i jedne plavokose druidice). Slike koje redaju, bile one strašne ili lijepe, su daleke, jer nedostaje onaj dodir s ledom i pakleno zagrijanom stijenom, osjećaj žeđi i umora od kojega ne osjećaš noge, a opet, žive, jer ih priča, netko tko ih je doživio.
Tako je počelo, u subotu, na prohladnom vjetru koji je brijao preko jednog od rijetkih i netaknutih otoka zelenila, livade ispod Doma. Nekolicina Ljudi Planine, (posvećenika u Prirodu, jer to zapravo i jesu) pokušali su nas uvjeriti kako čarolija ljudskog života može biti spašena sa smiješnim pomagalima koje nosimo u ruksaku, nekoliko komada konopa (zamki) i granama koje nam smetaju.
čvorologija za zagrijavanje
šta mislite, zna li tko čiji je konop?
kažem ja, indijanska nosila
U doba dronova i satelitskih telefona, poruka je jasna. Tek nekoliko kilometara od svih čuda tehnologije koje nudi Grad, u Planini, koja relativno pitomo izgleda iz daljine, pomoć niti u najrazvijenijim državama ne stiže brzo. Ne paničari, razmišljaj brzo, upotrijebi što imaš i pobijedi . Kao pripadnik onog velikog plemena Ljudi, dopusti da oni koji nisu imali dovoljno sreće, pokušaju opet.
Praktični kakvi jesmo, naš terenski GSS-ovac je na priručna (meni su indijanska) nosila stavio ženu, male kilaže možda, ali najživlju u svemu. Naravno, kada smo je pokrili (da joj bude toplo), razvezali gojzerice (da bude ugodno, i ne samo radi toga), trebalo ju je i osigurati. A kako to uraditi? Vezivanjem naravno....
Samo pet sekundi kasnije, neidentificirani pojedinac iz skupine komentira (khmm, tko bi to mogao biti?) dovoljno glasno komentira -"Brzo je usklikajte, ovo je jedini put kada je nju, netko uspio vezati!"...i smijeh. I sa nosila naravno :-)
"ranjenica"
A Vickov stup, rezervni uspon, jer nam je "nestalo vremena".
malo penjanja
Stvarno, to vrijeme gore, kao da brže prolazi. Netko to tamo potkrada. Oštar uspon, a ritam brz. Voditelj škole na čelu, stalno gleda prema nebu i satu, ma vidim ja, misli da imamo krila. Od stijene do stijene, i na kraju upozorenje. - Dolazimo na greben, tamo puše jako, navucite kape, a i rukavice i idemo,...tamo. Do male metalne kućice koja stoji na drugom po visini vrhu (1325m) nad morem. Kada ne suze oči, pogled puca prema Moru, otocima, najzadnjem tada vidljivom, Jabuci (i uz malo magije Photoshopa, Italiji), ili na drugu stranu , još višim vrhovima, prema kojima pokazuju znatiželjni prsti. Najčešća rečenica je:- Ja hoću tamo!-
malo manje kontrasta... i planine...iza Jabuke
naravno, dokaz za sve -book i -gram stranice
Spuštanje, pauze, vadi se Domaćica, voda, mijenjaju majice, smijeh i masiranje umornih mišića, spuštanje prije nego Vrijeme pobjegne i ostavi nas u planinskoj Noći.
Malo smo se tada razdvojili, obaveze su nas razdvojile, ali pisac ove priče je ostao. U planini. Sa Društvom, koje je bez razmišljanja palilo vatru, grijalo ( i alkoholom, i čajem, i prisustvom, zar je bitno), Ljudi Planine ponovno iznenađuju, prave peku, domar peče krumpire u većoj količini. Ima za sve koji žele, zagrijati i Srce i Dušu prije spavanja. Nismo mi tamo osuđeni na totalni nedostatak komunikacije, naravno da se pune i mobiteli, ali uvečer, nekako , kao da nisu bili toliko važni. Jer gledanje žive vatre u kaminu, podsjeća na to da smo Živi, Zdravi, umorni i sretni, tamo gdje jesmo.
a mirisi se šire
ponedjeljak, 23.10.2017.
"Mi volimo nemoguće zadatke"
Još jedna nedjelja u planini. Već poznato kamenje, iako drugom stazom ispenjano. Bliže sprženim pocrnjelim granama drveća i po zemlji spaljenoj vatrom i kamenju bijelom od doživljene temperature. U stvari, kažu, kamenje nije živo, možda je ispravno reći, dokamenjene temperature, tko bi znao.
ovo je nedavno bilo zeleno
Prvi zadatak, pošumljavanje. Kratki motivirajući govor, kesa žireva, i jednostavan zadatak. Iskopaj (izbuši) rupu, ubaci žir, i ako uspije super. Ne uspije li, opet dobro. Kaže Vinči "sve je ovo bila golet, pošumili smo, prošao je požar, izgorilo je a mi ćemo opet pošumiti!"
materijal za sadnju
Šarene jakne su se bacile na zadatak, a ja (tamna ovca kao i obično), upotrijebio i rašlje. Molim lijepo, ako nešto izraste u nizu, drvored (hrastova medljikovaca), je khm...moj (i još vrijednih ruku, bilo je još onih koji vjeruju komadima žice).
žirevi traže svoje mjesto
Dom, mjesto gdje se pije čaj i kava, gricne štogod, i prikupi snaga. Zapravo, čini mi se kao i značenje riječi Dom kada je upotrijebimo u nekom osobnijem obraćanju.
Nakon toga odlazak do Lugarnice i čišćenje puta. Išlo je to, polako. Škare su velike, pila ručna, a oko nenaviknuto na pitanje što to smeta po stazi, a što ne. I naravno, ide i ono veselo pitanje, koliko temeljit treba biti. Bila je tu jedna rozasta jakna i koja je htjela svaki grm, kada ga već sređuje, uraditi to "kako treba"
:-), dok omanja kolona strpljivo cupka čekajući da začuju onaj zadnji "click" oštrica.
Ako želite vidjeti tko je na toj slici, morati ćete doći na stranicu HPD Mosor, potražite nas, školarce.
Mi znamo kome škare najbolje leže u ruci :-)
Kako je i vođenje izleta dio obuke, izmjenjivali se učenici na čelu. Na mjestu gdje "treba mislit", i svi do jednoga, zadubljeni u markacije i traženje one slijedeće, oslobođeni stega kolone skoro trčimo, i redom....zalutamo. Jer tako je jednostavno napustiti stazu označenu krugovima i crtama po stijenju i drveću u korist one koju je kroz travu ostavila kakva divlja životinja ili skupina lovaca. Priznajem, i ja sam se vrtio na jednoj ledinici u krug. Bez smijanja molim.
Famozna Lugarnica. Zidani objekt sa kaminom. U daljini Split u magli, a sve bliže, planinska simfonija u Grom duru. Potmula tutnjava bez prekida. U basu. Iskusna uha se okrenu prema tamo, daju prognoze, padaju "oklade"...(i opet, izgubio sam čokoladu, po narudžbi ne onu sa 90%, nego nešto slađe 60-ak %, biti će isplaćeno prvom prilikom). Ubrzano roštiljanje, "čvorologija".Promjena plana , i hrabro...nazad.
čvorologija, Vinči style :-)
sve počinje savijanjem konopa :-)
slika za dokaz kako se to dogodilo :-)
idemooooo, uz ritam nebeskih bubnjeva
a onda kiša
Ovaj put se nismo zaustavljali dok je kiša, pola sata prije najave sa meteo portala počela. Prvo polako, a onda sve jače. Vodič se samo smije "isto vam je pokisli 10 minuta ili dva sata ako se krećete", i osokoljeni i tvrdoglavi, i brzo i oprezno prema Sitnome Gornjem, pored autobusne stanice, prema spasu koji se zove konoba.
S nama jedan četveronožni prijatelj i jedan momčić, koji je već prošao onu dječju školu (a mama je odlučila proći onu školu za odrasle i povela ga).... da ga je pustila bio bi sat vremena prije nas na cilju. mali leti uz stalni osmjeh i neprestanu rijeku radoznalih pitanja.
Moj flis, na cilju, 3kg teži, od vode koja je očito odlučila, kako je to "netko" rekao pomoći stablima koje smo zasadili da narastu. Piva na kraju i pozdrav vozaču koji nas je po onim našim vrletnim putevima i serpentinama vratio ispravne kući.
I bi tako :-)
sve slike su vlasništvo ekipe iz planinarske škole Mosor, i nalaze se na stranicama HPD "Mosor"
ponedjeljak, 16.10.2017.
Omiška Dinara i Sunce
Mjesto radnje "Luda kuća"
Post pišem s obje ruke i noge bez gipsa, znači dobro sam prošao. Čak i ovog hibrida kakav sam ja, neprimjećeni nedostatak tekućine je na trenutak dobro zaljuljao, i to, baš u nezgodnom trenutku, pri silasku niz glatko i dosta visoko kamenje, sa vidikovca, nedaleko Fortice. Ali ipak, i pored toga što sam radio pokrete prvog letenja, noge su bile dovoljne.
Prije svega osmijeh. Sunce. Pogled po Prirodi po meni i bolji nego na Biokovu. Vodič koji se ljuti na nadimak "Papa Štrumf". GSS-ov letač po stijenama, koji kada iskrene zglob se samo namršti, i za desetak minuta opet skače po stijenama, i to ne skače nego trči.
Vidio i poskoka kako se migolji ispod stijene. Gle čuda, nakon toga nitko nije spuštao cijenjenu stražnjicu u trenucima odmora, a ne promotrivši mjesto slijetanja, jaako oprezno.
Opet smo imali četveronožnog prijatelja koji je uporno pokušavao dio skupine od 60 ljudi održavati u grupi, a nisu ljudi ovce, a ni to ovčarski pas. Mi smo se nastavili kretati, a pseto se umorno vratilo bliže gazdarici. Pravu zahvalnost je trebalo vidjeti kada je svoju zalihu vode dijelila s njim. A Sunce prži.
Čak sam i održao obećanje dato nekolicini školaraca i pokazivao kako se rašljari. Prezentacije radi. Dobio cijeli spektar odgovora od onoga "pa vjeruješ li ti u Boga?" (kao da se popi ne bave time za lovu), preko "Mogu ja, mogu ja" od onih koji su htjeli iskusiti čudan osjećaj da se dva glupa komada žice miču kao svojom voljom, do najzlobnijeg "pa našao je vodu, a tamo na stijeni piše H2O".... sto ljudi, par stotina ćudi.
dok sunce prži, a nama je hlad draži
Sve to uz ono ljudsko "Ne mogu više!" i dodatak nekoga sa strane "Možeš, ima još, top topova 8 minuta do Lude kuće", od jednog od momaka sa plavom vodičkom majicom! Pitanje "A je li se kod Lude kuće dobije poseban outfit?" nisam mu prenio. Cura koja je pitala je psiholog. Ma malo uvrnut smisao za humor :-P
Spuštanje, gadno, niz sipki kamenjar. U susret nam ide 30 planinara-školaraca iz Omiša....iskreno, mislim da njih njihov vodič mrzi :-) Kakav uspon.
Na dnu, kada smo se spustili u Omiš, traženje kafića koji uopće može ugostiti šezdesetak ljudi, sjedanje u hlad, brzo mijenjanje majica, i naručivanje...piva pola litre, koju imate...ma svejedno samo da je hladna. I razgovor, do autobusa.
Ma gorštaci se vraćaju kući :-)
utorak, 10.10.2017.
Jesenska planinarska škola HPD "Mosor" - Split (dio prvi)
Planinarenje i planinarsko prigovaranje
Teško je povjerovati, ali se ovaj moj polučovjek-polurobot upustio u još jednu školu. Onu planinarsku.
Zdrava primjedba bi bila kako već većinu toga što bi trebao naučiti, zna ili je i zaboravio. U tu avanturu ga je gurnulo , pa recimo, konstantno povećavanje metraže oko struka. Ima tu još ponečega, ali zdravlje, tjelesno i psihičko je bilo broj jedan. I kocka je bačena.
Nisam školarac, neću opisivati mjesta i fotografije će biti samo sa linkova, ali riječi će opisivati taj neobični i veseli kompot duša koje su odlučile u ovo naše hedonističko doba proliti litre znoja kako bi se negdje popeli, podigli pobjedonosno ruke i nakon uvijek prekratke stanke, ponovno pokrenuli noge (najčešće olovne), nizbrdo.
Kako to izgleda kada se kolona rastegne, i šezdesetak većim dijelom neutreniranih ljudi pokuša ovladati usponom kojemu se na asfaltu ne bi ni približili bez psihičke pripreme i teške potrebe, zapravo je teško opisati. Nosi vas grupa. Mene često nose gojzerice onoga ili one ispred mene, jer prvi niste. Zli jezici kažu kako gledam i više od gojzerica, ali to su potpuno neutemeljene tvrdnje . Tamo ispred je uvijek Veliki Štrumf glavom. Je, prošli put se ljutio kada je čuo "Ima li još puno Papa Štrumf?", ali kada je vidio tko pita, nasmijao se. Zna on zašto. Eto, famozne 91-e smo bili na par kilometara razmaka, (on i njegovi ljudi su me čuvali) tamo gdje "nismo bili". I sada je moj vodič. Nikakav grmalj niti supermen. Taman smo jednako ludi, iako je on svoje planinarske ludosti uvelike isprobao. Na meni je da probam.
Polaznici, pošto je riječ o "velikoj" školi su veliki. Od 18 do koliko se osjećaj dobro za hodanje. Ponetko povede i djecu, ali to i nije najsretnija kombinacija. Ili su prebrzi, ili prespori.
Ljudi koji vole prirodu. U starom vicu o Muji i akvariju logika je bila (voliš ribice, voliš životinje, voliš ljude, voliš žene, nisi peder (Mujo policajac objašnjava logiku Hasi))...e ovdje su oni koji povedu i svog četveronožnog ljubimca sa sobom. Da bolje dožive Prirodu. Jedna cura povela čivavu. I mali zvrk se petlja oko nogu, hrabro skače sa stijene na stijenu, ali ipak na kraju jezik je do poda i pojma nema kako će stići svoju gazdaricu koja hoda prva iza vodiča. Jadničak stoji na previsokoj stijeni, gleda dolje...sve dok ga nečija umorna ruka nije spustila niže, a onda kao paket je letio nekih desetak metara, od ruke do ruke, i na kraju, u gospodaričine ruke. Baš teška pseća sudbina popraćena lukavim očicama i pruženim jezikom iz rozog ruksaka.
Neki su došli testirati same sebe. Naravno, kontra svih savjeta koje smo dobili prije prvog izleta, kupe si pretjesne hlače, koje prijanjaju uz mišiće i neopisivo preveliku bocu vode od puna 3 decilitra. Jadničak nije sjeo ni minut na stankama iz straha da netko ne ugleda presvijetlo i cijenjeno...dupe. Ma je li slučajno kako se nije pojavio na slijedećem izletu?
Prvi je izlet bio na (izgoreni) Mosor, ali drugi je već bio ozbiljniji , Biokovo. Uspon kroz prekrasnu šumu, u pratnji momka iz GSS-a koji je oko nas trčkarao, penjao se po stablima, skakao sa stijene na stijenu, kao da vježba za ulogu kakvog planinskog satira sa crnom bradom, uvijek spreman za onako "ufino" ubosti, upravo koliko treba da iz inata napraviš još korak dva.
Slijedeći članak bi mogao biti o razgovorima koji su sve rjeđi što se više znoja cijedi, ali su uvijek...zabavni.
Pišemo se naravno, dalje!
Jesenska planinarska škola, HPD Mosor
Mosor koji je nedavno izgorio, ali zeleno je boja života...a šarenilo, planinari :-)
Mosor
Mosor
Biokovo
sretni
uzbrdica, prava
Sve fotografije su sa stranice HPD "Mosor", dođite tamo i uvjerite se :-)
