Protekli vikend, i subotu i nedjelju bili smo na Mosoru. Subota, vježba spašavanja, uspon na Vickov stup, noćenje i sutradan, prvi susret sa alpinističkim penjanjem, stijenom do koje lako dolaze samo koze, užadima, klinovima i karabinerima, uz vođenje iskusnih crvenih jakni GSS-a.malo uspona po cesti
Škola vrijedi onoliko koliko vrijede instruktori, kao i polaznici. Kako su s jedne strane bili oni koji spašavanju, penjanju i Prirodi posvećuju svoj život, učenje od njih je kao da slušaš predavanje kakvog bradatog druida ( i jedne plavokose druidice). Slike koje redaju, bile one strašne ili lijepe, su daleke, jer nedostaje onaj dodir s ledom i pakleno zagrijanom stijenom, osjećaj žeđi i umora od kojega ne osjećaš noge, a opet, žive, jer ih priča, netko tko ih je doživio.
Tako je počelo, u subotu, na prohladnom vjetru koji je brijao preko jednog od rijetkih i netaknutih otoka zelenila, livade ispod Doma. Nekolicina Ljudi Planine, (posvećenika u Prirodu, jer to zapravo i jesu) pokušali su nas uvjeriti kako čarolija ljudskog života može biti spašena sa smiješnim pomagalima koje nosimo u ruksaku, nekoliko komada konopa (zamki) i granama koje nam smetaju.
čvorologija za zagrijavanje
šta mislite, zna li tko čiji je konop?
kažem ja, indijanska nosila
U doba dronova i satelitskih telefona, poruka je jasna. Tek nekoliko kilometara od svih čuda tehnologije koje nudi Grad, u Planini, koja relativno pitomo izgleda iz daljine, pomoć niti u najrazvijenijim državama ne stiže brzo. Ne paničari, razmišljaj brzo, upotrijebi što imaš i pobijedi . Kao pripadnik onog velikog plemena Ljudi, dopusti da oni koji nisu imali dovoljno sreće, pokušaju opet.
Praktični kakvi jesmo, naš terenski GSS-ovac je na priručna (meni su indijanska) nosila stavio ženu, male kilaže možda, ali najživlju u svemu. Naravno, kada smo je pokrili (da joj bude toplo), razvezali gojzerice (da bude ugodno, i ne samo radi toga), trebalo ju je i osigurati. A kako to uraditi? Vezivanjem naravno....
Samo pet sekundi kasnije, neidentificirani pojedinac iz skupine komentira (khmm, tko bi to mogao biti?) dovoljno glasno komentira -"Brzo je usklikajte, ovo je jedini put kada je nju, netko uspio vezati!"...i smijeh. I sa nosila naravno :-)
"ranjenica"
A Vickov stup, rezervni uspon, jer nam je "nestalo vremena".
malo penjanja
Stvarno, to vrijeme gore, kao da brže prolazi. Netko to tamo potkrada. Oštar uspon, a ritam brz. Voditelj škole na čelu, stalno gleda prema nebu i satu, ma vidim ja, misli da imamo krila. Od stijene do stijene, i na kraju upozorenje. - Dolazimo na greben, tamo puše jako, navucite kape, a i rukavice i idemo,...tamo. Do male metalne kućice koja stoji na drugom po visini vrhu (1325m) nad morem. Kada ne suze oči, pogled puca prema Moru, otocima, najzadnjem tada vidljivom, Jabuci (i uz malo magije Photoshopa, Italiji), ili na drugu stranu , još višim vrhovima, prema kojima pokazuju znatiželjni prsti. Najčešća rečenica je:- Ja hoću tamo!-
malo manje kontrasta... i planine...iza Jabuke
naravno, dokaz za sve -book i -gram stranice
Spuštanje, pauze, vadi se Domaćica, voda, mijenjaju majice, smijeh i masiranje umornih mišića, spuštanje prije nego Vrijeme pobjegne i ostavi nas u planinskoj Noći.
Malo smo se tada razdvojili, obaveze su nas razdvojile, ali pisac ove priče je ostao. U planini. Sa Društvom, koje je bez razmišljanja palilo vatru, grijalo ( i alkoholom, i čajem, i prisustvom, zar je bitno), Ljudi Planine ponovno iznenađuju, prave peku, domar peče krumpire u većoj količini. Ima za sve koji žele, zagrijati i Srce i Dušu prije spavanja. Nismo mi tamo osuđeni na totalni nedostatak komunikacije, naravno da se pune i mobiteli, ali uvečer, nekako , kao da nisu bili toliko važni. Jer gledanje žive vatre u kaminu, podsjeća na to da smo Živi, Zdravi, umorni i sretni, tamo gdje jesmo.
a mirisi se šire
Post je objavljen 30.10.2017. u 15:46 sati.