Borgman's cube
utorak, 10.10.2017.
Jesenska planinarska škola HPD "Mosor" - Split (dio prvi)
Planinarenje i planinarsko prigovaranje
Teško je povjerovati, ali se ovaj moj polučovjek-polurobot upustio u još jednu školu. Onu planinarsku.
Zdrava primjedba bi bila kako već većinu toga što bi trebao naučiti, zna ili je i zaboravio. U tu avanturu ga je gurnulo , pa recimo, konstantno povećavanje metraže oko struka. Ima tu još ponečega, ali zdravlje, tjelesno i psihičko je bilo broj jedan. I kocka je bačena.
Nisam školarac, neću opisivati mjesta i fotografije će biti samo sa linkova, ali riječi će opisivati taj neobični i veseli kompot duša koje su odlučile u ovo naše hedonističko doba proliti litre znoja kako bi se negdje popeli, podigli pobjedonosno ruke i nakon uvijek prekratke stanke, ponovno pokrenuli noge (najčešće olovne), nizbrdo.
Kako to izgleda kada se kolona rastegne, i šezdesetak većim dijelom neutreniranih ljudi pokuša ovladati usponom kojemu se na asfaltu ne bi ni približili bez psihičke pripreme i teške potrebe, zapravo je teško opisati. Nosi vas grupa. Mene često nose gojzerice onoga ili one ispred mene, jer prvi niste. Zli jezici kažu kako gledam i više od gojzerica, ali to su potpuno neutemeljene tvrdnje . Tamo ispred je uvijek Veliki Štrumf glavom. Je, prošli put se ljutio kada je čuo "Ima li još puno Papa Štrumf?", ali kada je vidio tko pita, nasmijao se. Zna on zašto. Eto, famozne 91-e smo bili na par kilometara razmaka, (on i njegovi ljudi su me čuvali) tamo gdje "nismo bili". I sada je moj vodič. Nikakav grmalj niti supermen. Taman smo jednako ludi, iako je on svoje planinarske ludosti uvelike isprobao. Na meni je da probam.
Polaznici, pošto je riječ o "velikoj" školi su veliki. Od 18 do koliko se osjećaj dobro za hodanje. Ponetko povede i djecu, ali to i nije najsretnija kombinacija. Ili su prebrzi, ili prespori.
Ljudi koji vole prirodu. U starom vicu o Muji i akvariju logika je bila (voliš ribice, voliš životinje, voliš ljude, voliš žene, nisi peder (Mujo policajac objašnjava logiku Hasi))...e ovdje su oni koji povedu i svog četveronožnog ljubimca sa sobom. Da bolje dožive Prirodu. Jedna cura povela čivavu. I mali zvrk se petlja oko nogu, hrabro skače sa stijene na stijenu, ali ipak na kraju jezik je do poda i pojma nema kako će stići svoju gazdaricu koja hoda prva iza vodiča. Jadničak stoji na previsokoj stijeni, gleda dolje...sve dok ga nečija umorna ruka nije spustila niže, a onda kao paket je letio nekih desetak metara, od ruke do ruke, i na kraju, u gospodaričine ruke. Baš teška pseća sudbina popraćena lukavim očicama i pruženim jezikom iz rozog ruksaka.
Neki su došli testirati same sebe. Naravno, kontra svih savjeta koje smo dobili prije prvog izleta, kupe si pretjesne hlače, koje prijanjaju uz mišiće i neopisivo preveliku bocu vode od puna 3 decilitra. Jadničak nije sjeo ni minut na stankama iz straha da netko ne ugleda presvijetlo i cijenjeno...dupe. Ma je li slučajno kako se nije pojavio na slijedećem izletu?
Prvi je izlet bio na (izgoreni) Mosor, ali drugi je već bio ozbiljniji , Biokovo. Uspon kroz prekrasnu šumu, u pratnji momka iz GSS-a koji je oko nas trčkarao, penjao se po stablima, skakao sa stijene na stijenu, kao da vježba za ulogu kakvog planinskog satira sa crnom bradom, uvijek spreman za onako "ufino" ubosti, upravo koliko treba da iz inata napraviš još korak dva.
Slijedeći članak bi mogao biti o razgovorima koji su sve rjeđi što se više znoja cijedi, ali su uvijek...zabavni.
Pišemo se naravno, dalje!
Jesenska planinarska škola, HPD Mosor
Mosor koji je nedavno izgorio, ali zeleno je boja života...a šarenilo, planinari :-)
Mosor
Mosor
Biokovo
sretni
uzbrdica, prava
Sve fotografije su sa stranice HPD "Mosor", dođite tamo i uvjerite se :-)
